Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Analize i intervjui

Opomena za 21. stoljeće: mrak postoji i dugo prije nego što katastrofe postanu očite

Svježina misli kojima se Hannah Arendt bavi u ‘Ljudima u mračnim vremenima’ tolika je da njihovo vrijeme ne prolazi. Bila je uvjerena da i u najmračnijim vremenima imamo pravo očekivati svjetlost
24. lipnja 2020. u 17:55 0 komentara 183 prikaza
Hannah Arendt
Foto: Jens Kalaene/DPA/PIXSELL

U siječnju 1968. godine jedna od najvećih filozofkinja 20. stoljeća Hannah Arendt zapisala je u predgovoru svoje knjige “Ljudi u mračnim vremenima” sljedeću rečenicu: “‘Mračna vremena’... kao takva nisu identična čudovitnostima ovog stoljeća koja su doista nešto grozno novo. Mračna vremena… ne samo što nisu nova, ona nisu rijetkost u povijesti…” Govoreći o “čudovitnostima ovog stoljeća”, Arendt – rođena 1906. u židovskoj obitelji u Njemačkoj – govorila je o nacizmu, fašizmu, holokaustu, staljinizmu... ali ne zato da bi inzistirala na tim strahovitim očitovanjima zla, nego zato da bi upozorila kako je i dugo prije nego što je katastrofa postala očita postojao mrak. Bio je to mrak koji je vrlo uspješno skrivao govor establišmenta, koji je istinu gurao pod tepih. Bila je to kamuflaža koju je stvorio sustav, “dvosmislen govor gotovo svih službenih predstavnika koji su… objašnjenjima ušutkivali neugodne činjenice i opravdane brige”. U tom pritajenom mraku, sjeni što je dvosmislen govor vlasti baca na javni prostor, izobličavajući i prikrivajući stvarne događaje ma koliko zloćudni bili, Arendt je vidjela najveću opasnost. I zato je i danas aktualna i zato će uvijek biti aktualna jer tu vrstu zlokobne sjene vlastodršci i moćnici raznih fela bacaju na neupućeno građanstvo u raznim vremenima. Modernim rječnikom rečeno, ono na što nas Arendt upozorava jest “novo normalno” iz njezinih mračnih vremena, “novo normalno” u kojem je bilo moguće da liječnici, ne trepnuvši okom, trijažiraju djecu u dimnjake Auschwitza.

turisti Borislav Ristić Može li se od nacizma uteći na 'socijalni' godišnji odmor?

Podrijetlo – političko pitanje

Arendt je ipak bila uvjerena da i u najmračnijim vremenima imamo pravo očekivati neku svjetlost. A taj mrak povremeno rasvjetljavaju neki muškarci i žene koji donose svjetlost ne samo svojim djelima i teorijama nego ponajprije svojim životima. Oni su pisci, pjesnici, filozofi, politički mislioci, teolog i papa, ukupno njih deset, sve njezini suvremenici, osim G. E. Lessinga, neki i prijatelji, najčešće iz kulturnog kruga židovsko-njemačkih intelektualaca kojemu je i sama pripadala. Uz već spomenutog Lessinga, oni su Rosa Luxemburg, Karl Jaspers, Hermann Broch, Walter Benjamin, Isak Dinesen, Bertolt Brecht, Waldemar Gurian, Randall Jarrell i Angelo Giuseppe Roncalli, odnosno papa Ivan XXIII. Arendt priznaje da bi oni vjerojatno protestirali da znaju da su skupljeni u istoj knjizi jer su imali različite stavove i područja interesa i pripadali različitim naraštajima, ali svrstala ih je pod isti naslov jer su pripadnici, kako kaže, istog doba političkih propasti i moralnih katastrofa prve polovice 20. stoljeća. Jedinstvenu dubinu i čar njezinim esejima daje način na koji spaja javni angažman svojih junaka i njihova djela s njihovim ljudskim osobinama, stvaralaštvo s vrlinama i manama. Iako je prije svega bila politička teoretičarka, koja je 1940. izbjegla u Ameriku iz Pariza gdje je bila od 1933. godine, dubina, snaga, preciznost i toplina kojom crta karaktere ljudi o kojima piše odaju je i kao vrsnog psihologa.

Walter Benjamin tako u njezinu eseju nije samo književni kritičar i esejist i strastveni kolekcionar knjiga i još strastveniji skupljač citata, dakle svega autentičnog i samim time anarhičnog i destruktivnog, nego i čovjek kojeg je pratio peh od najranijeg djetinjstva sve do samoubojstva 1940. na francusko-španjolskoj granici, samo dan prije nego što se mogao spasiti bijegom preko Atlantika, i slavan tek nakon smrti, dakle neprofitabilan i nekomercijalan.

Njezin urednik Waldemar Gurian nije samo pisac i publicist, pokatoličeni Židov kojeg je odredilo rusko podrijetlo i ruski duh, čovjek s mnogo prijatelja, podjednako ogromnog pamćenja kao i apetita, nego i ljudina, hrabar čovjek koji se “nikada nije prilagodio i nikad nije bježao” solidarizirajući se s progonjenima od 1933., kad je nakon dolaska nacista na vlast podrijetlo postalo političko pitanje.

Rosa Luxemburg za Arendt nije bila samo revolucionarka koja je vjerovala u društvo jednakih, krvoločna “Crvena Rosa”, kako su je zvali, nego i temperamentna žena koja je cijenila Lenjina jer je bio muškarac od akcije kao i njezin muž i ljubavnik Leo Jogiches, koji je znao pokrenuti ljude i bez kojeg ne bi bilo Spartakusbunda. Premda nije dijelila njezine političke stavove, Arendt priznaje Rosi Luxemburg da je bila nezasluženo marginalizirana čak i u komunističkom pokretu, da je bila “toliko neortodoksna marksistica da je pitanje je li uopće bila marksistica” te da je došla do važnog teorijskog otkrića o prvobitnoj akumulaciji kapitala, čiju pravu težinu otkriva tek kapitalizam 21. stoljeća. Prvobitna akumulacija kapitala, pisala je Luxemburg, nije jedinstven događaj, nego čin eksproprijacije koji buržoazija stalno ponavlja uvlačeći u taj proces pretkapitalističke zemlje, hraneći se svime izvan kapitalizma sve do konačne propasti. “Istinski veličanstveno, fascinantno dostignuće sve od Marxove smrti”, napisao je svojedobno o knjizi Rose Luxemburg “Akumulacija kapitala” njemački publicist i povjesničar Franz Mehring. Stotinu godina od njezine smrti, u vrijeme dramatičnih klimatskih promjena, iscrpljenih resursa i istrijebljenih vrsta, kad je grabežljivom kapitalističkom mašinerijom pregažen već cijeli planet, ne morate biti ni povjesničar ni ekonomist da procijenite koliko je teorija “Crvene Rose” bila točna, a Hannah Arendt dala joj je za pravo davno prije svih naftnih i koronakriza. Bila je “Crvena Rosa” u pravu u još jednoj povijesno važnoj stvari, kad se više bojala izobličene nego neuspjele revolucije.

Events commemorating the end of World War Two in Berlin kapitulacija nacističke njemačke Oslobođenje ili početak okupacije? Njemačko društvo u dilemi i 75 godina nakon rata

Propitujući svijet židovskih intelektualaca i židovske srednje klase 20-ih i 30-ih, autorica ne dopušta ni pojednostavljivanje okolnosti ni poseban tretman toj specifičnoj zajednici. Arendt je prava autorica za one koji žele znati što se uistinu događalo sa židovskim intelektualcima u vrijeme kad se mrak antisemitizma spremao progutati ih, jer je pripadala istom kulturnom krugu, što joj je omogućavalo uvid i razumijevanje kakav je teško mogao imati itko izvan njega. S Walterom Benjaminom dijelila je stav o pogubnosti samozavaravanja židovske srednje klase kad se radilo o antisemitizmu, o poricanju stvarnosti i “izoliranju od zbilje”. Isto je mišljenje dijelio i nešto stariji Kafka, začetnik i vjerojatno najbolji pisac njemačke moderne, koji je “pripadao židovskoj manjini unutar njemačke manjine unutar češke manjine unutar heterogenog Austro-Ugarskog Carstva”, kako je o njemu napisao američko-izraelski pisac Benjamin Balint u sjajnoj knjizi “Posljednji Kafkin proces”. Kafku je posebno iritiralo nadmeno odvajanje židovske buržoazije od židovskog naroda, pogotovo naroda istočne Europe. “Borili su se protiv židovskog društva jer im nije dopuštalo da žive u svijetu kakav je bio, bez iluzija – dakle da primjerice budu pripremljeni za ubojstvo Walthera Rathenaua”, piše Arendt o ovoj generaciji židovskih književnika koji su, za razliku od svojih očeva, znali ne samo što im se sprema, nego i koliko je bitno reagirati na zloćudnost vlasti i ne dopustiti zatvaranje u kulturni geto. Samo je naizgled digresija kad autorica zamjećuje kako vjerojatno “nikad ne bismo čuli za Edipov kompleks da je Freud živio i provodio svoja istraživanja u nekoj drugoj zemlji i na nekom drugom jeziku”.

Krv i strava

U analizi židovskog pitanja autorica polazi od članka Moritza Goldsteina objavljenog 1912. u časopisu Kunstwart, koji je tada izazvao veliko zanimanje, pa preko Benjaminovih i Kafkinih uvida ide puno dalje. Židovsko pitanje za tu generaciju bilo je nerješivo ne zato što su pisali njemački, ili zato što su bili u Europi, ili zato što se nisu htjeli vratiti judaizmu ili zato što su bili previše asimilirani, već zato što su sve tradicije i kulture postale jednako upitne, smatra Arendt navodeći kako su oni s najjasnijim uvidom na povijest gledali kao na “polje ruševina”, dovodeći cijelu zapadnu civilizaciju u pitanje.

Nitko to nije izrazio jasnije od Benjamina u njegovim “Tezama o filozofiji povijesti” i pismu iz Pariza 1935., piše autorica podsjećajući na njegov proročanski citat o planetu kojem se mora željeti da jednog dana doživi civilizaciju koja je odbacila krv i stravu… “A ako to ne učinimo, planet će nas konačno kazniti, nas nepromišljene s dobrim željama, poklanjajući nam posljednji sud.”

Biografijom Bertolta Brechta Arendt otvara staru temu odgovornosti umjetnika: može li se pjesniku oprostiti ono što običnom smrtniku ne bismo nikad? Može li se Brechtu koji je napisao genijalne kazališne komade, koji je razumio ne samo patnje siromašnih nego i mrak koji ih okružuje, oprostiti šutnja i slavljenje koljača Staljina? Možda pripadate generaciji koja je za lektiru čitala njegovu “Majku Courage” ili “Kavkaski krug kredom”, kad je on bio “službeni pisac”, ili generaciji koja je jedva čula za njega, u oba slučaja možda niste pobliže upoznati s biografijom ovog velikog njemačkog književnika. Arendt problematizira njegov politički angažman istražujući kako je uopće moguće da nije izgubio svoj pjesnički dar još tamo od 1929. kad je Staljin najavio likvidaciju partijske oporbe, a “Brecht je osjećao da je Partiji baš u tom trenutku potrebno ubijanje vlastitih drugova”. Umjetnost ipak nije izdržala: premda je u egzilu u Danskoj, kamo je izbjegao iz nacističke Njemačke, napisao sjajne drame poput “Dobre žene iz Sečuana”, njegovo pjesništvo nije izdržalo test poražavajuće komunističke stvarnosti u poslijeratnom istočnom Berlinu.

Anette Hess DENIS DERK Kako obični ljudi postanu kotačići velikog zla i onda to zlo, kad prođe, nastoje umanjiti

Istom metodom izlučivanja estetske i etičke biti u prožimanju osobe i umjetnosti Arendt je napisala esej o Isak Dinesen, zapravo barunici Karen Blixen, danskoj spisateljici koja je izabrala pseudonim Isak jer je smatrala da ženi ne pristaje biti javna osoba, a lako ćete prepoznati kao autoricu autobiografskog romana “Moja Afrika” prema kojemu je kasnije snimljen istoimeni slavni film s Meryl Streep u glavnoj ulozi; i esej o papi Ivanu XXIII. koji otvara provokativnim pitanjem: kako se dogodilo da pravi kršćanin sjedne na stolicu svetog Petra; i esej o Karlu Jaspersu, “građaninu svijeta”, filozofu čija je središnja ideja komunikacija bez granica, kojim autorica otvara danas iznimno aktualna pitanja vezana uz komunikaciju, javni prostor, razvoj tehnologije i globalizaciju.

Svježina misli, teza i vizija kojima se Hannah Arendt bavi u “Ljudima u mračnim vremenima” – objavljenima u izdanju Tim pressa nakon što je ista izdavačka kuća lani tiskala pisma koja je ona razmjenjivala s Martinom Heideggerom – tolika je da njihovo vrijeme ne prolazi. Nadajmo se samo kako to ne znači da o mračnim vremenima ništa nismo naučili iz života njezinih lučonoša. 

Zagreb: Doček izbornih rezultata u stožeru HDZ-a
SLIJEDI MANJI KABINET
Božinović i Marić sigurno ostaju u Vladi, ali ne i svi ostali ministri
LJETNE PREHLADE
I dalje je važno paziti na zdravlje, pogotovo na higijenu nosa
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.