Skori bi izbori, glede pučkih očekivanja, mogli biti slični prvim hrvatskim slobodnim izborima kada se u demokratski revolucionarno vrijeme biralo između anacionalnih komunista i hrvatskih nacionalista. Novi bi izbori mogli imati sličnosti i s izborima održanima 2003. kada su glavni politički akteri bili SDP, politička nasljednica nekadašnjega SKH-SDP, i HDZ.
SDP je i tada bio na vlasti, a HDZ u oporbi. Još od prvih demokratskih izbora počelo je političko suparništvo između tih dviju stranaka. Danas je ono retorikom premijera Zorana Milanovića "mi-ili oni" dovedeno do trajnoga antagonizma. Politički suparnik je u toj netolerantnoj logici najprije postao protivnik, pa naposljetku i neprijatelj. Kao da je premijeru glavni moto rečenica Jeana Paula Sartrea: "Pakao, to su drugi!" A već se poslije prvoga mandata 2003., odnosno nakon prvoga mandata vlade Ive Sanadera činilo da se hrvatska politika okreće snošljivosti i podnošenju različitoga. Danas se vidi da nije tako. Pogotovo sada, prije skorašnjih parlamentarnih izbora, kada je Sartre postao SDP-ovim "kućnim piscem"! U samo 25 godina hrvatska je demokracija pokazala da nije išla samo progresivno. Ovo predizborno vrijeme zorni je pokazatelj takvoga puta. Nema vidljivih i razboritih naznaka da će i poslije izbora biti drukčije. Nakon prvoga mandata Ive Sanadera mnogima je izgledalo da je Hrvatska već ušla u političku postmodernu, u političku idilu. Njega su kao oličenje modernoga konzervativca uvažavali mnogi, i lijevi i desni.
Glavna politička komentatorica Jutarnjeg lista (Jelena Lovrić) čak je i javno objavila, a bila je propala kandidatkinja SKH-SDP na prvim demokratskim izborima, da će glasati za drugi Sanaderov mandat! Glavni tadašnji kolumnist toga lista (Davor Butković) čak ga je intimno oslovljavao s "dragi Ivo"! Njihova ideološka subraća u istoj redakciji svađala su se tko će ići raditi razgovor sa Sanaderom, ne bi li još pridonijeli izgradnji njegova kulta ličnosti! Kada je Sanader iz misterioznih razloga dao ostavku na premijersko mjesto, propala je i sva ta umjetno stvorena politička pastorala. Tada su opet između SDP-a i HDZ-a počele stare opreke, novi konflikti i još češće svađe. Sve što se danas između tih stranaka događa samo su nove varijante nekadašnjih omraza i nesnošljivosti.
Nekada je politički tampon između SDP-ovih političkih prethodnika i HDZ-a bila Koalicija narodnog sporazuma, koju su predvodili Savka Dabčević-Kučar i Miko Tripalo. U nju su ušle demokršćanske, liberalne i lijevo orijentirane stranke te manje regionalne stranke i neovisni kandidati. Danas u novim izborima repliku nekadašnje Koalicije, doduše neujedinjene, predstavljaju također brojne stranke i pojedinci. Od ORaH-a, preko Mosta, Živog zida, HDSSB-a, Naprijed Hrvatska Ive Josipovića i Radimira Čačića, stranke Milana Bandića te U ime obitelji Željke Markić. ORaH kao frakcija SDP-a mogao bi se pretvoriti u autentičnu stranku domaćih zelenih. Most bi pak mogao postati konzervativna stranka kakva u Hrvatskoj zapravo i ne postoji, dok bi se Udruga Željke Markić mogla preobraziti u demokršćansku stranku.
Živi zid je stranka mladih koja je uvela novost da se politika pretvori u konkretnu akciju. Naprijed Hrvatska Ive Josipovića i Radimira Čačića personificirana je njima dvojicom, pa nije jasno zašto je ulaskom Jadranke Kosor pretvorena u svojevrsni politički trokut? Stranka Milana Bandića na izborima računa s kapitalizacijom minuloga uspješnoga gradonačelničkoga staža. Jer, kao što je legendarni zagrebački gradonačelnik Većeslav Holjevac grad preveo preko Save, Bandić je od grada učinio velegrad. Bandić računa da će mu se kao izborni mandati vratiti i političko-domoljubne investicije u BiH te njegovo hercegovačko podrijetlo.
Za sve te stranke ima mjesta u političkome spektru. Politička uvjerljivost novih stranaka ovisit će i o tome s kime koaliraju. Mirela Holy morat će svojim glasačima objasniti moguću koaliciju sa SDP-om. Naime, mogli bi je pitati zašto je onda otpala iz te stranke. Slično bi se, u slučaju saveza s HDZ-om, moglo pitati i Dragu Prgometa. Možda još veće čuđenje izazvala bi eventualna koalicija Milana Bandića sa SDP-om, nakon svega što mu je Zoran Milanović radio. Ipak, najveće čuđenje izaziva koketiranje Zorana Milanovića sa strankom Branimira Glavaša! Za sada je enigma kako bi premijer mogao svojim "visokim moralnim i političkim principima" braniti takav neprincipijelan savez. No, na našim je izborima sve moguće, pa i politički bastardi zasnovani jedino na načelu: sve za vlast – vlast ni za što!
>> SDP i HDZ postavili štandove tik jedan do drugog: 'Samo ljubav :)'
Politička uvjerljivost nije važna samo kod novih stranaka, već i kod drugih. Ako je kriterij koaliranje, onda već imamo puno pokazatelja. Predizborne koalicije su također "bastardi", a ima ih sklepanih i od petnaestak stranaka. Uvjerljivost tih koji su se predizborno okružili s raznorodnim političkim pijunima nije ništa veća od ovih koje autor propituje. S obzirom na to da su postojeće predizborne koalicije sklepane jedino s ciljem da se smanji rasipanje glasova, i time njihovo gubljenje, izbore će i ovako i onako odlučiti "bastardi" koji samostalno o ulasku u Sabor mogu samo sanjati. I da, evo jednog retoričkog pitanja - po čemu je to HČSP prihvatljivji koalicijski partner od HDSSB-a?