Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Kolumne

Od zidara koji je u Leipzigu pokopao Bacha do društva koje u Zagrebu uskrisuje Händela

Pustimo sprdnje, Hrvatski barokni ansambl vraća nasozbiljnoj radosti
23. veljače 2020. u 18:20 2 komentara 1512 prikaza
johann sebastian bach
Foto: Jan Woitas/DPA/PIXSELL

Johann Sebastian Bach umro je 28. srpnja 1750. i pokopan je na bolničkom groblju sv. Ivana u Leipzigu, gradu u kojem je proveo i kojem je posvetio posljednja tri desetljeća svog života kao kantor u crkvi i školi sv. Tome. Od tada je trebalo proći gotovo stoljeće i pol da Leipzig i svijet počnu otkrivati veličinu i važnost Bachova genija. Za to je prvi bio zaslužan Felix Mendelssohn, još jedan znameniti stanovnik grada u kojem je rođen Wagner, u kojem su živjeli Robert i Clara Schumann i čiji je orkestar Gewandhaus najstariji u Europi. U središtu Leipziga je Augustusplatz, jedan od najvećih europskih trgova koji omeđuju Opera, koncertna dvorana Gewandhaus i moderna nova zgrada drevnog i znamenitog sveučilišta Paulinuma.

Bach Kontrapunkt Uz glazbu Johanna Sebastiana Bacha, koji se rodio prije 330 godina, rastu bolji i veći ljudi

Tom je trgu, inače, još 1928. socijaldemokratska gradska vlast dala ime Karla Marxa. Nacisti su vratili spomen na ime saskoga kralja Fredericka Augustusa, komunisti u DDR-u opet Marxa. A o toj povijesti dojmljivo svjedoči u gradskom središtu i skulptura “Der Jahrhundertschritt” (Stoljetni korak) Wolfganga Mattheuera. Ljudska figura izobličena tako što joj ispružena desna noga i u nacističkom pozdravu ukočena desnica podsjećaju na krakove petokrake zvijezde, dok lijeva noga i ruka s crvenom vrpcom i stisnutom pesnicom, prelomljene pod pravim kutem tvore polovicu kukastog križa. Glava je izgubljena, lice s izrazom užasa uvučeno je u tijelo nalik rascijepljenom oklopu nekog kukca. Mnogo se takvih priča čita na ulicama Leipziga. No vratimo se Bachu i priči koja je ispričana na njegovu današnjem grobu ispred glavnog oltara u Thomaskirche. Uslijed rastućeg zanimanja i svijesti o veličini Bacha, leipziška je gradska uprava 1894. zadužila doktora i profesora anatomije Wilhelma Hisa da na groblju sv. Ivana ekshumira i identificira Bachove kosti. On je to i učinio i utvrdio visoku vjerojatnost da je kostur starijeg muškarca pronađen u ostacima hrastova lijesa Bachov. Dakle, postoji vjerojatnost i da nije, ali to više nije stvar forenzike, nego simbolike. Odabrane kosti su u srpnju 1900., uoči 150. godišnjice skladateljeve smrti, svečano položene u kameni sarkofag u kripti crkve sv. Ivana na groblju na kojem su iskopane. A onda je ta crkva 1943. godine u savezničkom bombardiranju razorena i Bach je ostao pod ruševinama. I tu dolazimo do meni najdirljivije slike u čitavoj povijesti Bachova groba, koju priča ploča na zidu crkve sv. Tome.

Petrit Çeku Petrit Çeku Organizatori se boje da će Bach publici biti dosadan

Zidarski majstor Malecki, ime mu nije spomenuto, dobio je na 199. godišnjicu Bachove smrti zadatak da iz ruševina prenese njegove ostatke u crkvu sv. Tome, koju su bombe poštedjele. Dakle, Malecki, zidar po zanatu, a ne po pripadanju masonskoj loži, pronašao je razoreni sarkofag i u njemu metalni lijes iz kojeg su virile Bachove kosti. Utovario je to sve na svoja zidarska kolica, dovezao dragocjeni teret do crkve sv. Tome i predao ih župniku uz prostodušne riječi: “Dobar dan, donio sam Bacha”.Osim potresenosti što stojim na grobu po meni najvećeg glazbenog genija u ljudskoj povijesti, još uvijek me prati ta slika zidara Maleckog kako prolazi razrušenim ulicama Leipziga vukući za sobom kolica s otvorenim lijesom iz kojeg vire kosti Johanna Sebastiana Bacha. Možda je zidar Malecki pritom veselo fićukao, možda uopće nije bio svjestan važnosti svoje misije. Sasvim sigurno nije se osjećao onako kako ga ja danas zamišljam, kao čovjek koji ubijenoj Europi vraća njezino glazbeno srce u praznu šupljinu izmrcvarenih grudi. Još jedno silovito i potresno svjedočanstvo o toj Europi, njezinu srcu i ožiljcima na njemu čuo sam i u Gewandhausu gdje je istoimeni orkestar duboko sabrano, pod vodstvom velikog talijanskog maestra Danielea Gattija svirao Šostakovičevu Petu simfoniju i pratio Gidona Kremera u prvoj leipziškoj izvedbi Violinskog koncerta Mieczysława Weinberga.

Sudbina i zaborav koji je prekrio velika djela tog poljsko-ruskog i židovskog skladatelja (1919-1996) priča je za sebe, ali također podsjeća na iskapanje kostiju i naknadno odavanje počasti jednom geniju. A sve je to na pozornici Gewandhausa natkrilio natpis latinske rečenice iz Senekinih pisama: “Res severa verem gaudium”. Istinska radost je ozbiljna stvar. Vrlo ozbiljna, kao i glazba koja se tamo svira. Iz tog Leipziga i takve ozbiljne Njemačke vratio sam se u Hrvatsku usred izrugivanja s masonima i psuedomasonskim ložama. Taština, gramzivost, kič, kriminal. Sve je to u Hrvatskoj već odavno zagadilo gotovo sve velike ideje, ideale i pojmove. Nije čudo da su na red sada došli i masoni, društvo koje je negdje drugdje i u neko drugo vrijeme moralo biti mnogo ozbiljnije, posvećeno istinskoj radosti kakvu je uglazbio Mozart u svojoj “Čarobnoj fruli” nadahnutoj masonstvom. Ali masonske babe tračare i ostale neozbiljne tričarije kakvima je svakodnevno zasipana naša javnost samo su dim kroz koji treba proći žmireći da bi se iza te zavjese otkrile ozbiljne stvari i istinska radost. Ja sam ih na povratku s hodočašća Bachu pronašao u Hrvatskom glazbenom zavodu na koncertu premalo spominjanog, ali nimalo tajnog društva koje djeluje već dvadeset godina i zove se Hrvatski barokni ansambl. Sjajni glazbenici, pod vodstvom engleskog majstora zidara glazbenih katedrala Laurencea Cummingsa nisu iskopali kosti, nego su uskrisili Bachova genijalnog suvremenika i zemljaka Händela izvodeći prvi put u Hrvatskoj njegov prvi oratorij “Il Trionfo del Tempo e del Disinganno”.

Branimir Pofuk Umjesto straha i zatucanosti, od Karlovca do Vojnića odjekivat će glazba Johanna Sebastiana Bacha

Ako su pomalo i zastarjele riječi katolički-moralističkog spjeva o pobjedi vremena i razboritosti nad ispraznošću tašte ljepote i lakomislenih užitaka, itekako je moderna i svevremenska Händelova glazba. Oratorij završava violinskim solom koji je Händel pisao za Corellija, a o kojem je Laura Vadjon, velika majstorica violine na čelu Hrvatskog baroknog ansambla, kako sama kaže, sanjala dvadeset godina. Napokon ga je odsvirala i to tako da mi je srce bilo ponovo na mjestu, a Hrvatska, ona ozbiljna, tamo gdje i pripada, u istinski radosnom središtu Europe. 

ŠTO NOVO ZNAMO O KORONAVIRUSU
Molekularna biologinja iz Infektivne bolnice: Nema dokaza da se virus širi aerosolom
Hidradenitis suppurativa/acne inversa
INTERVJU
Prof. dr. Brajac: Postoji velik broj bolesnika koji se, bez ispravne dijagnoze Hidradenitis suppurative, još uvijek ne liječe ili se liječe neadekvatnom terapijom
  • Avatar RuthVD81
    RuthVD81:

    Vгijemе je dа nađetе stаbilnu djevоjкu. Ovdjе čeкa рuno sаmоhranih dаma > www.kissia.club

  • Somelier:

    Baš lijepo o J.S.Bachu. Nisam, razumio ovo "uskrisuje" Händla. Koliko ja znam u Zagrebu seć desetlječima održavaju Händlove većeri. J.S. Bach je živo u Leipzigu a Händel u Hallama. ( Halle an der Saale na udaljenosti od 35 km ).