Primirje u Siriji nije samo zaustavilo okršaje oporbe i vladinih snaga već je uvelike primirilo i normaliziralo odnose Rusije i SAD-a. Otkad su utihnuli topovi između Assada i Slobodne sirijske vojske, situacija je i na svjetskoj sceni znatno mirnija. Već mjesecima nema incidenata u zraku u kojima se na neutralnom terenu susreću ruski i zapadni borbeni zrakoplovi. Već se odavno ne čuje o proletu ruskih teških bombardera preko zapadnih obala Europe.
Američki državni tajnik John Kerry prije nekoliko dana izgovorio je doslovno tiradu pozitivnih tvrdnji o ruskom predsjedniku Putinu i njegovoj ulozi u rješavanju sirijskog pitanja. Kerry je vrlo toplo pozdravio ruske zračne udare naglasivši kako bez angažmana Moskve primirje u Siriji ne bi moglo biti postignuto. Ovakve tvrdnje iz usta američkog državnog tajnika prije samo mjesec dana nije bilo šanse čuti. Očito je u tijeku veliko američko-rusko približavanje, normalizacija odnosa koji su tijekom posljednjih godinu-dvije dana bili ledeno hladni, navlas isti kao tijekom hladnog rata u prošlom stoljeću.
– Naravno, odnosi još uvijek nisu idealni, ali su svakako u posljednje vrijeme na putu poboljšanja. Nema više onako žestokih tonova ni s jedne ni s druge strane, već su izjave prilično odmjerene. Sve ide u prilično dobrom smjeru, a situacija će se normalizirati u odnose dviju globalnih velesila od kojih svaka ima svoje strateške ciljeve, s poštovanjem druge strane – kaže za Večernji list analitičar iz Londona Sajjan Gohel.
Normalizacija odnosa svojevrsno je “smirivanje geopolitičkog potresa” nakon što je Rusija dovršila svoj povratak na svjetsku političku scenu i pozicioniranje kao jedna od dvije ili, računajući sada i Kinu, tri globalne gospodarsko-vojne velesile.
Ubrzana normalizacija
Naime, Rusija je upravo posljednjih mjeseci napokon izašla iz posljednjeg stadija transformacije nekada slabe, politički i gospodarski o zapadu ovisne zemlje kakva je bila početkom 2000., u zadnjim mjesecima vladavine Borisa Jeljcina, u gospodarski, politički i vojno snažnu velesilu, po moći i utjecaju ravnu nekadašnjem SSSR-u.
– Više nema govora o tome da bi Rusija mogla postati članica NATO-a, kao što se svojedobno nagađalo u vrijeme američkog predsjednika Busha. Rusija je danas snažna i samodovoljna zemlja koja gradi svoje geopolitičke odnose neovisno o Zapadu. Grade veze s Iranom, s Kinom, s ostalim zemljama BRICS-a, i nije više ovisna o pomoći, pa čak ni svojevrsnom diktatu SAD-a ili zapadne Europe kao što je bio slučaj kasnih devedesetih godina prošlog stoljeća – kaže Gohel.
Vrlo je izgledan još jedan razlog zbog kojega je Obamina administracija preko državnog tajnika Kerryja počela s ubrzanom normalizacijom odnosa prema Moskvi. Američki predsjednički izbori. Prilično je izvjesno da će novi američki predsjednik, bio on republikanac ili demokrat, promijeniti politiku Bijele kuće iz temelja. Upravo zbog toga Obamina administracija posljednjih mjeseci prilično brzo povlači poteze kako bi se pojedina rješenja “zacementirala”, a odnosi usmjerili u određenom smjeru. I to se ne odnosi samo na odnose SAD-a i Rusije. Tomu u prilog govori i Obamin posjet Kubi i prije nego što je posjet jednog predsjednika SAD-a bio predviđen. Naime, Obama je još prije pola godine tvrdio kako će posjetiti Kubu tek kada ta zemlja prihvati pune demokratske standarde. Ovi standardi doduše nisu prihvaćeni, ali je Donald Trump prilično izvjestan budući republikanski kandidat. A ako on pobijedi, proces približavanja SAD-a i Kube mogao bi biti zaustavljen. I to je glavni razlog zašto je Obama posjetio Raula Castra. Da napravi korak na putu s kojeg više nema povratka.
Podijeljene sfere utjecaja
Vjerojatno je ista stvar i u odnosima prema Moskvi. Obama ima vremena do kraja godine “izgladiti” odnose s Putinom i usmjeriti ih u smjeru kojim ga on zamišlja. Jer graditi odnose pod novim predsjednikom bit će drugačije nego do sada. Kako će to izgledati, uvelike ovisi tko će dobiti povjerenje američkih glasača na izborima u studenom.
Ako predsjednik SAD-a postane mogući republikanski kandidat Donald Trump, gotovo je sigurno da će Sjedinjene Američke Države utonuti u svojevrsni izolacionizam. Već je prošle godine Trump najavio da SAD neće plaćati svoju ulogu svjetskog policajca i zaštitnika. Južnoj Koreji i Japanu savjetovao je da nabave nuklearno oružje kako bi se same štitile od Pyongyanga, a partnerima u NATO-u poručuje kako trebaju platiti račun za sigurnost Europe. Prilično je izvjesno kako bi se s Trumpom na čelu SAD polako počeo povlačiti sa svjetske pozornice, čime bi i važnost odnosa s Rusijom polako počela padati u drugi plan.
Ako pak na izborima pobijedi mogući demokratski kandidat Bernie Sanders, situacija će biti oprečna. Sanders drži da bi, radi obuzdavanja ruske agresije, trebalo zamrznuti vlasništvo Rusije koje se nalazi u inozemstvu.
U slučaju da sljedeći stanar Bijele kuće bude druga vrlo izgledna demokratska kandidatkinja Hillary Clinton, politika prema Rusiji mogla bi biti približno slična politici kakvu je SAD provodio prema Moskvi prije četiri godine dok je ona bila državna tajnica. Prilično agresivna politika.
Kako god bilo, normalizacija odnosa Rusije i SAD-a uvelike je počela i trajat će bar do kraja ove godine. S tim da su danas jasno redefinirane zone geopolitičkog utjecaja. Jasno je da Rusija neće zalaziti u “američko dvorište” kao što je to ulazio SSSR svojim akcijama na Kubi ili financiranjem “revolucionara” u Srednjoj Americi. Isto je tako potpuno izvjesno da SAD više neće ulaziti u rusku zonu interesa kakva je, među ostalim, Ukrajina. Jer teško je vjerovati da bi se na ulicama gradova država pod ruskim utjecajem, kakva je bila Ukrajina ili kakva je i danas Bjelorusija, ponovno mogla dogoditi “demokratska okupljanja naroda”. Bliski istok, posebno Sirija, i dalje ostaje podijeljena zona u kojoj i jedna i druga strana imaju svoje, ponekad iste, a ponekad sukobljene interese.
Osjetljiva je uloga Turske, kojoj se približavanje SAD-a i Rusije ne sviđa. Zbog svoje agresivne politike Erdogan je već odavno izgubio status prijatelja u Obaminim očima, a Putin ga već odavno gleda kao potencijalni cilj. Turska bi mogla biti najveći gubitnik novog približavanja velesila.
>> Obama otkrio što smatra svojom najvećom pogreškom
