Subota 22. travnja
Čijoj bi se podršci mogla nadati Vesna Pusić?!
Ljevičari nariču, optužuju Plenkovića jer navodno nije podupro Vesnu Pusić za čelno mjesto Ekonomske komisije UN-a za Europu pa je na to mjesto imenovana jedna slovačka diplomatkinja. Po drugi put propao je njezin pokušaj da se dokopa visokog mjesta u svjetskoj organizaciji, ali nepojmljivo je kako je i prije i sada mogla očekivati potporu iz Hrvatske kad je među ljudima koji vole ovu zemlju među najomraženijim političarkama. Evo nekih njezinih bisera. U vrijeme srpskih klanja, u Zagrebu je organizirala okrugli stol “Hrvati i Srbi”, gdje su se probrani gosti natjecali u izjednačavanju krivnje za rat. U Hrvatskom saboru optužila je Hrvatsku (“hadezeovsku vlast”) za agresiju na BiH. Također se usprotivila pokroviteljstvu Sabora nad komemoracijom u Bleiburgu, opravdavajući partizanske zločine riječima: “Svatko tko je ubijen bez suđenja nije nevin, već mu samo sudskim procesom nije dokazana krivnja.” U Saboru je također zahtijevala da se Vicu Vukojevića izbaci iz Ustavnog suda jer je navodno u logoru u BiH silovao jednu Bošnjakinju, a pokazalo se ne samo da je Vukojević nevin nego i da ta osoba uopće nije postojala... Takva Pusićka htjela je silovati hrvatsku Vladu i Ujedinjene narode.
Nedjelja 23. travnja
Jasenovcem bi se trebali izbrisati zločini SFRJ
U tri dana tri kolone i tri komemoracije u Jasenovcu! Naoko kaotično. Ali bio bi to dobar kaos ako se u njemu nazire red, red koji bi se unio u povijest, u činjenice, u istraživanje. Sve su brojniji znanstveno utemeljeni dokazi da Jasenovac nije bio ono što se o njemu “službeno” piše i govori. Broj žrtava je neusporedivo manji nego na popisu u samom Jasenovcu (na primjer, Srbin Igor Vukić, čiji su otac, baka i prabaka preživjeli Jasenovac, ustanovio je da je cijele prve godine ondje bilo najviše 1300 osoba, a prema popisu te ih je godine ubijeno 10.700!!!).
Na popisu se nalaze i imena mnogih koji u logoru nisu stradali. I u njemu se nije samo ubijalo nego – radilo, bavilo se sportom, kulturom... A u partizanskoj inačici postojao je i poslije “oslobođenja”. Na sve to takozvani antifašisti imaju samo jedan odgovor naslijeđen iz komunizma – nećemo dopustiti reviziju povijesti. Naravno, oni ne bi dopustili ni reviziju povijesti bivše države i njezina zločinačkog vođe, ni smicanja Hrvata poslije rata, ni najokrutnijih zatvora za “neprijatelje socijalizma” u svijetu, ni ubojstava hrvatskih emigranata... Svi ti zločini trebali bi se prebrisati mitom o Jasenovcu, mitom koji istina sve jače nagriza.
Ponedjeljak 24. travnja
Mržnja prema Le Pen iz ubilačke isključivosti
Socijalist Daniel Delomaz, gradonačelnik gradića Annezina u Francuskoj, saznavši da je većina njegovih sugrađana glasovala za Marine Le Pen, pobjesnio je i zaprijetio ostavkom, jer “ne želi posvetiti život tim seronjama”. Ali nije jedini, dapače. Većina francuskih i svjetskih medija na nož je dočekala ulazak čelnice Nacionalne fronte u drugi krug. Kao da nije riječ o demokraciji, kao da bi uspjesi i neuspjesi određenih politika trebali biti unaprijed zadani, kao da su milijuni Francuza koji su glasovali za poznatu desničarku neljudi, štakori, psetad!
S takvim odnosom prema mnoštvu nezadovoljnom “divljom globalizacijom”, gubitkom nacionalnog identiteta, rastakanjem i nesigurnošću zemlje mnogi protivnici Marine Le Pen pokazuju da su baštinici najcrnjega iz Francuske građanske revolucije, njezina prezira prema tradiciji i ljudskim bićima. Nitko nije tako ponižavao Crkvu i vjeru kao revolucionari, prethodnici današnjih ljevičara, smišljao tako monstruozne laži kao što je bila optužba protiv Marije Antoanete da je spolno općila sa svojim osmogodišnjim sinom, tako okrutno ubijao bacajući djecu na bajunete pred očima njihovih majki... Mržnja prema Marine Le Pen dolazi iz pritajene spremnosti na iste zločine, iz ubilačke isključivosti prema političkom protivniku (kakve i te kako ima i među hrvatskim “antifašistima”). To je današnja politička Europa koja Stari kontinent vodi u propast, ali mrzi nacionaliste i patriote koji ga žele spasiti.
Utorak 25. travnja
Poslije nagodbe na sudu – isprika Željki Markić
Zacijelo bi posebno poglavlje u povijesti novinarstva trebalo posvetiti temi – novinari na sudu. Dakle, u lipnju prošle godine u jednom sam tekstu među ostalim napisao – “a Željka Markić, koja se obogatila zahvaljujući Crkvi, kao velika katolkinja milijune zarađuje u poslu s kontracepcijskim pilulama koje proizvodi ‘Teva’ iz koje je došao baš Orešković” te “Kaptol za one s moralom poput tajkunke Željke Markić.” Zbog toga me je gospođa Markić tužila za klevetu pred Općinskim sudom u Zagrebu, pa sam dužan istaknuti da nisam provjeravao istinitost navoda i tvrdnji iz članka te izražavam žaljenje i ispričavam se gospođi Željki Markić zbog neugodnosti koje sam joj tekstom izazvao.
Srijeda 26. travnja
Opstaju zbog ovisnika o protivnicima države
Prosvjedi protiv Frljića u Splitu... Kad biste zbrojili Frljića i njegovu publiku i dodali im srpske Novosti i njihovu publiku, Dragana Markovinu i njegovu publiku, Matu Kapovića i njegovu publiku, Snježanu Kordić i njezinu publiku, Milorada Pupovca i njegovu publiku, još uvijek bi to bilo – nula cijelih i nešto posto građana Hrvatske.
Unatoč tome zabava oko njih u javnosti i te kako je intenzivna i trajna. Treba li im pridavati toliko pozornosti i poticati im osjećaj da nešto znače u beznadnoj tjesnoći i tjeskobi između nule i jedan, iz koje nikada ne mogu iskoračiti? Frljić zna da nikad neće biti redatelj, Novosti znaju da nikad neće imati čitatelje, Markovina i Kapović znaju da nikad ni za što neće biti izabrani, Snježana Kordić zna da njezin jezik iz groba ne može uskrsnuti nego može samo zaudarati, Pupovac zna da u svom srbovanju više nikad neće imati pendreke i zatvore. A svi znaju da im je značenje u društvu oko nule. Pa su njihova jedina šansa Hrvati ovisni o protivnicima države (nisam iznimka), koji ih ne znaju ostaviti na prirodnom mjestu, u njihovoj uzaludnosti. U nuli.
Četvrtak 27. travnja
Bez lustracije ostat ćemo u crnilu prošlosti
Tomislav Karamarko tužio je Josipa Manolića koji ga je prokazao kao suradnika Udbe, a na suđenju je svjedok Ante Barišić izjavio da je Manolić u pravu. Barišić je danas profesor na Fakultetu političkih znanosti, nekad je bio djelatnik Udbe, a politički zatvorenik Marko Grubišić bio je zgranut kad ga je na početku devedesetih vidio u jednom razgovoru na HTV-u. Jer, kako je izjavio Grubišić, koji je nevin odležao nekoliko godina zatvora, u pet mjeseci istražnog postupka 1983. godine udbaš Barišić ga je zlostavljao, vezao za radijator lisičinama koje su mu se urezivale u ruku, prislanjao mu pištolj na sljepoočnicu, prijetio ubojstvom i izbacivanjem s trećeg kata, “držao na detektorima za doručak, ručak i večeru, ne bih li priznao da sam postavio bombu u Nami, dolazio mi usred noći u ćeliju i tukao me”. Teško je vjerovati da je taj čovjek danas sveučilišni profesor i da ima drskosti pojaviti se kao svjedok na suđenju zbog klevete, no nije iznimka. Njegov “miljenik” Grubišić, danas uspješan poduzetnik, prije oko dvije godine iznio je fascinantan podatak: od 851 udbaša – 754 su prešla u službe Republike Hrvatske. Navodno se piše zakon o lustraciji, kojemu se nitko razuman ne bi smio usprotiviti. Jer, zabrana ljudima koji su u komunizmu pravili zla da se bave nekim poslovima u društvu u kojima je čestitost prijeko potrebna ne bi bila osveta nego moralno ozdravljenje nacije bez kojega će Hrvatska i dalje ostati u crnilu prošlosti.
Petak 28. travnja
Velike stranke sad valjda vide da s Mostom ne ide
Prošlog tjedna u tekstu s naslovom “Most potkopava vlast...” kao da sam navijestio ono što će se dogodti u ovom tjednu – rascjep u Vladi. Napisao sam da su i Plenković i Karamarko učinili istu pogrešku – ušli su u savez s Mostom isključivo iz vlastohlepnih razloga. Znali su da je posrijedi skupina bez moralnog i političkog kapitala te s malom potporom u narodu, ali s velikim ambicijama. Samoproglasili su se najsposobnijima, najvećim borcima protiv foteljaštva, najpoštenijima, najsklonijima stručnosti, dok su u praksi bili sve tome suprotno. Takvi, dobili su mogućnost da ucjenjuju, a onda su dali maha svojoj destrukciji kojom se žele svidjeti “krvožednoj” javnosti. Dakako, za posljedice te destrukcije uvijek otpužuju svoje partnere. Nepojmljivo je da je velika stranka koja je stvorila državu dva puta u godinu dana istu tu državu izložila kaosu što ga je stvarao Most, premda su i Karamarko i Plenković upozoravani, vrlo često činio je to i autor ovih redaka, da je taj kaos s Mostom neizbježan. Ali kao što su u svoju kakvoću umišljeni destruktivni mostovci, umišljen je u svoju svemoć i konstruktivni Plenković, a kad se to dvoje udruži iz interesa, dobivamo ono što upravo imamo. Valjda će sad sve ozbiljne stranke shvatiti – s Mostom više nikada.
Drago mi je zbog isprike gđi Željki Markić! Nadam se da će biti dovoljno ovo priznanje gospodina Ivkošića kako bi se začepilo usta svima onima koji uporno ponavljaju istu laž. Iako, trebalo je biti objavljeno na naslovnici portala. Da se se mene pita, ja bih kaznila i portal koji je objavio takve laži i narušio ugled nedužne osobe. Ovakve se stvari teško čupaju iz misli čitatelja, osobito onih koji jedva čekaju da se nekoga ocrni.