Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 2
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Oliver Frljić:

'Bilo bi lijepo kad bi hrvatsko društvo filoustašama napokon reklo: I mi znamo gdje ste vi'

Oliver Frljić
Foto: Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL
1/7
15.01.2018.
u 15:23

Predstava je o strahu jer se čini da se i naši vrli nacionalni prvaci HNK Despot i Grgić ne protive Hasanbegovićevu imenovanju u Vijeće zato što ga se boje ili se slažu s njegovim politikom

Oliver Frljić dulje vrijeme nije režirao u Zagrebu. Sada se vraća, u Kerempuh, s Pirandellovim djelom “Šest likova traži autora”. Premijera je 19. siječnja, a zatim Frljiću slijedi ludi radni tempo. Na veliki kazališni festival u Bogoti putuju dvije njegove predstave, “Medeja” Slovenskog narodnog gledališča iz Maribora i velika koprodukcija “Naše nasilje i vaše nasilje”, predstava koja je Split podigla na noge. Nakon Bogote, drži predavanje na Yaleu, a onda se u travnju iznova vraća u Zagreb i u Teatru &TD počinje probe za “Sve sretne obitelji”. No, razgovarati s Frljićem o kazalištu uvijek znači razgovarati o društvu u kojem živimo.

Vratili ste se u Kerempuh u kojem ste režirali zadnju zagrebačku predstavu “Jazavac u Kerempuhu”. Zašto ste izabrali Pirandella?

Taj je komad zanimljiv jer, među ostalim, govori o potrazi za identitetom, a naše društvo već više od četvrt stoljeća grozničavo traži svoj identitet. Što se sve dogodilo u toj potrazi vidimo uostalom i u ovoj zadnjoj haaškoj presudi. Zbog toga mi se činilo da ovaj Pirandellov tekst može funkcionirati i kao metafora današnje Hrvatske. Njegovi se likovi ne mogu usuglasiti o onome što se dogodilo i stvoriti “oficijelni” narativ te obitelji. Zvuči poznato? Pirandella sam izabrao i zato što me njegova poetika kazališno inicirala, pa je konačno bio red i da mu zahvalim.

Pretpostavljam da se zbog te “osobne” veze s Pirandellom vaša fotografija, i to kao “krojača Hrvatske”, nalazi na plakatu predstave?

Na plakat smo stavili različite pokušaje službene hrvatske politike u prvoj polovici devedesetih da prekraja – u dogovoru s Miloševićem ili samostalno – BiH. Dizajneru Damiru Gamulinu i meni učinilo se duhovitim da to radi proskribirani “nacionalni izdajnik”. Ne znam koliko će to biti duhovito dežurnim čuvarima nacionalnog ćudoređa, ali njih ionako nikada nije krasio smisao za humor.

Oliver Frljić
1/12

Potpisujete i adaptaciju teksta. Koliko ste ga mijenjali?

Dramaturginja predstave Nina Gojić i ja intervenirali smo gdje se uobičajeno intervenira u ovaj komad. Riječ je o predstavi koju na samom početku uvježbava glumačka družina. Umjesto Pirandellove “Igre uloga” glumci uvježbavaju satirički komad koji korespondira s aktualnom političkom situacijom u hrvatskom društvu, pri čemu glavne uloge pripadaju najvažnijim promotorima i normalizatorima njegove fašizacije. Glumci odbijaju igrati takvu predstavu iz straha od političke odmazde. Zanimao me upravo strah kao dominantna emocija u hrvatskom glumištu. Vidimo da razne braniteljske udruge mogu zabraniti sve...

Počevši od plakata predstave?

Kao što se 2013. dogodilo u Gavelli, s tim da je zabranu inicirala jedna katolička udruga, sad imamo i najnoviji slučaj da je film “Ministarstvo ljubavi” Pave Marinkovića maknut s programa HTV-a jer udovice ratnih branitelja postaju programski arbitri. Hrvatska kazališna zajednica napravila je puno kompromisa i ustupaka nečemu što bih nazvao terorom dijela građana ove zemlje. To što je netko sudjelovao u ratu ne čini ga građaninom prvog, a nas sve ostale građanima drugog reda. To sada polako, da se nepristojno izrazim, dolazi iz dupeta u glavu i dijelu mojih kolega. Drago mi je da su glumci zagrebačkog HNK javno izrazili svoje neslaganje s imenovanjem Zlatka Hasanbegovića u Kazališno vijeće HNK. Pretpostavljam da se naši vrli nacionalni prvaci iz te institucije Dragan Despot i Goran Grgić, čiji je potpis sa spomenutog neslaganja izostao, ili Hasanbegovića boje ili se s njegovom filoustaškom kulturnom politikom slažu. Naravno, ne treba zaboraviti da je imenovanje Hasanbegovića na tu poziciju vođeno najprizemnijim interesima njegove političke partnerice Ane Lederer, koja nikada nije prežalila što, nakon vjerojatno dva najgora mandata u povijesti te instituciji, nije dobila i treći.

Kako postići da se o tim, kao i mnogim drugim problemima, razgovora argumentima, a ne isključivo kroz prizmu ove ili one ideologije?

Teza da se umjetnost ili znanost mogu dezideologizirati samo je još jedna ideološka maska. Često se ispod te maske kriju najkonzervativnije politike. Svim zastupnicima teze ideološki neutralne umjetnosti preporučio bih knjigu “Ideologija i kurikulum” Michaela W. Applea. Problem je što se u hrvatskom društvu jedna ideologija pokušava proskribirati, dok se u isto vrijeme provodi institucionalna i izvaninstitucionalna rehabilitacija ustaštva. HOS-ova ploča u Jasenovcu dio je te rehabilitacije. U Hrvatskoj se vodi ideološki rat, a velika većina je na onoj ideološkoj strani koja je Hrvatsku na kraju Drugog svjetskog rata zamalo gurnula među gubitnike. Za njih je normalno da oni koji ne pripadaju većinskom narodu, koji su nositelji različitih drugih manjinskih identiteta, budu izloženi širokom spektru nasilja. Vjerujem da ga neće manjkati ni kad ovaj tekst bude objavljen i kad mi čitatelji vašeg internetskog portala počnu nesankcionirano spominjati oca i majku ili prijetiti smrću. Da im u njihovoj kršćanskoj mržnji pomognem, ponovit ću: ja sam ljevičar, za mene je antifašizam ključno pitanje i ponosan sam na narodnooslobodilačku borbu u kojoj su se narodi i narodnosti Jugoslavije zajednički borili i dali prvenstvo klasnom nad nacionalnim identitetom. Danas, nakon 26 godina socijalne lobotomije, vidimo radničku klasu kako kopa po kontejnerima. Oni su od bijede i nacionalnog ushićenja zaboravili da su tvornice nekad pripadale njima, da su imali besplatno zdravstvo i školstvo... Ali danas imaju svoju zemlju jer ona prije valjda nije pripadala njima.

Spomenuli ste HOS-ovu ploču. Zašto nije maknuta, nego je samo – odmaknuta?

Cijela ta priča s HOS-om je nevjerojatna. Kako je moguće da dio vojske jedne zemlje budu postrojbe koje su se direktno pozivala na NDH i Pavelića? Kako je bilo moguće da ti ljudi sudjeluju u ratu i da ih se poslije pusti da se integriraju u vojsku te iste države? Ta pitanja nitko nije postavio kada je bila aktualna cijela ta priča u vezi s HOS-om pločom u Jasenovcu, a ona su, smatram, ključna.

Ovo je bila digresija od teme straha kod Pirandella. Zašto je trebalo naglasiti strah?

Zanimao me strah kao dominantna emocija u hrvatskom glumištu, ali i hrvatskom društvu. U ovoj predstavi naglasak je stavljen na obitelj kao prostor u kojem se prenose dominantne društvene vrijednosti u koje se ubrajaju i različiti oblici diskriminacije. Ovdje u Hrvatskoj sve se radi u ime obitelji, od institucionalizacije homofobije do proizvodnje nacionalnih neprijatelja. Kako je krenulo, očekujem od Željke Markić da uskoro napravi referendum o zakonskom minimumu koliko svaka žena mora roditi djece ako želi da je društvo prizna kao ženu. Htio bih stoga zahvaliti kolegama s kojima radim na ovom projektu – njihovoj profesionalnoj posvećenosti, ali i hrabrosti. Uz Kerempuhove veterane Vilija Matulu, Branku Trlin, Lindu Begonju, Borka Perića, Damira Poljička i Miju Anočić-Valentić, tu je i novi član ansambla Jerko Marčić, ali i cijela plejada mladih glumaca: Tihana Lazović, Matija Šakoronja, Iva Šimić, Roko Sikavica, Ozren Opačić, Filip Sertić, Karlo Mlinar i Kim Končar.

Pirandello u ovom djelu piše i o društvenom licemjerju.

Narativi članova obitelji koja traži svog autora u kontradikciji su, oni ne mogu usuglasiti svoju službenu povijest i to je i generator dramskog sukoba. Kada je 1921. Pirandello pisao taj komad, napravio je revolucionarnu stvar jer je pokazao ono što je u kazalištu uglavnom ostajalo skriveno, proces rada na predstavi. Od 1921. do danas prošlo je gotovo cijelo stoljeće, a Pirandello je inspirirao mnoge autore, jer svako dobro kazalište propituje samo sebe i svoje predstavljačke mehanizme. Bilo je fascinantno u procesu pripreme za rad na ovoj predstavi vidjeti kojim su se problemima u inscenaciji “Šest likova” bavili tako različiti redatelji kao što su Max Reinhardt, Giorgio Strehler, Klaus-Michael Gruber, Anatoly Vasiliev ili François-Michel Pesenti. Zahvalio bih ovom prilikom kolegi Milivoju Beaderu koji mi je bio važan izvor informacija o radu s Pesentijem.

Govorimo o strahu, ali moram to spustiti na osobnu razinu. Je li vas strah dok hodate ulicama Zagreba, ipak ste u jednom trenutku bili neprijatelj broj 1?

Sada sam već pao na neslavno peto mjesto... Šalim se, naravno. Ne znam koji sam trenutačno na toj top-listi. Trebam pogledati. Fašizma se ne bojim jer on računa na strah.

Oliver Frljić
1/6

No, imali ste životnu situaciju – provaljeno je ne samo u vaš stan već i u stan vaše djevojke, glumice Linde Begonje. To sigurno nije ugodno i poruka je jasna: “Znamo gdje si.”

Nedavno je u Njemačkoj, u produkciji teatra Maxim Gorki, u kojem počinjem uskoro raditi, Centar za političku ljepotu napravio rad u kojem je iznajmio kuću pokraj kuće člana AFD-a Björna Höckea. U dvorište iznajmljene kuće postavljena je replika spomenika za žrtve holokausta iz Berlina (Denkmal für die ermordeten Juden Europas). Höcke je prošle godine izjavio da je taj spomenik “spomenik srama”. U izjavi za medije Philipp Ruch, član Centra za političku ljepotu, rekao je da se nada da Höcke uživa u pogledu i činjenici da ima susjede koji smatraju da taj spomenik nije “spomenik srama”. Bilo bi lijepo kad bi hrvatsko društvo domaćim filoustašama također reklo: “Znamo gdje ste.” I pred prozor instaliralo jasenovački Kameni cvijet. Ali hrvatsko društvo ih prihvaća kao dio političkog folklora dok nekome ne provale u stan, pošalju prijetnju smrću ili dovedu u radni prostor krvožednu masu, kao što je to najpoznatiji predstavnik kokainskog domoljublja napravio Mirjani Rakić.

Jeste li očekivali sve što se događalo s predstavom “Vaše i naše nasilje” na Marulovim danima, prošlog ljeta u Splitu?

Cijelo to događanje naroda bilo je orkestrirano od poljske i hrvatske Katoličke crkve. Najprije se dogodilo u Sarajevu, a zatim u Splitu. Nadam se da se ta ista Katolička crkva bar malo boji Boga.

Split je sada u situaciji da čovjek ne može postati intendant HNK Split ne zbog dobrog ili lošeg programa ili financija, već zato što je za ravnatelja Baleta predložio nekog čija krvna zrnca nisu prihvatljiva? I to 2017.?

To me nimalo ne iznenađuje. Sanader je splitski HNK počistio od Srba. Mojeg školskog kolegu iz tog grada s majkom i sestrom nasilno su 1993. deložirali pripadnici IV. gardijske brigade. Njegov magnum crimen bila je činjenica da je iz miješanog braka. Taj se kolega 2011. godine ubio. Rijetki su bili ljudi koji su u tom vremenu imali snage govoriti o civilizacijskom sumraku u koji je tada tonuo “cvit Mediterana”. Među njih bi svakako ubrojio osnivače Ferale Tribunea. U Split sam se nakon završene srednje škole vratio da radim “Bakhe” na Splitskom ljetu. Htio sam govoriti o jednoj od najvećih sramota tog grada, logoru Lori. To je prva službeno zabranjena predstava u “demokratskoj” Hrvatskoj, a ta mi je iznimna čast pripala zahvaljujući kasno probuđenoj nacionalnoj svijesti i beskičmenjaštvu tadašnjeg intendanta HNK, danas poznatom licu iz sapunica i profesoru na splitskoj Umjetničkoj akademiji Milanu Štrljiću.

No, publika koja je obranila svoje pravo da pogleda vašu predstavu obranila je i slobodu kazališta, ne samo u Splitu?

Da, no žalosno je da danas moramo braniti slobodu da svatko gleda što hoće. U knjizi “Uvod u prošlost” Želimir Žilnik govori da je većina autora jugoslavenskog crnog vala, s izuzetkom Lazara Stojanovića, svoje filmove mogla prikazati i u zemlji i na relevantnim festivalima u inozemstvu. Ja se, zajedno sa svojom publikom u Hrvatskoj i Poljskoj, moram boriti za temeljno pravo da publika uopće uđe u kazališnu zgradu kad se moje predstave prikazuju. Ali, kao što kaže Frank Sinatra, “the best is yet to come.”

Je li Hrvatska na putu da postane zemlja u kojoj je na djelu nova konzervativna revolucija kao u Poljskoj i Mađarskoj, a povijest nam je bitno drugačija?

Mi smo živjeli u drugoj vrsti socijalizma, nisu nas okupirali sovjetski tenkovi, ali svejedno po količini neslobode i fašizma ne zaostajemo puno za ta dva EU-cvjetića.

A naš “cvjetić” već dulje vrijeme živi u sjeni Agrokora?

O Todoriću ništa dobro, ali ona novinarska pera koja danas tako drzovito govore o njemu nisu se usudila ni prdnuti dok im je Todorić svojim oglasima diktirao uređivačku politiku. Zaboravlja se da je Todorića stvorio HDZ. Osobno se gotovo ni s čim ne slažem s pokojnim Ivicom Račanom – a Deklaracija o Domovinskom ratu donesena u mandatu njegove Vlade zasigurno je jedna od najvećih sramota socijaldemokracije na ovim prostorima – ali se slažem s njegovom izjavom da je “HDZ stranka opasnih namjera”. To je stranka kojoj su država i politika služili isključivo za stjecanje vlastite koristi. I detroniziranje Todorića smrdi na to isto.

U predstavi koju ćete raditi u &TD-u vraćate se temi obitelji, onoj koja ima posvojeno i rođeno dijete?

Zanima me odnos ljubavi prema biološkom i posvojenom djetetu. Nikada nisam razumio neupitnost bioloških veza. Mislim da se odnosi roditelja i djece grade različitim socijalnim interakcijama, da nisu nikakva datost. Ali vrlo često biološke veze isključuju kritički pristup. To se može preslikati na širi društveni kontekst u kojem je nacionalna pripadnost razlog da se nekoga amnestira od odgovornosti. To se sada radi sa šestorkom iz Haaga. Zašto nismo postavljali pitanje nadležnosti i kompetencija toga suda kad je oslobodio Gotovinu?

Komentara 271

GA
Gajger
15:33 15.01.2018.

A bilo bi još ljepše kad bi se Oliver hrvatskim građanima skinuo s grbače i počeo sam financirati svoje predstave koje nikoga ne zanimaju.

SI
signum88
15:33 15.01.2018.

Bilo bi lijepo kad bi mi hrvatski porezni obveznici saznali koliko si nam love isisao u svojoj "karijeri" !

MI
misho32
15:32 15.01.2018.

nevjerojatno koliko daleko idu sa provociranjem hrvatskog naroda . sada su čitav grad oblijepili sa plakatima na kojima je slika tog krpla , to što on radi nema nikakve veze sa umjetnosti , to su smo vulgarne provokacije

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije