Već u svome prvom obraćanju, nakon što je točno prije tri godine izabran za papu, papa Franjo osvojio je svijet svojom evanđeoskom jednostavnošću.
– Poznato vam je da je dužnost konklava bila Rimu dati biskupa. Izgleda da su ga moja braća kardinali išli potražiti gotovo na kraj svijeta..., ali evo, tu smo. Hvala vam na dočeku. Biskupijska zajednica Rima ima svojega biskupa. Hvala! – rekao je papa razdraganom mnoštvu vjernika na vatikanskom Trgu sv. Petra, koje je zamolio da se zajedno s njime pomole za njegova prethodnika Benedikta XVI., pa su zajednički izmolili Očenaš, Zdravomariju i Slava Ocu.
– Sada ću podijeliti blagoslov, ali prije toga vas molim za jednu uslugu: prije no što biskup blagoslovi narod, molim vas da vi zamolite Gospodina da blagoslovi mene. Bit će to molitva naroda koji moli blagoslov za svojega biskupa. U tišini molite za mene – rekao je novoizabrani papa i prignuo glavu i pleća na blagoslov, što svijet dotad nije vidio, jer je običaj da biskup blagoslivlja vjernike, a ne da se on naklanja prema njima i moli za blagoslov!
Nakon toga uslijedila je gesta za gestom. Od odbijanja zlatnoga naprsnog križa do informacije da je po izlasku iz konklava sam otišao platiti račun za smještaj u vatikanskom hotelu Domu sv. Marte, koji je neposredno nakon toga izabrao za svoj novi dom i pred očima šokirane kurije iselio se iz vatikanskih odaja. Bile su to poruke za porukama pape koji je odlučio otvoriti vrata Crkve pred očima cijeloga svijeta i stubokom promijeniti dosadašnji uvriježeni način ponašanja.
Tako je odlučio u Domu sv. Marte svakodnevno slaviti misu, a svoju prvu misu u petak 22. ožujka 2013. slavio je s vatikanskim vrtlarima i čistačima ulica, da bi na onu sljedeću, u subotu, pozvao drugu skupinu zaposlenika iz službe za vrtove i gradsku čistoću Uprave Države Vatikanskog Grada, koji dan prije nisu mogli sudjelovati na misi sa svojim kolegama!
Izravno i neuvijeno
Nakon toga slijedila je bujica papinih poruka upravo iz Doma sv. Marte, njegovih kratkih i jezgrovitih homilija, koje u duhu najvećih i najglasovitijih propovjednika izgovara spontano i iz glave, komentirajući dnevno čitanje Evanđelja, a koje su postale okosnica za razumijevanje smjernica kojima papa želi promijeniti Crkvu, temeljito je očistiti i otvoriti svijetu.
– Izričaj tih homilija je takav da su pojmovi zaodjeveni jasnim slikama i metaforama. Tako se za učenike iz Emausa kaže da su “svoj život kuhali u umaku svojih jadikovka” (3. travnja); za kršćane koji moraju gledati stvarnosti u lice kaže da su “poput vratara nogometne momčadi spremni uhvatiti loptu odakle god ona dolazila” (12. travnja); govori o pravomu Bogu vjere i o “neodređenomu bogu, bogu u spreju, koji je posvuda pomalo, ali se ne zna što on jest” (18. travnja); o “intelektualcima bez talenta” i o “etičarima bez dobrote” (19. travnja); o “odlaženju na ispovijed kao što se odlazi u čistionicu” (29. travnja) i, glede klera, o “uljudnoj simoniji”, potplaćivanju za stjecanje položaja (21. svibnja); o “sakramentu pastoralne carine” (25. svibnja) koji narodu vrata zatvara umjesto da ih otvara; o “znanosti nježnosti” (7. lipnja); o “pravljenju voćne salate”, kada se zajedno stavlja “malo Duha Svetoga i malo svjetovnoga duha” (10. lipnja); o “nezrelomu progresizmu” (12. lipnja); o “licu na svetoj sličici” (14. lipnja) kojim se prikriva da smo grješnici; o osveti, “jelu tako ukusnu kada se jede hladno” (18. lipnja); zatim, podsjećajući da moramo ovdje ostaviti svoje zemaljsko blago, kaže: “Nikada nisam iza pogrebne povorke vidio kamion za selidbu” (21. lipnja) – piše Inos Biffi, teolog koji je analizirao papine propovijedi iz Doma sv. Marte, koje su sabrane u knjizi “U potrazi za pravim blagom”, koju je na hrvatskom jeziku objavio splitski Verbum.
Papa Franjo govori izravno i neuvijeno. Jezik je to Evanđelja, tj. jezik Isusa Krista, koji papa Franjo nosi u sebi i stoga ga ljudi tako dobro razumiju i prihvaćaju, baš kao što su Krista slušali u njegovo vrijeme. I obraća im se na isti način, birajući one koji su na margini društva i života, ostavljeni, odbačen i napušteni, siromašni i zaboravljeni. Baš kao što je i Krist činio. Zbog toga njegova popularnost raste nemjerljivom progresijom izvan Crkve, koja kao da njegove poruke bolje čuje od onih koji su u samoj Crkvi. Baš kao što su i Krista bolje čuli oni s margine nego zakonoznanci onoga vremena. Crkva postaje privlačna i onima koji su od nje otpali ili nikada nisu bili njezin dio. Papa Franjo je poput magneta koji privlači pažnju diljem svijeta, čak i onih koji Krista ne poznaju, ali ih privlači Krist kojega papa Franjo nosi u sebi, a najbolje se prepoznaje po jeziku ljubavi i milosrđa.
– Treba tražiti ono bitno, naučiti se osloboditi mnogih površnih i beskorisnih stvari koje nas guše. Potrebno je doživjeti „obraćenje” u svom odnosu prema siromašnima. Moramo se za njih brinuti, biti osjetljivi za njihove duhovne i materijalne potrebe. S obzirom na stare i nove oblike siromaštva – nezaposlenost, marginaliziranost, tolike ovisnosti – imamo dužnost biti budni i svjesni te pobijediti napast ravnodušnosti. Moramo naučiti biti sa siromašnima. Susrećimo se s njima, gledajmo ih u oči, slušajmo ih. Siromašni su za nas konkretna prigoda da susretnemo samoga Krista, da dotaknemo njegovo napaćeno tijelo. Na kraju, biti siromašan u duhu znači biti spreman učiti od siromašnih jer nam oni mogu mnogo pružiti i naučiti nas – kaže papa.
Papa Franjo, prije svega, autentičan je, ne pretvara se i ne osuđuje. I poručuje svojim svećenicima da i oni moraju biti takvi, tj. da moraju “mirisati na ovce”.
On nadglasava apatiju
– Svećenik koji malo izlazi iz sebe, koji slabo pomazuje – ne kažem “ništa” jer, hvala Bogu, narod nam ulje krade – gubi najbolji dio našega naroda, onaj koji može pokrenuti najdublje dijelove njegova svećeničkoga srca. Tko ne izlazi iz sebe, umjesto da bude posrednik, malo-pomalo postaje uslužni djelatnik i rukovalac. Svi poznajemo razliku: uslužni djelatnik i rukovalac “već su primili svoju plaću” i budući da u igru ne stavljaju vlastitu kožu ni vlastito srce, ne dobivaju naklonu zahvalnost koja proizlazi iz srca. Upravo odatle potječe nezadovoljstvo nekih koji na koncu postaju žalosni, žalosni svećenici pretvoreni u svojevrsne skupljače starina ili novina, umjesto da budu pastiri s “mirisom ovaca” – to vas molim: budite pastiri s “mirisom ovaca”, neka se to osjeća – da budu pastiri u svojemu stadu i ribari ljudi. Istina je da nam svima tzv. kriza svećeničkoga identiteta prijeti i pripisuje se krizi čitave civilizacije; ipak, budemo li znali razbiti njezin val, moći ćemo u Gospodinovo ime izići na pučinu i baciti mreže – govori u svome stilu papa Franjo. Upravo je on nositelj te radosne vijesti, koja se s njegovom pojavom, kamo god došao ili se pojavio u medijima ili na društvenim mrežama, širi po cijelome svijetu i njegov glas kao da nadglasava duhovnu apatiju u koju svijet sve više upada.
Najviše zamjera zao jezik
– Evanđelje je pravi protulijek duhovnoj bijedi: kršćanin je pozvan nositi u sve sredine oslobađajući navještaj da postoji oproštenje za počinjeno zlo, da je Bog veći od naše grešnosti, da nas uvijek slobodno ljubi i da smo stvoreni za zajedništvo i vječni život. Gospodin nas poziva da budemo radosni navjestitelji te poruke milosrđa i nade! Lijepo je iskusiti radost širenja te radosne vijesti, dijeliti s drugima blago koje nam je povjereno, da bismo utješili srca skršena i davali nadu tolikoj braći i sestrama koji su obavijeni tamom. To znači slijediti i nasljedovati Isusa, koji je išao siromašnima i grešnicima kao što pastir s puno ljubavi traži izgubljenu ovcu. U jedinstvu s njim možemo hrabro otvoriti nove putove evangelizacije i promicanja osobe – poručuje papa.
Pritom je vrlo kritičan i prema vjernicima, kojima najviše zamjera “zao jezik”, tj. ljubomoru, zavist i ogovaranje.
– Zavidna, ljubomorna osoba puna je gorčine: ne zna pjevati, ne zna zahvaljivati, ne zna za radost, uvijek gleda što ima onaj, a ja nemam! To su vrata gorčine koja se širi na cijelu zajednicu. To su sijači gorčine. Ogovaranja također izazivaju ljubomoru i zavist. Takvo ponašanje ne podnosi da netko nešto ima: rješenje je poniziti drugoga da ja budem malo viši, a za to su najpodesnija ogovaranja. Uvijek istražuj i vidjet ćeš da se u pozadini ogovaranja skrivaju ljubomora i zavist. Ogovaranja dijele, uništavaju zajednicu. Ogovaranja su đavolsko oružje – poručuje papa dodajući da “uvijek kada u svom srcu sudimo svoju braću, ili još gore kada ih pred drugima ogovaramo, mi smo kršćani ubojice. Kršćanin ubojica... A nisam ja to rekao, nego Gospodin. A u tome nema dvojbe. Ako ogovaraš brata, ubijaš ga. A mi, svaki put kad to činimo, oponašamo Kajinovu gestu, prvog ubojice u povijesti”.
Posebno su mu na meti mlaki i razvodnjeni kršćani, koje on zove “žalosnima”.
Papa Franjo je u ove tri godine svoga pontifikata na lice Crkve navukao novi osmijeh, širom otvorivši njezina vrata svima.
>>Papa postrožio trošenje novca za kanonizacije
>>Teolog predlaže Franji da ukine dogmu o nezabludivosti pape
Riječ je o antipapi, crnom papi. Kao fol živi skromno (što je inače daleko od istine i samo predstava za javnost), a zapravo skuplja "bodove" da bi mogao rastakati ono što je zaista bitno u vjeri: Moralne poruke Boga. Svođenje vjere na brigu o ekologiji i demagoške poruke o siromašnima svijeta koje šalje i svaka misica, a istovremeno poručivati roditeljima više djece da se "ne množe kao zečevi", uništavati svetost braka i njegovu neraskidivost i mnogo toga drugog što je u međuvremenu negativnog učinio znak je sotone koji nam se svima ruga i zavodi moralno kolebljive i posrnule kakvih ionako u ovom našem suludom vremenu koje sve relativizira ima velika većina. Zato i dobiva ovacije. Ali sve to znak je zadnjih vremena, još jedan u dugom nizu onih koji se nakupljaju. Tko ne vidi to, nalik je čovjeku koji gleda u olujno nebo, oblaka otežalih od kiše iz kojih već sijeva, i misli da kiše neće biti.