Papa Franjo prošloga je tjedna smijenio jednoga od svojih kardinala, prefekta Kongregacije za kauze svetih Angela Becciua zbog sumnje u pronevjeru. Vijest je sama po sebi došla u nedoba, tj. u večernjim satima, kada Sveta Stolica baš i ne objavljuje priopćenja, no dramatika je očito ponukala Svetoga Oca da tu vijest što prije priopći javnosti. Odluka mu je, zacijelo, morala biti bolna jer je upravo on Becciua uvrstio u kardinalski zbor 2018. i imenovao ga prefektom Kongregacije za kanonizaciju, čime je on ulazio u kvotu „Franjinih kardinala“. No očito je s lakoćom Franjinom odlukom iz nje i izletio kada je papa doznao za njegove financijske malverzacije i kupnju vile u elitnom londonskom kvartu.
Nakon 20-minutnog susreta s papom Franjom kardinal Becciu se branio kako nije kriv, odnosno da ga je na povlačenje iz kongregacije natjerao papa zbog toga što je financijski pomagao braću. Onome koji vodi pučku kuhinju na Sardiniji dao je oko 600.000 eura, a drugome osigurao ugovore vrijedne stotine tisuća eura.
Pojedinosti se još ne znaju, no kad-tad će ugledati svjetlo dana. Baš kao što je ovih dana pod hrvatskim nebom svjetlo dana ugledala knjiga „Franjo među vukovima“ poznatog vatikanista Marca Politija, koji u poglavlju „Sveti Petar nije imao banku“ obrađuje upravo obračun papa Franje s mafijaškom hobotnicom koja je premrežila Vatikan.
Papa se vatikanskim financijama nije htio baviti odmah na početku svoga mandata. Mislio je to odgoditi barem dvije godine, no odmah su ga zapljusnuli financijski skandali pa se s tim pitanjem odmah morao uhvatiti u koštac. „Agenda se promijenila“, priznao je novinarima na povratku iz Brazila koristeći nogometnu terminologiju, „to se događa kad netko u Vladinu uredu ide po jednoj strani, ali mu dodaje loptu s druge strane i moraš braniti… Ne bih znao kako će završiti ova priča, no karakteristike IOR-a (Vatikanske banke) bilo kao banke, fonda za pomoć ili što god već bio moraju biti transparentnost i poštenje.“
U tome trenutku IOR je imao 5200 tzv. institucionalnih klijenata (redovničkih zajednica, zaklada itd.) i 13.700 pojedinačnih klijenata, među kojima je bilo 5000 vatikanskih zaposlenika, oko 8000 svećenika, redovnika i redovnica te 700 diplomata i ostalih. Iznos na individualnim tekućim računima bio je 1,1 milijardu eura. Papa Franjo dao je ovlasti njemačkom bankaru, koji je imenovan na čelno mjesto Vatikanske banke, da na početku njegova mandata pozove u banku grupu stručnjaka iz međunarodne agencije Promontory i dao im na raspolaganje dvoranu predsjedništva u kuli Nikole V. u Vatikanu, kako bi pročešljali profile svih klijenata i tekućih računa. Nakon svega osam mjeseci provjereno je više od 10.000 pozicija, a Nijemac Freyberg zatvorio je više od 200.000 tekućih računa koji nisu bili u skladu sa statutom banke koji odobrava otvaranje računa isključivo katoličkim institucijama, crkvenim službenicima, zaposlenicima ili bivšim zaposlenicima Vatikana koji posjeduju račun zbog plaće ili mirovine, kao i diplomatima akreditiranima pri Svetoj Stolici.
Problem su bili tzv. vanjski računi, koji su pripadali osobama koje nisu ispunjavale te kriterije, od političara do financijskih mešetara, za koje se otvoreno sumnjalo da su preko Vatikanske banke prali novac pa su im računi bili zatvoreni, a usluge otkazane. Utvrđeno je da su problematični i pojedinačni računi klera, na čijim su transakcijama (navodno s iznosima koji i nisu bili posebno visoki) zabilježeni veliki postoci nepravilnosti. A najproblematičniji su bili „delegirani potpisi“, tj. računi s posuđenim svećeničkim imenima za nejasne transakcije za koje je vodstvo IOR-a sumnjalo da su kanal za pranje novca.
Zahvat u Vatikansku banku drži se prvim konkretnim rezultatom Franjina pontifikata, premda nije i do kraja dovršen. No bio je vidljiv. Uslijedila su razrješenja, ali i uhićenja. Papa Franjo u presjekao je krakove financijske hobotnice koja je premrežila Vatikan.
Knjiga „Franjo među vukovima“ detaljno opisuje taj njegov zahvat, ali premda nisu navedena sva imena aktera, mnogi će prepoznati ili barem naslutiti neka od njih. Čak i nama poznata.
Franjina odlučnost da se obračuna s bogatim klerom nedvojbena je. Stoga i ne čudi da njegov pontifikat protječe s toliko otpora i nerazumijevanja. Očito čak i kod ljudi kojima je on osobno dao povjerenje, poput kardinala Becciua s početka teksta.
Srećom da Kaptol nije u istom klubu...