Nekad su se stvari podrazumijevale. Biti pionir, pa omladinac. Podrazumijevalo se da je Zemlja okrugla, da boga nema, ali da je Tito bog, da si klasno svjestan i nacionalno neopterećen, da svi podjednako nemaju, ali da neki imaju ipak malo više od ostalih koji podjednako nemaju.
Podrazumijevalo se da Dinamo ne bude prvak, ali da se svejedno za njega navijalo, da se naučila pisati ćirilica, da su radnici fundament, a da inteligencija mora biti poštena. Podrazumijevalo se postojanje neprijateljske emigracije i domaćih izdajica, podrazumijevala se nesvrstanost i da se glavnica kredita smanjuje sukladno ratama otplate. Podrazumijevalo se da se ne možeš politički angažirati ako nisi ideološki ispravan, nitko te nije pitao želiš li se cijepiti ili ne, kao što se podrazumijevalo da napredak čovječanstva ovisi o znanstveno utemeljenim idejama i činjenicama. Podrazumijevalo se da je košarka nacionalni sport i da se narodnjaci ne puštaju na feštama. Ima toga sijaset, reći će netko, jednostavnije, da se tada znao red, ali stvari ipak nisu bile toliko dobro uređene kad smo odlučili pod svaku cijenu pronaći izlaz iz te predestiniranosti. I odjednom smo se našli u vremenu i prostoru neprekidne potrebe za identifikacijom.
Od prvog trenutka i pitanja Tito ili Tuđman, što je samo po sebi prilično imbecilno, da me to određuje u civilizacijskom smislu, jer između dvojice naturščik oficira i partizančina kao da sam i mogao odabrati ikakvu razliku. Još uvijek ne razumijem kako bi ovaj odabir mogao ikome dojaviti tko sam ja, ali, ruku na srce, tako je počelo. Sljedeće je bilo odrediti se kao Hrvat ili Srbin, pa nakon toga kršćanin ili musliman, a iza toga još jadniji podskupovi katolik ili pravoslavac te šijit ili sunit.
Onda se očekivalo da se odredim jesam li zdrav ili sam gej, pa malo dalje i podržavam li ili ne gejeve. Logično je bilo nakon toga da mi se postavi pitanje okrugla ili ravna Zemlja, pa cijepljenje protiv bolesti ili ne, pa za ili protiv Istanbulske konvencije, kao i treba li žene tući u prihvatljivim, dakle baštinskim razmjerima ili treba sasvim prekinuti tradiciju. Već deset tisuća godina žene i mlatimo zato što su žene jer mi muškarci volimo igrati na sigurno. Inzistiralo se i da kažem gdje je ljudi više pobijeno, u Jasenovcu ili Bleiburgu, i jesu li nekadašnje domaće izdajice u međuvremenu za mene postali heroji i obratno.
Morao sam se izjasniti mislim li da Boga ima premalo u javnom životu i je li Stepinac srpski dobrovoljac ili svetac. Čekalo se jesam li protiv pedofilije u Crkvi ili sam i protiv pedofilije i Crkve. Trebaju li migranti migrirati ili ne, je li Europa rasno izgubljena ili nije, jesu li bijelci zbog svoje urođene dobrote danas najugroženiji, treba li uopće postojati država koju može poljuljati Zdravko Mamić, nastupa li život začećem, rođenjem ili učlanjenjem. Je li NDH bila vjekovna povijesna i narodna težnja ili kvislinška tvorevina koja je šapkom i kapom poklanjala svoje teritorije. Je li mi obitelj stradala na Križnom putu ili Sutjesci. Kapitalizam ili socijalizam. Ljevica ili desnica. Thompson ili Škoro. Vjera ili vlastiti stav. Evolucionizam ili kreacionizam. Ustaše ili Udba. Jugounitaristi ili suverenisti. EU ili uaaa. Goli otok ili goli kuhar.
I kad sve skupa stavite na hrpu, a nabrojio sam tek manji segment onoga oko čega si se morao odrediti da bi te se moglo identificirati, najgore što ti se moglo dogoditi jest da se ispostavi: da si istovremeno crnac, Srbin, gej, ateist koji misli da je Zemlja okrugla jer je imigrant koji je shvatio da, kamo god krene, uvijek mu dođe na isto, da si spreman cijepiti se protiv zaraze, da nisi siguran u Stepinčevu svetost, ali da ne sumnjaš u njegovu ljudsku grešnost, da život završava smrću, a da odgovor o tome kako je i gdje počeo još ne znamo pa su zbog toga nastale i religije i filozofije i lomače, da mi je obitelj umirala na svim stratištima na ovim prostorima, ovisno koji su ih dokačili krvnici, da sam protiv svake tradicije pa tako i one da se žene folklorno marišu, da, ako smo kreacionistički „izum“, s vremenom on nije evoluirano do naprednije verzije, što samog tvorca čini ili zlonamjernim ili nedovoljno potkovanim i stručnim. Može to ići do unedogled.
Stvari oko kojih smo se morali izjašnjavati nisu ni pred koga stavljene kao mogućnost autonomnog izbora, nego kao imperativ identifikacije, potvrde da bi nas se moglo smjestiti u pripadajuće ladice, stavljati na popise prihvatljivosti ili prokazivanja, da bi nemaštovitima i frustriranima bilo lakše tretirati nas kao neprijatelje ili podanike. Mi smo u neprekidnom referendumu, a kako je sam pobjednik jednog od najkontroverznijih referendumski pitanja ovog stoljeća jasno rekao da je referendum najgori mogući oblik izjašnjavanja jer neumitno polarizira ljude, znamo koordinate ponora u kom čučimo. Istovremeno, metoda je to koja čovjeku oduzima manevarski prostor s obzirom na to da ne možeš biti pristaša gej brakova ili jednostavno gej a da si praktični vjernik ili ne možeš biti pravoslavac, musliman ili protestant i istovremeno biti Hrvat. Reklo bi se, nije pristojno.
To je, pak ono, što se danas podrazumijeva; mogućnost izbora postoji samo deklarativno, kao pluralna zagonetka društva u kojem se od pojedinca očekuje da izbor pretvori u legitimaciju. Izbor nije moje neotuđivo pravo, nego moja objava lojalnosti ili nelojalnosti ideologijama ili skupinama koje regrutiraju vojnike umjesto da jamče slobodu ljudima. Država kao kasarna, kao daktiloskopski ured u kojem vam uzimaju otiske čak i kad niste počinili nikakav zločin i gdje samozvani istražitelji neodgodivo od vas traže da se ponašate u skladu s mjerilima njihovim interepretativnih standarda bez obzira na to koliko oni nesuvisli bili. I tako dođosmo do 2021. godine u kojoj se, dakle, podrazumijeva da se identificiramo. Iskrenost stavova pri tom nije presudna pa je zato i konvertitstvo ne samo prihvatljivo nego i na cijeni, ono će razveseliti sve savijače karaktera stvarajući istovremeno atmosferu supremacije kvantitete nad kvalitetom.
Utapanje u kolektivnom i egzil iz individualnosti pribježište je umova koji se ne snalaze izvan totalitarnih struktura i koji se stravično boje slobode, da netko istovremeno bude ono što želi biti i da u tom bivanju sjedinjuje vlastite izbore kao jedino mjerilo kojim će činiti sebe, a neće povređivati i teretiti ostale. Smijem li vjerovati da je i sam Bog antifašist – nije to traženje dozvole ni od koga jer bi mi ogavno neprihvatljivo bilo da je svevišnji fašist, što u mnogim interpretacijama nasilnih socijalnih egzorcista njegovo crnokošuljaštvo izgleda kao gotova stvar. U sebi ne treba ništa pomirivati, nema unutrašnjih kompromisa sa zlom, nego treba mogućnost izbora shvatiti kao bitan dio ljudske intime i njezina unikatnog postojanja. Mi nismo manifestacija, mi smo ustrajna realizacija. E, kad bi se barem to podrazumijevalo...
