Ponovno je Ivan Pernar zatalasao javnost, ovaj put “stručnim” savjetom o liječenju gripe velikim dozama vitamina C. Liječnici su složni – njegovi su savjeti i ovaj put opasni jer odvraćaju od djelotvornog liječenja kao i kad je preporučivao sa se depresija ne liječi lijekovima nego šetnjom šumom.
Pernar je osnivač sve popularnijeg Živog zida, saborski zastupnik i jedan od najžešćih oporbenjaka i preziratelja moćnih institucija, pa ima i te kakva utjecaja te ga optužuju za zloporabu položaja. Ali možda je najvažnije pitanje – jesu li Pernarovi “recepti” vrhunac i granica Živog zida na kojoj će se ta stranka zbog svoje neozbiljnosti zaustaviti ili će možda nekad biti na vlasti ili bar u njoj sudjelovati upravo takva kakva je?
U ovom drugom slučaju bio bi to znak da su dosad najmoćnije stranke iscrple zalihe svoje privlačnosti, iznevjerile birače i zemlju i prepustili je onima koji se nameću mješavinom protivljenja i bezumlja. Živi zid je namirisao njihovu nemoć pa je ne jednom najavio dolazak na vlast, a pokazalo se da mu Pernarovo “ludovanje” ne škodi nego možda i pomaže u pridobivanju sve većeg broja birača.
Bi li ta stranka na vlasti ili u koaliciji koja je na vlasti iz temelja podrovala tradicionalno stupovlje društva i proklamirane društvene vrijednosti? Dvije najmoćnije svjetonazorske i znanstveno-kulturne institucije u zemlji, Katolička crkva i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, već su bile Pernarova meta i u njegovu rušilaštvu od njih nije ostao kamen na kamenu.
Za manje-više sve stranke i viđenije političare dosad su te i slične svetinje u osnovi bile nedodirljive. To je tako reći stopostotna, revolucionarna novost u hrvatskoj politici, i premda je u opreci s općim uvjerenjima u društvu, Živi zid je sve popularniji. Birače nije gubio nego ih je, dapače, dobivao i nakon svog prvog kongresa s kojega je ponajviše odjeknula najava raskida Hrvatske s Europskom unijom i NATO-om kad ta stranka dođe na vlast. Tako je još jednom potvrđena potpuna razlika prema svim drugim strankama i svekolikoj hrvatskoj politici otkad postojimo kao samostalna država.
Nekoliko sam puta napisao kako mi je najdraža Hrvatska iz nekih nauma Živog zida, ali kako ga nikad ne bih želio na vlasti jer bi s njim mogla doći katastrofa.
Mađarski premijer Orban u stalnom je sukobu s Bruxellesom, ali ne želi i ne najavljuje izlazak iz EU, uspješno štiti mađarske interese i ostvaruje izvrsnu gospodarsku suradnju s moćnim europskim zemljama. Što će reći da članstvo u EU samo po sebi nije razlog slabosti nekih zemalja, nego su same one slabe i same su sebe pretvorile u kolonije, a među njima je i Hrvatska. Odluka o izlasku iz EU i NATO-a bila bi pogibeljna, jer bismo bili teško kažnjeni – gospodarski krhkoj državi kao što je naša to bi bilo neizdrživo. Ali tko zna, možda je najava Živog zida samo za pridobivanje nezadovoljnih birača, i možda bi na vlasti drukčije mislili i radili.
Ako se u bitnim naumima razlikuje od svih drugih, sama činjenica da se ne skanjuje isticati nakanu da dođe na vlast čini ga sličnim svima koji se pojave na političkoj sceni. U posljednje vrijeme velika mu je srodnica po ambicijama Dalija Orešković koja se već vidi na tronu. A kad je u dva navrata na vlasti bio Most, nestala su načela i obećanja te se pokazalo da mu i nije bilo ni do čega drugoga doli do fotelja. Pokazali su to i zastrašujući napadi na HDZ prije izbora na početku 2000. godine poslije kojih je Budišina i Račanova koalicija Hrvatsku učinila puno gorom nego što je bila, a sama se iscrpljivala u vlastohlepnim sukobima, dovela do rasula HSLS-a i totalnog fijaska Dražena Budiše koji je, na žalost, za tu koaliciju bio najzaslužniji.
Sva dosadašnja iskustva pokazuju da vlast preobražava i stranke i ljude.
Nemoguće je zamisliti Pernara kako kao ministar “propisuje recepte” za bolesnike od kojih se liječnicima diže kosa na glavi, da se obrušava na Crkvu ili HAZU, da se sukobljuje s putnicima u tramvaju. No moguće je i njega i Sinčića i druge zamisliti kako, uvaljeni u fotelje, govore o uspjesima svoje vlasti i o prljavim motivima onih koji ih napadaju, i kako ne zanemaruju osobne, privatne interese. Ali i vidimo ono što je očito – njihova novost, smionost, radikalizam i nesuzdržljivost privlači ljude u zemlji koju su HDZ i SDP moralno opustošili i doveli pri dno ili na samo dno europskih gospodarskih ljestvica i pri vrh ili na vrh ljestvica korupcije i drugih sramota.
Ako nas je 28 godina vladavine HDZ-SDP dovelo tu gdje smo trenutno (dno dna) onda netko tko zagovara sve suprotno od tih i takvih ne može puno pogriješiti osim ako i sam nastavi njihovim putem pustošenja države. E sad, čekati još 20+ godina i trpiti polagano mrcvarenje da postojećoj političkoj garnituri proradi savjest i konačno počnu raditi i misliti za narod i ovu državu ili izabrati nekog drugog gdje ćemo u 4 godine vidjeti ili strahovit napredak ili strahovit kolaps? Meni osobno se više sviđa opcija biti ili ne biti, ako valja - super, ako ne valja - ruši i gradi ponovno. Sve je bolje od osjećaja nemoći i dugotrajnog političkog mrcvarenja zemlje, njenih resursa i naroda za vlastiti probitak.