Tijekom pandemije, koja je u Hrvatskoj uzela blizu 4500 života, odluka ministra obrazovanja da se još pričeka s nastavom “uživo” za većinu učenika, osim za mlađe osnovnoškolce i maturante, epidemiološki je utemeljena.
Epidemiolog Bernard Kaić nije slučajno prije koji dan kazao: “Da se mene pita, odgodio bih povratak u školske klupe do kraja siječnja”.
Ovaj put u odluci o odgodi nastave “uživo” presudila je struka. U redovnoj situaciji za obrazovanje nadležni su oni koji se obrazovanjem bave, ali ovo je izvanredna situacija u kojoj nije samo na kocki zdravlje, osobito djece u rizičnim skupinama, rizičnih članova njihovih obitelji, te učitelja i profesora, nego bi masovni povratak djece u školske klupe nužno doveo do rasta broja zaraženih, i to u situaciji kad nizu EU zemalja prijeti širenje zaraznijeg soja virusa.
Ne treba nam do proljeća još nekoliko tisuća umrlih. Iako većina djece lako prebolijeva COVID, posljedice zaraze tek će se naknadno znati pa nije dobro kockati se zdravljem djece i njihovih obitelji. U izvanrednoj situaciji nije vrijeme da o školama odlučuju oni koji nisu liječnici i epidemiolozi, a osobito ne oni koji su tvrdili da se virus iz škola ne širi, iako je pad zaraženih i umrlih jasno uočljiv čim su postrožene mjere te škole i fakulteti preusmjereni online.
Nitko ne osporava važnost nastave licem u lice, ali ne treba ni pretjerivati, kao što to neki rade, da će djeca trpjeti trajnu psihološku štetu zbog online nastave. Štoviše, isti ti koji su isticali da pod svaku cijenu djeca trebaju biti u školama godinama šute o stvarima koje su loše u sustavu za dobrobit djece, od preopterećenosti djece s previše predmeta i nepotrebnog, zastarjelog sadržaja do loših pedagoških metoda dijela školskog osoblja, koji s djecom ne bi radio da smo uređena zemlja. I da sustav motivira i plaćama najkvalitetnije u stručnom i ljudskom smislu za rad s djecom.
Bilo bi bolje da usporede obrazovne sustave zemalja koje s gotovo dvostruko manje predmeta postižu daleko bolje rezultate na PISA testovima i vode računa da je u školi sve podređeno psihološkoj dobrobiti i obrazovanju djece, osobito siromašne i diskriminirane.
I Ivan Đikić kazao je da su najvažniji sigurnost djece, njihovo zdravlje i obrazovanje. Tim redom. Pametnom dosta.
Niti jedno dijete ne bi trebalo ici u skolu za vrijeme pandemije, bas se najmanjoj djeci cesce zakomplicira, na zalost to ne ovisi o struci.