Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium

'Palestinke iz Gaze ne vole Izrael, ali na arapskom glume Anu Frank za koju do sada nisu ni čule'

Još samo samo tri scene trebali snimiti kada je počelo bombardiranje i veliki rat Izraela i Hamasa, iz Ramalle i Tel Aviva
08. kolovoza 2014. u 11:16 6 komentara 1525 prikaza
Jakov Sedlar
Foto: ''
Pogledajte galeriju 1/6

Gotovo dvije godine radim na realizaciji filma pod naslovom “Što Ana Frank znači danas?”. Ideja je došla nakon razgovora s Jakobom Agmon, legendarnim izraelskim kazališnim producentom, koji je osnovao Habimu, izraelsko nacionalno kazalište, ali i pokrenuo još mnogo toga. Zajedno sa svojom suprugom Gilom Almagor, velikom divom kazališta i filma u Izraelu, te s još nekolicinom sanjara, osnovao je prije petnaestak godina u Jaffi “Arapsko-hebrejsko kazalište”. U njemu nastupaju najbolji palestinski i izraelski glumci, glumeći svatko na svome jeziku, ali i zajedno. Nije ta ideja bila po volji dijelu Izraelaca kao ni Palestinaca, ali Jakobova karizma bila je jača od svih otpora i kazalište neprekidno radi.

Lustig glumi samog sebe

Jakobova je ideja bila da se prvi put uopće na pozornicu postavi Dnevnik Ane Frank na arapskom jeziku. Do sada je ta knjiga doživjela stotine kazališnih i filmskih adaptacija, monodrama, javnih čitanja, ali nikada je stotine milijuna ljudi koji govore arapski nisu mogli čuti na svome jeziku. Od te ideje smo krenuli, bilo je različitih faza u radu i prije nešto više od mjesec dana, nakon mnogih peripetija, stigao sam na sam kraj snimanja filma koji mnogi u filmskome svijetu, barem mi tako kažu, željno očekuju. Naime, nakon što su arapski ekstremisti nebrojeno puta ponovili da se holokaust kao takav uopće nije ni dogodio, pa prema tome i dnevnik koji je napisala djevojčica zatočena u jednom amsterdamskom tavanu nije postojao, sada se prvi put priprema ta slavna knjiga kao film u kojemu će glavne uloge igrati jedna od najpoznatijih palestinskih umjetnica Raida Adon, ali i šest djevojčica u dobi od 12 do 15 godina koje se, prema scenariju samog filma, natječu koja će od njih na filmu igrati Anu Frank. Djevojčice su iz Jaffe, Ramalle i Gaze. Ta činjenica pomogla je da od početka snimanja imam stalne upite nekolicine distributera iz Amerike koji što prije žele vidjeti završeni film kako bi ga eventualno uzeli u pravu, veliku distribuciju po cijelom svijetu. Smatraju da ideja i tema to zaslužuju.

Jakov Sedlar | Autor : '' Foto: ''

Šest palestinskih djevojčica u dobi od 12 do 15 godina natjecale su se koja će na filmu igrati Anu Frank. Djevojčice su iz Jaffe, Ramalle i Gaze

Ogromnu pomoć u realizaciji ove ideje dala su mi dvojica sasvim posebnih ljudi. Jedan je Branko Lustig, slavni hrvatski producent koji je za film svoj dio priče vezan uz Anu Frank ispričao u logoru Bergen Belsen, gdje je bio u isto vrijeme kad i ona. Barake u kojima su bili dijelilo je ne više od 200 metara. Bilo je fascinantno slušati toga čudesnog čovjeka koji nakon svega što je propatio u tome i još nekim logorima, uključujući i Auschwitz, govori o toleranciji, miru i ljubavi. Čisto, iz srca. Uz njega, ogromnu podršku dao mi je maestro Daniel Barenboim koji će za ovaj film svirati neke Chopinove skladbe. Osim što je sjajan pijanist, dirigent i voditelj Berlinske filharmonije, poznat je i kao veliki borac za miran suživot Židova i Palestinaca u Izraelu. Uz brojne obveze, osnovao je i vodi Izraelsko- palestinski orkestar.

Golem posao bio je iza mene i mnogobrojnih suradnika koji rade na ovome projektu, a riječ je o ljudima iz Hrvatske, Izraela, Palestine, Kosova, SAD-a, Kanade, Njemačke. Bez osoba poput Stephena Ollendorffa, Rona Assoulina ili Tonija Kikaša teško bih mogao i započeti ovaj film. Ostalo je snimiti još samo tri kraće scene s tinejdžericama u dobi kao Ana Frank, da neke od najvažnijih dijelova Dnevnika odigraju u Ramalli i u Gazi. I onda se dogodio zadnji sukob Izraela i Hamasa u Gazi. Nekoliko dana bombardiranja, mnoštvo ranjenih i mrtvih, međusobne optužbe, humanitarna kriza... Našao sam se u situaciji koja je s jedne strane bila poprilično grozna; moram završiti film u ratnim uvjetima protiv kojih se borim upravo ovim filmom, dio ekipe ne želi putovati u ratno stanje, ja sam zarobljen na aerodromu jer su letovi otkazani, dok s druge strane distributeri i promotori filma zovu jer se može napraviti sjajan promidžbeni posao, žele što više informacija i eventualnih fotografija s novoga snimanja za koje uopće ne znam hoće li i kada početi jer jednostavno nikako u Izrael ne mogu osim avionom, a letova nema. Telefonom dogovaram novu ekipu koja će snimati u Gazi i Ramalli, svi oni su vrlo mirni, odande su, ništa ih ne može uznemiriti, njima je ionako svaki dan glava u torbi. Ni kandidatkinje za ulogu Ane ne brinu se ni o čemu osim o tome hoće li ih roditelji pustiti da u pauzama bombardiranja snime ono što smo se dogovorili da treba za film.

Sirene i uzbuna u Tel Avivu

Nakon dan i pol neizvjesnosti, preko Züricha letim prema Tel Avivu. Na aerodromu, koji je uvijek prepun ljudi, nema mnogo putnika, neuobičajeno brzo prolazim formalnosti koje su se ponekad, neovisno o kontaktima, znali oduljiti. Taksijem idem prema prijateljevoj kući. Odjednom sirene. Vozač naglo koči, stane sa strane, meni daje znak da iziđemo vani i da legnemo na asfalt. Ležim tako nekoliko minuta, ništa se ne događa, ne vidim nikakve rakete, sirena opet zasvira, ustajemo i nakon kratkoga vremena stižem u kuću koja će mi biti dom sljedećih tjedan dana.

I Palestinci i Židovi imaju svoje jake argumente. U Izraelu se sučeljavaju dvije tragedije, a tragedija jest kada su obje strane podjednako u pravu

Izrael, zemlja koju volim, u koju godinama odlazim s velikom radošću, iz koje se vraćam ispunjen, nadahnut. Izrael, mala zemlja, čija snaga proizlazi iz njegove krhkosti. Karakteristika male nacije nisu njezina veličina i površina zemlje, nego njezina sudbina. Malen, znači biti ugrožen i kratkotrajan. Jedan inteligentan čovjek rekao je: Mala nacija je ona čije postojanje može u bilo kojem trenutku biti dovedeno u pitanje, koja može nestati i koja to zna. Male su nacije, dakle, bića bez razloga bivanja. Nemaju svojega mjesta u vlaku povijesti, a kad ga ipak pokušaju zaustaviti, nositelji prava, oni koji su potvrdili svoju kartu, zgroženi pozivaju kontrolora da ih odmah izbaci.

Tijekom godina naslušao sam se različitih teorija o tome tko je u pravu, a tko u krivu kada su u pitanju Židovi i Palestinci. Svatko je imao svoje argumente i svatko je bio spreman umrijeti u dokazivanju toga prava. Čini mi se da je nekako najtočnija ona Brucknerova koji kaže da su se na sićušnom zemljištu sučeljavale dvije tragedije, a tragedija jest kada su dvije strane podjednako u pravu. Već od rata za neovisnost 1948. godine, slobodni ljudi, Arapi, odoše u progonstvo kao bijedni izbjeglice, a bijedni izbjeglice, Židovi, mnogi od njih preživješe genocid, prisvojiše kuće bjegunaca eda bi započeli novi život slobodnih ljudi. Arapi nisu vidjeli zašto bi oni morali plaćati za nacistički grijeh počinjen u Europi od Europljana nad drugim Europljanima. Dugo je godina Izrael, ta zemlja primjerena nesporazumima između Istoka i Zapada, imao dvostruki lik: progonitelja i progonjenoga, dovoljno snažan da dobije ratove i suzbije intifadu, odveć slab da ne strahuje od okruženja, da se ne boji da će biti izbrisan sa zemljovida kao što mu obećavahu njegovi neprijatelji. Poučen tisućgodišnjim progonima, Izrael je svagda računao samo na sebe, oboružavajući jednu od najmoćnijih vojski na svijetu. Spasila ga je njegova odlučnost, potjerana katkad do najveće okrutnosti.

Svijet je uglavnom malo razumio bit problema. Koliko je malo razumio dokazuje i Nobelova nagrada za mir koju su zajednički dobili Shimon Peres i Yaser Arafat. Dobili su je ne kao što je to uobičajeno, za nešto što su napravili, nego za obećanje koje će teško bilo tko ispuniti. Naime, po svemu sudeći, prema svemu kako nas uči povijest odnosa između Palestinaca i Židova, miran suživot ovih dvaju naroda može se postići samo tako da ih se razdvoji, ma koliko to može izgledati ironično ili razočaravajuće. Rastava je u ovome slučaju hepiend.

Gaza | Autor : Reuters/PIXSELL (Ilustracija) Foto: Reuters/PIXSELL (Ilustracija)

Foto: Reuters/PIXSELL

O ovim i sličnim stvarima godinama sam razgovarao i s izraelskim liderima, ali i s običnim ljudima. Ono što od početka u sebi nosim iz Svete zemlje jest neizmjerna ljubav tih ljudi prema tome malom komadu zemlje. Nerijetko sam u Hrvatskoj uvijek isticao izraelski primjer koji nama u Hrvatskoj treba biti model želimo li opstati i kao narod i kao neovisna država kojoj neće ostati tek sviranje himne nacionalnoj vrsti kao dokaz da postoji.

Ručak s glumicama u Ramalli

Dolazeći završiti započeto, odmah sam javio svima s kojima radim da sutra možemo početi. Ovaj put u Gazu nije moguće ući. Nekoliko kilometara prije zida vojska ne dopušta civilima da se približe. Svako malo vidim rakete koje lete prema Gazi. S druge strane također stižu odgovori, ali neusporedivo slabiji. Razgovaram s Avijem koji me doveo do mjesta s kojega promatram pravi rat pred sobom i koji se brine za moju sigurnost. – Mi možda jesmo paranoični, ali vjeruj mi, imamo razloga za to – kaže – zato moramo napasti Hamasove teroriste... Već nekoliko godina Hamas šalje rakete prema izraelskim gradovima, prema civilima, ali o tome nitko ne piše, i mi smo prisiljeni to riješiti. Moramo im uništiti sve što imaju od oružja koje je godinama spremano u tunele koji su i do 30 metara ispod zemlje.

Nikada se ničega nisam bojao, ali cijela atmosfera ipak djeluje zastrašujuće. Sve je začinjeno gustim dimom i zvučnim efektima, ali realnim, pravim.

Telefonska veza malo radi, malo ne. Pokušavam doznati kada će raketiranje stati kako bi moje potencijalne Ane Frank snimile što trebam za film, ali na moje pitanje, Ami se samo nasmijao.

Prvi dan otišao sam neobavljenoga posla, ali s mnoštvom informacija i prisjećanja na rat u Lijepoj Našoj.

Čujem se sa svojim glumicama, one su spremne kao i snimatelji koji imaju precizne instrukcije na koji način sve snimiti što trebamo.

Ariel Sharon smrt ariela sharona Sedlar o Sharonu: Objasnio sam mu da Tuđman nije antisemit obz_sedlar_tx.jpg HRVATSKI REDATELJ O HRVATSKOJ, IZRAELU, PERVERZNOJ VLASTI, FILMOVIMA... Jakov Sedlar: Hrvatska može opstati jedino bude li kao Izrael Jakov Sedlar Novo u teatru Jakov Sedlar priprema predstavu o životu Julije Timošenko

Sutradan krećem prema Ramalli. Jučer su tamo bile velike demonstracije u kojima je davana podrška Gazi. Na mnogim su mjestima veliki natpisi “Ramallah s Gazom” i “Svi smo mi Gaza”. Zovu me moji Amerikanci pokušavajući reći da, unatoč tome što bi bilo dobro završiti film, ne idem tamo, jer je i tamo opasno. Prvi check point koji je najbliži Jeruzalemu zatvoren je. Moj vodič mi kaže da je na drugome velika gužva, pa idemo na treći koji je gotovo prazan. Prošli smo bez velike kontrole. U Ramalli sve izgleda mirno i jest mirno. Snimam dvije kandidatkinje za Anu Frank, a kasnije za ručkom razgovaramo o Gazi i cijeloj situaciji. Te mlade osobe vrlo su svjesne Palestinke, ne vole Izrael, ali obožavaju Dnevnik Ane Frank. Do snimanja ovoga filma nisu znale za tu knjigu, ali sada su njome oduševljene. Kažu kako im je nevjerojatno da je netko zatočen na tavanu napisao tako sjajan dnevnik s porukom da je ljubav ipak najvažnija. Pitam ih hoće li možda imati problema zbog ovoga filma, žele li da ih izostavim iz projekta, no one to nikako ne žele, žele glumiti Anu. Razgovaramo i o holokaustu. One uspoređuju to vrijeme stradanja Židova sa svojom sadašnjom situacijom.

Sljedeći dani prolaze u iščekivanju vijesti o mogućnosti snimanja u Gazi. Dan primirja moja ekipa iz Gaze iskoristila je za snimanje kraja filma. Videolinkom pregledavam snimljeno. Scene izgledaju pomalo suludo. Djevojčica sjedi na ruševinama bolnice iz kojih još uvijek izlazi dim i govori tekst Ane Frank: “Zašto države troše više novca za naoružanje nego za medicinu, edukaciju i umjetnost?” Druga, na jednom drugom zgarištu, govori o svojim snovima i o tome što bi željela biti u životu, a nakon toga, na trećoj lokaciji, također usred ruševina, dok neki ljudi koji trče s plinskim maskama, govori poantu i Dnevnika Ane Frank i filma koji će, nadam se, biti završen do konca rujna. Unatoč svemu što se događa oko nas, ja vjerujem da su ljudi dobri u svome srcu.
A promotori filma čekaju...

Javljam suradnicima da je snimanje gotovo. Maestro Barenboim pita me jesam li pozdravio neke ljude, kosovski glumci Gresa Pallaska i Mensur Shaquiu, koji igraju važne uloge u filmu, pitaju za Raidu s kojom su se sprijateljili tijekom zadnjega snimanja u Jaffi. Sin Dominik, koji zajedno sa mnom potpisuje režiju i koji je scenarist filma, daje mi informacije iz SAD-a o novim kontaktima s promotorima filma. Sve se nekako dobro slaže i svi se nadamo dobrom odjeku filma, pravim reakcijama, prikazivanjima po svjetskim festivalima i TV postajama.

Danas ću prema Zagrebu nakon adrenalinskih tjedan dana provedenih u zemlji u kojoj je politička mudrost spoznati svojega protivnika barem jednako toliko važno kao i spoznati samoga sebe. Odlazim sa željom da se nakon gledanja filma, koji smo započeli raditi iz želje da se jedna poznata priča ispriča iz posve drukčijega ugla, ako to bude moguće, barem netko, bar malo, zapita može li se ipak nešto pokušati napraviti da ljudi povjeruju kako su, ako ne baš ljubav, a ono poštovanje i tolerancija mogući.

Ajoj...
Djevojka otkrila kako je partnera uhvatila u prevari: 'Nazvala sam restoran u kojem je bio i pitala...'
Financijska pismenost
NOVA PARADIGMA
Financijska pismenost sve prepoznatija kao ključna životna vještina današnjice
  • Deleted user:

    ni mjesto ni vrijeme za ovakvu propagandu Izraela....

  • Avatar Idler 3
    Idler 3:

    Morti je razlog to kaj ih svakodnevica podsjeća na tragediju Ane Frank !?

  • Avatar superhik74
    superhik74:

    Ne znam je su li cule za Anu Frank, ali sigurno nisu cule za Jakova Sedlara. Tko je on?