Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Analize i intervjui

Odnos predsjednika i premijera: Milanović i Plenković rijetko se svađaju zbog korupcije, depopulacije...

Dok se Milanoviću ponajprije može prigovoriti uvredljivo i neprilično komuniciranje, s njegovim glavnim suparnikom Plenkovićem stvari stoje drukčije: on najviše komunicira, uglavnom nekim hladnim i nadmenim tonom
18. travnja 2021. u 18:13 44 komentara 7043 prikaza
Polaganje vijenaca i govori Milanovića, Plenkovića, Jandrokovića i Gotovine u Kninu
Foto: Hrvoje Jelavic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/3

Pucnjava za pamćenje/ Još uvijek se dimi, omamljivo je/ Jutro briše tragove, nitko nikog ne razumije. Stihovi su to iz pjesme „Na zapadu“ (autor Coco Mosquito) koja je na istoimenom albumu benda Jinx objavljena prije četrnaest godina. Ta je pjesma, napose njen tekst, ingeniozna obrada nekih važnih aspekata vazda agilnoga zloduha ovoga vremena i prostora. Tako se u posljednje vrijeme najviše dimi i naročito je omamljivo serijalno javno svađanje izvjesnih vodećih političara, izrazito usmjerenih na promicanje partikularnih pogleda i interesa te nesklonih ikakvom razumijevanju (stavova, razloga…) suparnika; buka koju pritom stvaraju te prznice obrnuto je proporcionalna njihovom šapatu ili – češće – muku kad trebaju smisleno prozboriti o reformama i drugim blagotvornim promjenama za društvo. Takva se sporenja, poput prizemne televizijske sapunice s velikom gledanošću, podastiru publici koja je izgleda puno više željna zabave i uzbuđenja nego što je voljna kritizirati ispade vodećih političara.

Zoran Milanović na 30. obljetnici akcije Plitvice i pogibije Josipa Jovića ODBACIO RAZLAZ BIH Milanović: Non-paper o mijenjanju granica na Balkanu je veliko sr**e

Citirani i drugi stihovi (primjerice „Pljuni laž, progutaj poruke“) pjesme „Na zapadu“ mogu služiti kao opisi nereda koji je iza sebe ostavila posljednja svađa između predsjednika Republike s jedne strane i premijera te njegovih suradnika i saveznika s druge, a u koju su bili uključeni ili su se sami u to upleli i neki drugi akteri iz politike, civilnoga društva te intelektualnoga i medijskoga miljea. Pospremanje toga nereda nije ni otpočelo, a već se očekuju novi nastavci javnoga kravala u kojem će neka od sukobljenih strana slijedom agresivne komunikacije možda dobiti pokoji poen u javnosti, ali je sigurno da će društvo ponovno biti jako oštećeno. Izvjesnost takve havarije ponajviše se odnosi na gubljenje povjerenja znatnoga dijela javnosti u razboritost odnosno spremnost za konstruktivnu suradnju vladajućih i drugih političkih aktera.

Istina je da jutro briše tragove, ali u vezi s temom ovoga teksta nikako potpuno: poruke obilježene uvredljivim metaforama i epitetima kao što su „ružni, prljavi i zli“, „plačibabe“, „bijednici“, „drukeri i ništarije“, „uličari“, „nilski konji koji papaju lopoče“, „strvinari“, „pravno poraženi i politički poniženi“, „osječki Superhikovi“ i slične još će dugo vremena biti istaknute na društvenim mrežama u nepreglednim sferama interneta i drugih medija. S obzirom na to da postoji već doista velika evidencija o navedenim svađama, koje bi mogle bi biti tema publicističkog bestselera ili znanstvene studije, u ovom tekstu iznosim neke spoznaje vezane za njihovu raznovrsnu uvjetovanost što do sada nije dovoljno razmatrano u medijima i javnosti.

Ponajprije treba razmotriti pozadinu komuniciranja Zorana Milanovića koji je pokretač većine tih sporenja te svakako njihov najžešći sudionik. I prije izbora za predsjednika Republike bio je sklon verbalnim eskapadama pa i uvredama upućenima suparnicima i neistomišljenicima, ali se to u medijima i javnosti uglavnom tumačilo njegovom političkom i ljudskom nezrelošću, odnosno nespremnošću za obnašanje vodeće dužnosti u partiji i državi. Kad je taj nedvojbeno nadareni retoričar na osnovi razmjerno uravnotežene kampanje i – poglavito – slijedom raznovrsne slabosti svoje suparnice izabran na položaj šefa države, mnogi promatrači i građani su se ponadali da je kao političar i čovjek sazrio te da će „posao života“ – teško je za njega zamisliti bolje radno mjesto od vrhunske dužnosti u kojoj ima male ovlasti, a goleme mogućnosti javnoga komuniciranja – obavljati korektno. Da se i on sam ponadao u taj happy end upućuje autokritična ocjena iz izvrsnoga pobjedničkog govora koji je održao u Tvornici kulture 5. siječnja 2020.: „Neke stvari se moraju reći, ali drukčije. To sam osjetio u svom političkom putu. Ponekad sam napravio štetu ljudima bez da sam toga bio svjestan. To mi nikad nije bila namjera, ali takav je posao i način života u politici.“ Činilo se u tom času da je Milanović konačno prihvatio mudar savjet svoga prethodnika Ivice Račana prema kojem se „sve ljudima može reći, ali u pravi čas i na pravi način“. Izgledalo je tada kako je usvojio i naputak prvoga predsjednika SDP-a da u politici treba stvarati prijatelje, a ne neprijatelje; Račan je itekako imao propusta i nedostataka, ali je među njegovim vrlinama napose bila istaknuta krasna sposobnost da tolerantno i razumno komunicira i sa suparnicima.

VIDEO Plenković u Bruxellesu o Milanovićevim komentarima

Navedena se nada u posljednjih petnaest mjeseci ne samo izjalovila, nego se na neki način premetnula u suprotnost: doima se da Milanović o ljudima, odnosno njihovim likovima i djelima učestalo govori štogod mu padne na pamet, i to često u krivi čas i na pogrešan način. Na nekom svom pravedničkom pohodu on serijski proizvodi nepomirljive neprijatelje, i to ne samo od suparnika nego i dojučerašnjih (potencijalnih) prijatelja i saveznika. Grubo verbalno obračunavanje s istaknutim javnim intelektualcima (Žarko Puhovski), vođama nacionalnih manjina (Milorad Pupovac), aktivistkinjama i organizacijama civilnog društva (Sanja Sarnavka, udruga B.a.B.e), liberalnim zastupnicama (Dalija Orešković, Marijana Puljak) i nekim drugim predstavnicima njemu barem naizgled bliskih političkih opcija pokazuje prije svega njegovu neprimjerenu osvetoljubivost (kao javna osoba već se trebao naučiti prijeći preko izvjesnih kritika) i pripadajuću nekontroliranost. Unatoč tome što sebe doživljava sveznadarom, za što opravdanja nalazi u razmjerno dobroj obrazovanosti i još više od toga u bistrini i originalnoj rječitosti, u pojedinim situacijama izražava i neupućenost. Vezano za posljednje primjerice kad je negativno ocijenio inače za zajednicu vrijedno dugogodišnje djelovanje nevladine organizacije B.a.B.e i pritom izjavio da je to ime „neukusno“ – tko, bogamu, može imati nešto protiv (značenja) riječi baba ili baka? – ne uzimajući u obzir da je to akronim od „Budi aktivna. Budi emancipiran“.

Milanovićev često izrazito konfliktan odnos prema političkim suparnicima u nekim je važnim elementima nedvojbeno štetan za njega i društvo u cijelosti. Uz ostalo i zato što bi s predsjednikom Vlade i Sabora te drugim vodećim akterima vladajuće politike na različitim razinama u sljedećih dulje od tri i pol godine trebao usko surađivati kako bi državna vlast na dobrobit građana bila usklađena i stabilna. Pritom kritike vezane za djelovanje te vlasti on ne samo može nego i slijedom jedne od ključnih ustavnih dužnosti predsjednika Republike (članak 93. Ustava) i mora upućivati. No one bi trebale biti valjano argumentirane i kao takve jasno izložene javnosti. Njegove žučljive primjedbe u vezi s načinom izbora predsjednika Vrhovnog suda možda su opravdane, ali veliki dio javnosti smatra da se osoba koju on predlaže trebala, kad je već zakon tako uredio, poput drugih kandidata javiti na javni poziv za natječaj.

Peti predsjednik Republike razmjerno rijetko upućuje jasne zamjerke državnoj vlasti u vezi s najtežim društvenim problemima i načinima njihova suzbijanja. Najčešće adresira kritike na njemu nesklone političke i javne osobe, što upućuje na povrijeđenu taštinu pa i osjećaj dosade proistekao iz uglavnom protokolom ograničenih dužnosti predsjednika kao osobito snažne motivacije za napade. Ali kad se bavi istinski važnim društvenim problemima i zbivanjima, dakle onim što istinski zanima ili bi trebalo zanimati našu običnu čeljad, njegove su zamjerke devastirajuće za Vladu i premijera. Takvu kritiku Plenkoviću uputio je 29. ožujka ove godine, kad su se prvo u vrhu izvršne vlasti, a potom u medijima, pojavile najave mogućega opoziva s dužnosti predsjednika Republike. Milanović je tada vješto „izokrenuo tezu“ retorički se upitavši treba li Plenkovića smijeniti s dužnosti zbog sljedećega: skupa s državnim Stožerom civilne zaštite krši Ustavom zajamčenu jednakost građana (notorne sahrane političkih velmoža); Hrvatska u cijepljenju stoji najgore u Europi; nakon potresa u Zagrebu nije obnovljena ni jedna kuća, a na Baniji ljudi još uvijek žive bez struje i vode; sprječava promjene u pravosuđu kojega kontrolira HDZ; zato što se korupcija uvukla u sve dijelove društva, pa i u samu Vladu (optužbe za korupciju dijela ministara). Takvi verbalni projektili upućeni u smjeru Plenkovića i suradnika izazivaju veliko odobravanje znatnoga dijela javnosti, s obzirom na to da većina građana, što redovito pokazuju rezultati anketa, ionako ne odobrava djelovanje Vlade i nije sklona HDZ-u i njegovoj politici. Ali za tim kritikama u medijima i politici slijede podsjećanja da je Milanović kao premijer imao šansu da izvede barem neke od navedenih promjena i reformi, a za to vezane poteze uglavnom nije poduzeo. Zbog toga i drugih razloga predsjedniku Republike nerijetko se pridaje oznaka političkoga licemjera.

'RIJEŠILI SMO DUG VELEDROGERIJAMA' Plenković: Ministri nisu tamo išli u stručnu debatu. Riješit ćemo i druge probleme u zdravstvu

Dok se Milanoviću ponajprije može prigovoriti uvredljivo i neprilično komuniciranje u kojemu ima elemenata licemjerja, s njegovim glavnim suparnikom Plenkovićem stvari stoje drukčije: on najviše komunicira, uglavnom nekim hladnim i nadmenim tonom, s izrazitim obilježjima hipokrizije. To je primjerice došlo do izražaja u nevjerojatnoj izjavi da „za sadašnje stanje u pravosuđu zasigurno nije kriv HDZ, niti Vlada, a još manje aktualno vodstvo stranke“ (22. ožujka). No, katkad se ne libi ni grubih napada na predsjednika Republike. Premijer je 30. ožujka izjavio da se „Milanović ponaša kao iskompleksirani i ljubomorni lažljivac“, a dan prije je ustvrdio da je kod njegova suparnika „riječ o političkom divljaštvu koje počiva na metodologiji vrijeđanja svih koji imaju drukčije mišljenje“. Upozorivši u posljednjem citiranom istupu kako je katastrofa ako Milanovićeve istupe javnost podržava, javno se ponadao „da je takvih malo, jer je to talog društvenih mreža“. Dakle, Plenković je uključivši se u polemiku ne samo vratio istom mjerom Milanoviću, nego i uvrijedio i one koji ga podržavaju. Konačno, vezano za Milanovićeve kritike izjasnio se kako „ovaj stil, ovo je drugi val ovakve komunikacije, dolazi isključivo s njegove strane i kada bude takvih napada bit će i ovakvih odgovora“.

Osobito pak zabrinjava shvaćanje vodećih HDZ-ovih političara da je predsjednik Republike zapravo psihički bolestan. Prvi čovjek Sabora Gordan Jandroković tako je 27. ožujka izjavio da je Milanović „osoba očitog poremećaja ponašanja i vjerojatnog poremećaja ličnosti“. Dan poslije toga Vladimir Šeks, član predsjedništva HDZ-a i politički mentor Andreja Plenkovića, predložio je pokretanje opoziva predsjednika Republike, ustvrdivši: „Mislim da su simptomi neke psihičke bolesti već visoko uznapredovali. Nisam stručnjak, ali se radi o određenom koktelu određenih poremećaja, paranoje, šizofrenije…“. Takva konstrukcija ludila spram neistomišljenika bila je navlastita, prema američkom psihijatru Thomasu Szaszu i nekim drugim istaknutim misliocima, za mračna srednjovjekovna vremena (inkvizicija) i moderne totalitarne sustave – mnogo protivnika režima skončalo je u ludnicama u SSSR-u i nacističkoj Njemačkoj – pa se svakako ne bi smjela koristiti u demokratskoj sredini.

Zagreb: Povodom smrti Miroslava Tuđmana, na zgradu HDZ-a stavljena crna zastava Satiričan pregled tjedna Neobična pojava u Zagrebu, umirovljenici se okupljaju oko središta HDZ-a

Nije nužno imati psihijatrijsku ili psihološku ekspertizu kako bi se ustvrdilo da Milanović nije lud. On je samo ili – preciznije – nadasve drukčiji od drugih, napose u svom komunikacijskom izrazu. Pobliži pogled u razvoj njegove karijere pokazuje kako zapravo nema opsesivno-kompulzivan poremećaj (prisilu da slijedom neke iščašene predodžbe stalno ponavlja određene radnje) vezan za napade na rivale: u izbornim kampanjama najviše je komunicirao uravnoteženo i bez verbalnoga nasilja; s vremena na vrijeme se znade sasvim primiriti pa i pokazati neku snošljivost spram drugih i drukčijih. Autentični stil njegova komuniciranja je jedna začudna, ali za velik dio javnost atraktivna kombinacija prizemnoga uličnoga govora i erudicije; više od svega drugoga to je izraz nastojanja da skrene pažnju javnosti na sebe i svoje političke ideje. Rečeni stil nije ni populistički, s obzirom na to da se od početka svoga političkog djelovanja odbija pozivati na narod u cijelosti, a zasigurno u tome i mnogo čemu drugome naglašeno izražava elitističko shvaćanje politike i društva. On istina upozorava na „opasne druge“, koje poglavito vidi u aktualnoj vladajućoj politici. Međutim, po svom porijeklu, karijernom putu i naročito prema razmjerno slaboj spremnosti za detektiranje stvarnih uzroka golemih problema ove zemlje (depopulacije, korupcije, itd.) i predlaganje za to vezanih rješenja zapravo pripadnik političke kaste koja je „zakuhala kašu“ i hrani se baš iz toga kazana. Na opravdanost te ocjene poglavito upućuje dominantna usmjerenost često konfliktne Milanovićeve retorike na komunikacijsku formu, umjesto na politički sadržaj. Koristeći Aristotelovu podjelu načina uvjeravanja moguće je ustanoviti kako ta retorika obiluje „patosom“ (utjecanju na emocije publike), ali da je u njoj nedostatno suvisloga „logosa” (uvjeravanja djelovanjem na razum) te da je naročito slaba u „etosu“ (pozivanju na vjerodostojnost govornika).

Kod „Zoke“, smatraju mnogi, imamo barem taj osobiti retorički stil kojim katkad malo zatrese zgradu državne vlasti, a puno više od toga zabavlja pučanstvo. Pucnjava za pamćenje između toga vatrometnoga političkog junoše (još je uvijek mlad u svom srcu) kojega nemali dio javnosti doživljava kao zbiljskoga vođu opozicije i vladajućih mediokriteta dominantno birokratskoga izričaja/djela zasigurno će još biti napretek. U dimu i omami koja će potom uslijediti mnogi će opet pokazati kako smeću s uma stvarnu pozadinu visokom politikom najviše uvjetovane mržnje i niskosti kao nacionalnoga zla na kojega je davno, očito uzaludno, u svojevrsnom političkom testamentu upozorio Vlado Gotovac. Ali takvi će se barem zabaviti. I to je nešto u ovoj izmučenoj i nepokretnoj zemlji o kojoj bend-donositelj nesreće (značenje riječi „Jinx“) ovako pjeva: „Bilo je, da bilo je gore/ Bilo je, da bilo je bolje“.

podmukla bolest
HRT-ova voditeljica iznenada završila na hitnoj pa upozorila na veliki problem: 'Ne ignorirajte simptome'
CVH
CVH
Naučite kako samostalno obaviti pregled motocikla i dođite na besplatnu provjeru tehničke ispravnosti
  • Avatar babojebac
    babojebac:

    Milanče je obični lajavac, koji zna da ne može ništa, zato se i pjeni bezveze. Plenki radi šta poželi, a s obzirom kakva je oporba, može mirno spavati...

  • ATG:

    "U dimu i omami" nas uporno pokušavaju uvjeriti da Zoka ima ogromnu podršku javnosti i skrenuti pažnju s onog što ima s Janafom i Kovačevićem...

  • Blabla:

    Ovaj verbalni rat koji potječe Milanović ljevičari žele prepisati podjednako i Plenkovicu , isto kao sto žele rat 90 godina prepisati Hrvatima , za njih ne postoji onaj tko napada i onaj tko se brani .Koliko je meni poznato Plenkovic ... prikaži još! niti jednom riječju nije Milanovica prvi napadao , a znate zašto gospodo ? Plenkovic je klasa političar . Milanović je obični ljevičarski prostak.