Bit će to razgovor o miru i međunarodnim krizama, a ne o ujedinjenju Katoličke i Pravoslavne crkve, procjenjuje susret pape Franje i moskovskog patrijarha Kirila na Kubi 12. veljače kardinal Walter Kasper (83), bivši predsjednik Papinskog vijeća za jedinstvo kršćana. Premda je od 1965. prekinut raskol, nastao 1054. godine između pravoslavnih i Katoličke crkve, kada su carigradski patrijarh Atenagora i papa Pavao VI. formalno povukli izopćenja pa su se nakon toga sastajali pape i carigradski patrijarsi, ipak je nedostajao susret poglavara Katoličke crkve i patrijarha Ruske pravoslavne crkve.
Dvije velike shizme
Prva shizma između Rima i Bizanta dogodila se u doba patrijarha Akacija (472. – 488.), a trajala je od 484. do 519. godine. Želeći smiriti nesnošljivosti među različitim strujama koje su vodile spor o poimanju jedne osobe i dviju naravi u Isusu Kristu, ovaj je patrijarh smatrao da treba osporiti teološku valjanost Kalcedonskog sabora održanog 451. godine. Rim je ekskomunicirao Akacija, a shizma je trajala dok se nije uspostavio mir zahvaljujući caru Justinu i njegovu nećaku Justinijanu
Druga velika shizma bila je u 9. stoljeću (867.– 880.) u doba patrijarha Focija. Taj je patrijarh prvi put izvukao neka dogmatska pitanja zbog kojih je optužio Zapadnu crkvu zbog hereze. Tvrdio je da je heretičan nauk o proizlaženju Duha Svetoga „od Oca i Sina“, takozvano pitanje „Filioque“, budući da je u Nicejsko-carigradskom vjerovanju stajalo da proizlazi samo od Oca. Jednako tome, Focije je proglasio pogrešnom i zapadnu tradiciju da se za euharistiju koristi beskvasni kruh. Ova će dva pitanja ostati višestoljetni kamen spoticanja ili možda, bolje rečeno, izlike za dokazivanja različitosti i nepomirljivosti između Rima i Carigrada.
Uzajamnim izopćenjem koje su 1054. godine izrekli, s rimske strane (papa Leon IX. već je umro) papini izaslanici na čelu s kardinalom Humbertom de Silvom Candidom i, s carigradske strane, carigradski patrijarh Mihajlo Cerularije, okončan je dugo pripreman crkveni raskol. Istočna i Zapadna crkva krenule su svaka na svoju stranu.
Rimski je biskup imao odlučujuću ulogu i stav Rimske crkve bio je presudan, čime se potvrđuje koliko je cijela Crkva onoga doba priznavala njegov autoritet, to jest, govoreći teološkim rječnikom, primas. Pitanje primasa postalo jedno od važnih spornih pitanja između Istoka i Zapada. Sada se u priopćenju Vatikana i Moskve govori o dvojici „primasa“. Zapravo, već od prvih godina kršćanstva bilo je onih, zatim su postali pravoslavci, koji su držali da su Petar i Pavao jednakopravni pape.
Moglo bi se, kažu neki, nabrojiti čak 99 razlika između Katoličke i Pravoslavne crkve, među ostalim i u vezi s celibatom.
Može se kazati kako više od pola stoljeća Pravoslavna i Katolička crkva nisu međusobni neprijatelji te su se vodili ekumenski razgovori o ujedinjenju, pa je u Ravenni 2007. prihvaćen dokument u 46 točaka koji su mnogi označili kao temelj ujedinjenja Istočne i Zapadne kršćanske crkve. Svojedobno je papa Benedikt XVI. kazao kako je postignuto 99% suglasja o prevladavanju teoloških razlika te kako se za ujedinjenje Crkve treba još uvjeriti ruski narod. Ipak ni Ivan Pavao II. ni Benendikt XVI. nisu se mogli sastati s patrijarsima Ruske pravoslavne crkve. Bilo je prijedloga da se sastanu na neutralnom terenu, u Beču, na primjer, ali čini se da je Moskva bila naklonjenija nekom drugom izvaneuropskom mjestu jer je Europa kontinent koji je proširio sučeljavanja dviju crkava. Kada je papa Franjo u rujnu 2015. godine napuštao Kubu, najavio je kako će pohoditi Meksiko od 12. do 18. veljače 2016. Kubanski predsjednik Raul Castro bio je u svibnju 2015. u Moskvi, gdje je razgovarao s Kirilom i ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Na povratku iz Moskve zaustavio se u Vatikanu. Dakle, komunist Raul Castro dogovorio je susret Kirila i Franje na Kubi. Castro je pozvao Kirila na Kubu 11. veljače, a susret s Franjom održat će se 12. veljače.
Sabor nakon 1000 godina
Srpska pravoslavna crkva mogla je na proslavu 1700. obljetnice Milanskog edikta 2013. godine pozvati i papu, ali to nije učinila. Ediktom je rimski car Konstantin (rođen na prostoru današnjeg Niša) 313. godine priznao kršćansku vjeru, ali i slobodu vjeroispovijesti. SPC je propustio povijesnu priliku da bude mostom prema Moskvi, da prije Ruske pravoslavne crkve ugosti papu. Ovako će SPC hodati za moskovskim patrijarhatom. Moskovski patrijarh Kiril doći će tako na sastanak svih pravoslavnih crkava na Kretu s već obavljenim sastankom s papom Franjom. Naime, prvi Sveti i Veliki sabor održat će se u lipnju (19. lipnja) na Kreti. To će biti prvi takav sabor nakon 1000 godina, a pripreman je desetljećima. Na saboru će se, uz ostalo, raspravljati o crkvenom kalendaru, o odnosima s Katoličkom crkvom i anglikanskim zajednicama, o ekumenskom pokretu, eventualnim promjenama pravila posta itd.
Dio pravoslavnih biskupa, kao i dio pravoslavnih vjernika (isto kao i u katoličkim biskupijama i zajednicama), previše je zaokupljeno poviješću. Kada se govori o potrebi zbližavanja katolika i pravoslavaca, onda se odmah izvlače povijesni grijesi, pa i zlodjela, jednih i drugih, te se iz njih izvlače prepreke za daljnji dijalog. Ja ću učiniti to budeš li ti to učiniti ono. S takvim se međusobnim ucjenama ne stiže nikamo. Možemo se samo nadati da će hrabri korak pape Franje i patrijarha Kirila utjecati i na otvaranje nove stranice odnosa između hrvatskih katolika i srpskih pravoslavaca. Dosta je bilo međusobnih spočitavanja. Došlo je vrijeme dijaloga. Konstantin je svetac i za katolike i za pravoslavce.
>> Prvi susret Pape i moskovskog patrijarha
>> Stepinac bio spona: Nakon 962 godine na Kubi će se sastati vođe katolika i pravoslavaca
Jedini pravi problem je pitanje papinog primata, odnosno njegove sveopće vlasti nad cijelom Crkvom, kako vjeruju katolici. Pravoslavci pak tvrde da je papa samo "prvi među jednakima". Gore nabrojana teološka pitanja su već riješena, odnosno nisu problem, dok pitanja oko obreda (beskvasni kruh i sl.) i discipline (npr. celibat) nisu problematična, jer se ne radi o temeljima vjere nego o načinu življenja vjere.