Na početku Domovinskog rata grozan je bio onaj osjećaj nemoći kada slabo naoružani hrvatski vojnici nisu uspijevali sačuvati gradove i sela koji su padali u ruke okupatora i agresivne JNA. Vrijeme je to poznatih pokolja nad nezaštićenim hrvatskim civilima, nakon čega su slijedili zbjegovi prema neokupiranim dijelovima Hrvatske, da bi se na kraju u izbjeglištvu našlo pola milijuna ljudi. Situacija se, međutim, potpuno preokrenula kada je u Hrvatsku napokon stiglo oružje kojim smo se mogli suprotstaviti agresoru.
Kako je bio uveden međunarodni (UN-ov) embargo na uvoz oružja, Hrvatska ga nije mogla nabavljati legalno pa je nabava organizirana izvana. Oružje je stizalo sa svih strana i bilo je raznog podrijetla. Najviše ga je stiglo iz bivših država Sovjetskog Saveza, ali stizalo je i dosta modernijeg oružja iz nekih prekooceanskih država. Uglavnom se isporuka organizirala transportnim zrakoplovima, koji bi na rutama za neka druga odredišta naglo slijetali u naše zračne luke. Stizalo je i brodovima, kroz Otrant koji su tada svi nadzirali. Cijelo to vrijeme međunarodna zajednica pratila je te nabave, ali se rijetko događalo da je neki teret bio presretnut. Nakon svega, hrvatsko je iskustvo s dovođenjem neophodnog oružja iz inozemstva da su nas te pošiljke spasile, a oružjem su zaštićeni i naši civili, kojih bi inače stradale još tisuće. Države iz kojih ili putem kojih nam je stizalo oružje i danas smatramo prijateljskima, premda su neke od njih, pokazalo se, oružje tada slale i našim protivnicima. Puno godina poslije, 2013., Hrvatska je iznenada stavljena na stup srama, kada se po svjetskim medijima počelo pisati da su na ratišta u Siriju stigle velike količine oružja iz Hrvatske. Snimke i fotografije dokazivale su da je zaista riječ o oružju koje je napravljeno u bivšoj Jugoslaviji, ali i oružju koje je proizvedeno u RH.
Ispostavilo se da je RH tada, a i u godinama koje su slijedile, isporučila tisuće tona uglavnom starog oružja i streljiva iz svojih skladišta, koja su i dalje puna oružja iz doba našeg rata i skupo ga je i skladištiti, a još skuplje uništiti. Sve je pri tome bilo legalno, jer RH je to “neperspektivno” oružje izvozila u države poput Jordana, Saudijske Arabije pa i SAD-a, gdje su, primjerice, završile i tisuće kalašnjikova. “Istraživači” su tada objavili kako je sve to oružje potom završilo u rukama raznih sirijskih pobunjenika. Isti “novinari istraživači” ponavljaju tu priču i sada, 2017., i opet pokazuju “naše” oružje u Siriji. I opet se na to potom lijepe brojni hrvatski mediji i opet slažu priče kako je to skandal, kako se RH bavi krvavim izvozom i prljavo zarađuje novac. Sada je još i gore nego 2013. jer je histerija koju siju neznalice i veća, pa se čak zaključuje da je RH gora i od kolonijalnih sila, te da se zbog krvi civila koje je pobilo oružje iz RH sada moramo suočiti s istinom.
Istina je, pak, drukčija. Oružje koje je iz RH na kraju završilo na ratištima u Siriji ne čini ni jedan posto oružja koje se ondje koristi. Oružje, naime, stiže i iz desetaka drugih država, a ponajviše iz onih najmoćnijih. S obzirom na to da “eksperti” svake tri godine odabiru vidjeti tek oružje iz RH, jasno je da se te priče pokreću onda kada treba prikriti stvarno velike isporuke oružja drugih zemalja. Zaključno, optuživati sada vlasti u RH da imaju krvave ruke stoga jer je oružje završilo u Siriji, pa su od tog oružja onda stradavali i civili isto je kao optuživati njemačku, švicarsku, austrijsku ili talijansku vladu da su krive zbog čestih masovnih ubojstava civila, studenata i školaraca u SAD-u jer su ubojice najradije rabili Sig Sauer, Glock i Berettu. Oružje, nažalost, ne služi za polijevanje travnjaka.
>> Trgovina oružjem porasla na najvišu razinu od Hladnog rata
