Trebalo je proći šest godina da počnemo primjećivati jasne obrise globalne politike američkog predsjednika Baracka Obame. Prvo veliko iznenađenje, svojevrsna najava nekakvog drugačijeg promišljanja i plana, bila je Kuba. Dogovor postignut s Iranom prošloga tjedna samo je potvrda da Obama itekako ima viziju, ali i toga da je svjestan istine da su stvari na određenim mjestima na našem planetu tako zamršene i složene da će biti potrebno puno truda, promišljanja, dobre volje, razgovora, pomirljivih tonova i diplomacije da se raspetljaju čvorovi koje su neki drugi politički lideri vrijedno vezivali i zapetljavali.
Obama je vrlo jasno kazao da okvirni dogovor s Iranom o nuklearnom programu ne znači ništa sve dok se u iduća tri mjeseca ne postigne konačni dogovor u kojem će sve biti precizirano do u posljednju sitnicu. No više od svega drugoga zanimljivo je to da Obama zapravo iranski nuklearni program, pa i želju da razvije nuklearno oružje, ne vidi kao glavni problem vezan uz Iran i njegovu politiku u regiji. Čini se da rješavanje ovoga problem oni vidi kao početni korak u jednom puno važnijem i puno zahtjevnijem procesu koji bi mogao biti presudan za smirivanje regije koja u ovome trenutku zaista predstavlja veliku ugrozu globalnog mira i sigurnosti.
On je kazao da SAD ima obrambeni proračun od 600 milijardi dolara, a Iran od 30 milijardi i da se u tom kontekstu Washington zaista nema čega bojati. Ta vojna sila zaista bi mogla fizički uništiti iranski nuklearni program, no u tom slučaju zaista bi se zatvorile mogućnosti da se počnu sređivati odnosi u regiji. Sasvim se slažem s tvrdnjom da iranski nuklearni program nije najveća prijetnja koja dolazi iz te zemlje. Najveća prijetnja je to što Iran vrlo otvoreno podržava i izravno pomaže šijitske grupacije poput Hezbollaha, jemenskih Hutija, režima sirijskog predsjednika Assada te brojnih ne baš miroljubivo raspoloženih šijitskih grupacija u Iraku...
Uglavnom se slažem i s tvrdnjom da Teheran u relativno kratkom roku može smanjiti goleme tenzije između šijita i sunita, što je jedan od glavnih uzroka razdora i pokolja koji se bespoštedno provode u regiji. Upravo zbog toga Obama želi Iran za partnera i upravo zato je dogovor o nuklearnom programu toliko važan i to kao prvi korak na putu koji bi mogao biti dug i tegoban, ali koji bi u slučaju pozitivnog ishoda zaista mogao cijeloj regiji donijeti malo mira i spokoja, malo više mogućnosti da se bolje živi i da se skine pamet s terorizma, džihada, klanja i sukoba.
Na ovome putu postoje dva vrlo velika problema – prvi je američka unutrašnjopolitička scena, a drugi je Izrael na čelu s Benjaminom Netanyahuom. Već poprilično ojačana konzervativna desnica u sklopu Republikanske stranke želi na svaki načni minirati okvirni sporazum s Iranom, i to ponajprije zahtjevima da taj dogovor prođe kongresnu proceduru, odnosno da ga Kongres, koji je pod kontrolom republikanaca, odobri. Oni su svjesni da je to idealan način da se dogovor minira i da se u smeće bace napori Obamina tima koji je na svemu ovome radio jako dugo. Riječ je o frakciji unutar Republikanske stranke koju je izlobirao Netanyahu i američki izraelski lobi, pa nije čudno što neki američki analitičari kažu da postignuti dogovor sigurno neće pasti u Teheranu, već bi to mogao u Washingtonu.
No Obama je tu čvrsto nastupio kazavši da on ima ovlasti da dogovara međunarodne sporazume bez odobrenja Kongresa. Tu u cijelu priču upada Netanyahu, koji je odmah Iranu nametnuo novi uvjet – da mora priznati postojanje Države Izrael ako želi dogovor sa SAD-om. Obamu je nazvao nedemokratskim liderom, i to samo zato što njemu nikako ne odgovara proces koji bi rezultirao time da Iran i SAD više nisu nepomirljivi neprijatelji. Jer njemu nikako ne odgovara da se počne rješavati problem Palestinaca, do čega bi moglo doći ako SAD i Iran počnu ozbiljan dijalog. Pitanja koje mi se nameću su – hoće li Obama imati dovoljno vremena da položi solidne temelje za mir na Bliskom istoku i hoće li Amerikanci biti dovoljno pametni kada 2016. budu izlazili na predsjedničke izbore.
trebalo mu je 6 godina da svijet napravi bure baruta, i krv da tece djece u palestinu, siriji,iranu,libiji,iraku,avganistanu itd..koliko ce vrijemena trebati da jedan covjek ponovo bude izabran za nobelovca mira a da to postigne krvavim podvizima u kojima nemaa nema ni milosti za djecu i ( kolateralne stete)