Bio je direktor jedne manje firme u Zagrebu. Firma je mogla dobro poslovati, izrađivala je elemente za građevinu, ali dogovorno je dovedena na prosjački štap. Sve po planu i dogovoru! Jer ju je tada za gotovo nikakav novac uzela jedna ogromna firma. Direktor te firmice dobio je u toj velikoj kompaniji jedno od vodećih mjesta, i to za ugovaranje poslova u inozemstvu. Od jednog takvog poslića zaradio je proviziju, ili mito, kako želite, da je od njega lagodno kupio apartman na elitnom dijelu naše obale. I ne samo to, bilo je tu još svega i svačega.
Mislite li da je to jedna od privatizacijskih priča iz devedesetih? Varate se! Riječ je o samo jednoj u nizu takvih priča i zapravo istinitih događaja, za koji jamči autor ovih redaka, koji se dogodio osamdesetih godina u bivšoj Jugoslaviji. Zašto ovaj primjer spominjem? Jer neprestano slušam neke koji nas stalno pokušavaju uvjeriti kako bi danas bilo svima bolje da nije bilo onakve privatizacijske pljačke devedesetih i upropaštavanja firmi. Točno, to je istina, ali djelomična istina. Djelomična zato što smo negdje, u nekakvom sustavu živjeli i prije devedesetih! Ili smo dotad bili u nekoj drugoj galaksiji?
Na ovo promišljanje ponukalo me je subotnje druženje Titovih idolopoklonika u Kumrovcu.
U svim izvještajima najzapaženiji mi je ostao jedan umirovljenik koji je jednostavno objasnio zašto voli Tita. Po njemu, kapitalizam ne valja jer u kapitalizmu mora sve sam plaćati. A u socijalizmu mu je Tito puno toga plaćao, odnosno dobio je badava. Kakva varka, kakvo zavaravanje. Istina je zapravo posve suprotna, da mi i danas još uvijek debelo plaćamo sve promašaje i zablude Titova socijalizma, pa tako i u gospodarstvu, i da ih plaća i taj umirovljenik, ali on to ili ne shvaća ili ne želi shvatiti, ili mu dosad to nitko nije jasno obrazložio. I tako niz ljudi gaji neku melankoliju prema Titovu socijalizmu, ne shvaćajući koliko nas je on sve skupa unazadio i da bi danas bili daleko razvijeniji da ga nismo imali.
Da, unazadio nas je i rat, unazadile su nas i sve dosadašnje politike, sve dosadašnje vlade, sve to danas debelo plaćamo činjenicom da smo zemlja na začelju Europske unije. No mislite li da je pljačkanja bilo samo nakon 1990. godine? Bilo bi dobro zaviriti u novine iz bivše Jugoslavije pa vidjeti koliko je tada bilo gospodarskog kriminala, i to samo ono što se smjelo javno objaviti. Što se sve igralo iza zavjese? Uzmite primjer Ine, ubojstva Stjepana Đurekovića, Vanje Špiljka. Uzmite presudu njemačkog suda i pročitajte što se sve događalo oko Ine samo u tom slučaju. Koji nije bio nikako usamljen.
Ili, slučaj s Uljanikom. Mislite li da je njegov slom posljedica upravljanja samo posljednjih godina? Svakako da jest, ali nije samo to. Uljanik je nekad dobro radio, ali kako vam zvuči podatak da je u Jugoslaviji u jednom trenutku imao čak petnaestak tisuća zaposlenih? Mislite li da su svi ti ljudi imali posla, da su svi oni trebali raditi kako bi zaradili plaću? Taman posla! U Jugoslaviji se na sve strane zapošljavalo i s potrebom i bez potrebe! Imali smo tako glomazne, trome sustave koji se mnogi nisu uspjeli prilagoditi tržišnom natjecanju, promijeni paradigme, novim okolnostima.
Ne samo to! Firme su upropaštavali svi, od direktora do radnika, i to je i danas još uvijek slučaj, recimo baš u Uljaniku. Krao je tko god je mogao. Direktori uzimali masne provizije, a radnici krali materijal po firmi. Priča jednog električara koji je radio kao kooperant za Uljanik. Naručio je novi alat za posao, koji ga je trebao čekati na radnom mjestu. On dođe idući dan i alata više nema, jednostavno su ga ukrali! Svi su odgovorni, svi su krivi, čast iznimkama, poštenjačinama.
Međutim, najgore nasljeđe Titova socijalizma danas jest socijalizam u glavama, mentalni sklop koji nikako da se promijeni! Na svakom koraku nailazimo na socijalističko ponašanje i razmišljanje, od upravljanja državom do najnižih razina. To je gore i od Titove propale ekonomske politike i promašenih politika nakon 1990. godine i rata... Jer nas taj socijalistički mentalni sklop blokira, ne dozvoljava promjene, drži nas kao sidro koje nas vuče sve dublje pod more. Kako to promijeniti? Ljudi bi se mijenjali, kad ih pitate. Ali u najvećoj mjeri da promjene krenu od nekog drugog, samo ne od mene. Kako izaći iz tog začaranog kruga? Nitko ne zna, nema recepta. Valjda kad lupimo o dno! Ali gdje je to dno? Koliko nam još treba do tog dna?
Teško li je "mentalnom sklopu" koji svaki današnji neuspjeh bijesno opravdava nesalomljivim "nasljeđem" poraženih vremena. Svako ugrožavanje pobjedničke većine opravdava golemom moći poražene manjine. Svako nepriznavanje savršenstva pobjedničke ideje objašnjava nesavršenstvom poražene, neuništive ideje. Teško je to, ali pobjednik mora pisati - pobjedničku povijest.