Ovih se dana moglo čuti kako novi stanari zagrebačke Gradske skupštine, govoreći o svojoj novoj kući, rabe epitete poput malog parlamenta, mini Sabora, drugog zakonodavnog tijela u državi. I nije to daleko od istine, uostalom, tu su čestitu kuću, udaljenu od one “velike” i viđenije tek 20-ak koraka, nastanila svima dobro poznata lica, brojni dojučerašnji stanovnici Markova trga, među njima i gubitnici, povratnici, preletačevići i manje vješti trgovci koji su s nacionalne razine aterirali na lokalnu, pa će bolju sreću okušati na ovoj prestižnoj, ali ipak nižoj instanci vlasti. No, metode borbe za goli opstanak i samoodržanje ostale su navlas iste, ispostavilo se već na konstituirajućoj sjednici, evo neki dan.
Za sve one kojima u sjećanju već pomalo blijedi degutantni slučaj Saucha i način na koji je sastavljena krhka većina u onoj većoj, moćnijoj sabornici, zagrebački vijećnici priuštili su već viđenu dramu kada se, tek što su se ispozdravljali i zasjeli u drvene klupe, na trenutak doimalo da od Skupštine ništa biti neće. Na trenutak, nad vijećnicu se, naime, nadvio tamni oblak bojazni da će svoje ljetne odmore vijećnici biti prisiljeni prekinuti još koji put, a o prijetnji ponavljanja izbora da se i ne govori.
No, kada raštimanim orkestrom dirigira Milan Bandić, takvo što nije opcija. Širina kojom se dičio pri sastavljanju svoje liste, one koja okuplja i neovisne i početnike i stare političke lisce i branitelje i sindikate i manjine - Zagreb u malom, kako je volio reći - umalo ga je, međutim, koštala glave kada ga je jedna od njegovih glavnih uzdanica u ključnom trenutku nenadano ostavila na cjedilu nakon što je osvijestila da osim proslavljena imena ima i vlastitu savjest.
Riječ je o Branku Lustigu, koji je Bandiću skupio nemali broj glasova antifašista i birača židovske krvi, stradalniku nacističkih konc-logora kojeg su danima lomili da zatomi tu prokletu i u politici nepoželjnu osobinu, te da podigne ruku za sve ono protiv čega se cijeloga života borio, ali avaj, “moralna vertikala”, kako ga je Bandić nazivao u intervjuima uoči izbora, odlučio je to i ostati.
Preko noći je zaradio temperaturu, pa ako je i nije imao zasigurno ju je dobio, kada je mu je pred očima preletio cijeli njegov izniman životni put od Auschwitza i Bergen-Belsena do holivudskih visina s kojih se, u kasnu jesen svog života, trebao survati za šaku vlasti. Čovjek bez minute iskustva u političkoj močvari obavijestio je šefa da njegovu ruku za uklanjanje ploče s imenom maršala Tita neće imati, još nesvjestan da službeno vozilo s Bandićem već leti pred njegova kućna vrata, a monolog koji je uslijedio nije teško zamisliti. “Branko, prijatelju... znaš kako je... nadoknadit ću ti nekako, uvijek nadoknadim...”
Tri sata kasnije, u Skupštinu će stići pomalo zatečen ali zadovoljan novi, zamjenski Lustig, a gradonačelnik će pred novinare, neometan od vlastite savjesti, izjaviti kako mu je Branko Lustig bio i ostao prijatelj, i više od toga, nešto poput drugog oca. No, od čovjeka koji je u šest mandata s krajnje ljevice doplesao do krajnje desnice, prodaja “drugog oca” zapravo se, budimo realni, i očekivala.
Ovo je ispod svake razine, pogotova kad govori o nadoknadi. No nije za zamjeriti. Čovjek više ne funkcionira. S njim se iraju "neki novi klinci", koji pod egidom znanosti žele preokrenuti Zagreb, što se povijesti i kulture tiče.