Naslovnica Premium

Oklopnjaci i puške na granici trebaju nas naviknuti na život u konc-logoru Europa

Knjiga "Kod nas u Auschwitzu" poučava zašto se opstanak Europe ne smije platiti pristajanjem na Orbanovu žicu
11. listopada 2015. u 10:00 906 prikaza
ograda
Foto: Reuters/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/3

Poljski pisac Tadeusz Borowski bio je nepoznat čitateljima knjiga na hrvatskom jeziku, sve dok izdavačka kuća VBZ nedavno nije objavila zbirku njegovih odabranih priča pod naslovom "Kod nas u Auschwitzu". Knjiga je izašla u okviru niza "Europom u 30 knjiga" koji nam donosi po jedno djelo autora iz trideset europskih zemalja, u prijevodu Ivane Vidović Bolt, uz doprinos jedne priče u prijevodu Zdravka Malića. Velika im hvala.

Trideset pisaca iz trideset europskih država pomaže nam pri upoznavanju i razumijevanju današnje Europe. Utoliko više što je riječ uglavnom o recentnim djelima suvremenih autora s kojima dijelimo isto vrijeme i pitanja o njemu. Nema sumnje da bi se takav autor našao i među suvremenim piscima velike poljske književnosti. Ali, Borowski je iznimka. Umro je prije 64 godine, mlad, počinivši samoubojstvo u 29. godini svog života. Pa ipak, on nam itekako mnogo govori i o današnjici.

Pročitavši knjigu, na račun izdavača i urednika Stjepana Ravića, uz veliku zahvalu i pohvalu, moram uputiti i jednu malu primjedbu. U kratkom životopisu Borowskog na unutarnjoj strani korica knjige, uz crno-bijelu fotografiju njegova mladog, simpatičnog i nasmiješenog lica, piše i ovo: "Pomalo neočekivano, Borowski nakon 1948. postaje pristalica i zagovornik socrealističkih dogmi, a 1951. – još neočekivanije – izvršava samoubojstvo otrovavši se plinom, samo tri dana nakon što mu se rodila kći."

Autobiografija užasa

U ovoj knjizi donesena proza Borowskog je autobiografska. S obzirom da su te priče, po objavi u Poljskoj, naišle na režimsku kritiku zbog nihilizma, amoralnosti i dekadendnosti, može se doista diskutirati o tome koliko je bilo neočekivano njegovo kratkotrajno aktivističko okretanje komunizmu kao jedinom mogućem idealu u izgradnji novog svijeta nakon ratne katastrofe. No, utoliko više, razočaravši se gorko i u načinu na koji se i taj ideal u praksi izobličavao, ne vidim ništa neočekivano u njegovom odabiru smrti. Još manje čovjeka može iznenaditi način na koji se usmrtio autor, a ujedno i lik iz priče "Gospodo, izvolite u plinsku komoru". U ovoj zbirci to je najgrozomornija priča iz logorskog iskustva Borowskog koji je 1943. bio otpremljen u Auschwitz, da bi kraj rata dočekao u koncentracijskom logoru Dachau.

Priče Borowskog nemilosrdno i autentično, iz prve ruke, govore o onom najstrašnijem što je vidio i doživio. A to nije način na koji se ubijalo, nego način na koji se s onih ljudi koji su ostavljeni da žive sistematski ljuštio jedan po jedan sloj ljudskosti, sve dok nije ostala samo gola, životinjska i na patnje drugih ljudi potpuno neosjetljiva glad za preživljavanjem.

Naslov zbirke "Kod nas u Auschwitzu" izvučen je iz često ponavljane fraze koju je Borowski koristio u ispovjednim pismima svojoj zaručnici Mariji, također zatočenici Auschwitza, inače nakon rata njegovoj supruzi i majci one kćeri koja je odmah po rođenju ostala bez oca.

Urednici u VBZ-u napravili su odličan izbor priča Borowskog iz njegovih nekoliko zbirki. Zahvaljujući tom izboru pratimo dehumanizaciju svih likova koja počinje već samim ratom, odnosno nacističkom okupacijom Poljske. Moralni rascjep i rasap glavnog lika i svijeta oko njega događa se i izvan logora, u zemlji koja je čitava ionako jedan veliki logor.

Borowski tako studira književnost na ilegalnom poljskom sveučilištu u intelektualnom podzemlju, piše i objavljuje pjesme. Ali, istodobno, on je kao noćni čuvar nekog skladišta uvučen u sustav koji jedini omogućava preživljavanje, u prevarantske spletke i grabež crne burze gdje ostaje sve manje mjesta za bilo kakvu sućut prema onima koji se "ne snalaze", a osobito Židovima koji su ionako osuđeni na istrebljenje.

Drugi stupanj dehumanizacije događa se unutar žice logora. Borowski tamo pripada "povlaštenom" dijelu robovske populacije logorskog kompleksa Auschwitz-Birkenau, najprije kao radnik na izgradnji i neprestanom širenju postrojenja smrti, a potom i kao "njegovatelj" u "bolničkom" dijelu logora. Tako dobiva priliku barem jednom "uživati" u jednoj od najvećih "povlastica": biti na rampi i asistirati SS-ovcima, u stvari obavljati sav prljav i neljudski posao dočekivanja i iskrcavanja željezničkih transporta čiji putnici iz stočnih vagona odlaze ravno u plinske komore i krematorije koji bez prestanka osvjetljavaju nebo iznad logora. Užas potresnih prizora iz filmova poput Schindlerove liste ili Sofijinog izbora, koji se događaju na toj zloglasnoj rampi, zaostaje za opisima tog pandemonija iz pera Borowskog.

Kakva je to povlastica pružena logorašima? U tome što im je prešutno dopušteno napuniti džepove i glađu urlajuće želuce mrvicama hrane iz plijena koji se tamo gomila i razvrstava za nacističke gospodare. Borowski ne zapisuje primjere nesebične žrtve i herojstva jer ih tamo nema. Ili, ako ih je bilo, logoraš pretvoren u suučesnika zločina ima sve razloge da ih zataji.

Nakon oslobođenja logoraši još neko vrijeme ostaju u žici. Strah od smrti je manji, stražari su američki vojnici, hrane je više, ali logoraška crna burza posluje novim zamahom. Borowski s osobitim gađenjem gleda kako se dojučerašnji najokrutniji kapoi, oni koji su se za komad kruha natjecali s nacističkim stražarima u okrutnosti prema svojim supatnicima, sada guraju u prve redove služenja novom poretku kiteći se zastavama i stupajući uz nove i stare nacionalističke pjesme, sada ponovno vlastitog naroda.

Mi, povlašteni urođenici

Nakon čitanja Borowskog čak mi i pitomo pucketanje vatre u peći, pokraj koje pišem ovu kolumnu, priziva mučne slike i potiče zloslutne misli, a kamoli neće prizori oklopnjaka s mitraljezima i vojnika s puškama koji iza redova bodljikave žice na mađarskoj granici dočekuju transporte izbjeglica s istoka. Nedostaju samo nahuškani psi na kratkim uzicama. Ako mi nisu promakli.

Hrvatska predsjednica i u Mađarskoj je nastavila govoriti o ugroženosti nacionalnih interesa i sigurnosti i rekla da razumije potrebu mađarske države da ih štiti. Kritičari humanog pristupa izbjeglicama, za njih lažnog, otkrivaju nam toplu vodu plašeći nas priljevom svježe i jeftinije radne snage. Pri tom ne upiru prstom u liberalno-kapitalistički sustav tržišta i profita koji tako funkcionira, nego rješenje vide isključivo u onemogućavanju dolaska novih robova koji će biti još poslušniji i jeftiniji gospodarima nego što smo mi sami već postali, uživajući u povlasticama kao urođenici prave rase, nacije i vjere. Srećom, Hrvatska je još uvijek na pravoj, onoj vanjskoj strani Orbanove žice, oklopa i oružja. Ali, prizori na sjevernoj hrvatskoj granici trebaju i nas priviknuti na život u velikom konc-logoru kakav bi Europa mogla postati ako ćemo pristati cijenu njenog opstanka, onakve kakva nam se sprema, platiti pristajanjem na Orbanovu žicu i na obuzdavanje, kontroliranje, ograničavanje i gušenje naše ljudskosti. Borowski se ubio, njegovo svjedočanstvo, pouka i opomena ostaju. Kod nas u Europi.

Dobi.hr
BUDUĆNOST U VAŠEM DOMU
Juraj Križanić: „Danas svi mogu unaprijediti i automatizirati kućanstvo postepenom ugradnjom pametnih uređaja koji štede energiju, vrijeme i novac”