Sa sve većim problemima s kojima se posljednjih godina bori Europska unija, s nestabilnom eurozonom, kroničnim "bolesnicima" poput Grčke ili Portugala, sa sve većim nejedinstvom unutar Europskog parlamenta i sve žešćim i češćim okršajima među zemljama članicama, neke od ikona EU iz prošlog stoljeća sve češće tvrde da je vrijeme za definitivnu reorganizaciju ovog gospodarskog i političkog saveza.
Unatoč svojim poznim godinama i apstinenciji iz aktualne politike, bivši francuski predsjednik Valerie Giscard d'Estaing (na drugoj fotografiji desno) i njegov njemački kolega, nekadašnji kancelar Helmut Schmidt (prva fotografija) drže kako je vrijeme da se u Europi napravi "veliki rez", a Europska unija da se ponovno pretvori u ono što je nekada bila. Prema mišljenju ovog francusko-njemačkog dvojca nekadašnjih državnika, vrijeme je da se napravi "prva i druga liga Europske unije", odnosno da se temeljne zemlje EU, koje svoje mjesto zaslužuju sukladno svojoj veličini, utjecaju i posebno gospodarskoj moći, osnuju novu Europu, dok bi ostale članice, mahom države srednje i istočne Europe trebale ostati izvan ovog udruženja.
Pojednostavljeno rečeno, dvanaest zemalja koje VGE (kako Francuzi zovu Valerie Giscard d'Estainga) i Schmidt vide u novoj Europi – Francuska, Njemačka, Italija, Belgija, Luksemburg, Španjolska, Portugal, Austrija, Poljska, Irska, Finska i Velika Britanija trebale bi činiti homogenu cjelinu s jedinstvenom fiskalnom i budžetnom politikom, dok bi se ostalim sadašnjim članicama EU trebalo "zahvaliti na suradnji".
Nekadašnji temelji
Kako tvrde, Europskoj uniji u ovom trenutku nedostaje zamaha koji je EU imao prije trideset ili četrdeset godina, kada su francuski i njemački predstavnici radili na rješavanju zajedničkih problema unije, umjesto da su kao sada gledali isključivo dobrobit svoje zemlje i njenih interesa. Proširenjem Europske unije koje se odvijalo u posljednjih dvadesetak godina okolnosti su se znatno promijenile i EU danas, prema njihovim tvrdnjama, nema previše veze s EU kakva je bila prvih tridesetak godina njezinog postojanja. Da ova tvrdnja ima osnove, smatra i hrvatski ekonomski i politički analitičar Ljubo Jurčić.
–Europska unija nastala je nakon Drugog svjetskog rata kada su političke okolnosti bile često drukčije nego danas. Prije svega, ideja SAD-a je bila da se ojača Europa kako bi se lakše suprotstavila utjecaju ondašnjeg SSSR-a, a s druge strane trebalo je reintegrirati Njemačku, ponovno uspostaviti normalne odnose među donedavnim neprijateljima. Na sceni se pojavilo nekoliko velikih političara, velikih vođa koji su prihvatili ove ideje i koji su radili na načelu solidarnosti. Interesi Europske unije stavljani su ispred interesa zemalja članica, a ova unija imala je jako vodstvo i političku prepoznatljivost, kaže Jurčić.
U međuvremenu, početkom 90-ih godina prošlog stoljeća, pao je Berlinski zid, socijalistički sustav urušio se sam od sebe i više nije bilo opasnosti od SSSR-a. S druge strane, s političke scene nestali su ljudi koji osobno proživjeli sve strahote Drugog svjetskog rata, a na njihova mjesta došle su nove generacije koje su se okrenule nešto drukčijim vrijednostima. Dok su čelni ljudi nekadašnje Europe pri donošenju odluka konzultirali jedni druge, ta je komunikacija sada puknula.
– Nestalo je motiva solidarnosti u Europskoj uniji, a nekadašnji temelj EU, politički odnosi zemalja članica, pali su u drugi plan. Europska unija postala je u posljednjih dvadesetak godina svojevrsna unija koja se zasniva na čistoj ekonomiji, u kojoj svatko gleda na koji način izvući što je moguće više za sebe. Upravo zbog toga nakon pada Istočnog bloka i proširenja EU došlo je do velike podjele Europe na bogati sjever i siromašni jug. Bogate zemlje preplavile su novopridošle članice kreditima, pokupovale su njihove velike tvornice i infrastrukturu, dok jug sada grca osiromašen i u dugovima. Današnja Europa puna je podjela po cijelom nizu razina, no prave suradnje nema, kaže Jurčić. Današnji problem predstavlja i činjenica da EU nema pravog, karizmatičnog vođu. Dok su u prošlosti d'Estaing, Schmidt, Brandt, a prije njih i De Gaulle pa i Adenauer bili istinske figure, Europa danas nema lidera osim, donekle, Angele Merkel.
Ništa bez konsenzusa
Srećom po Hrvatsku i ostale "nove" članice Europske unije, scenarij koji zagovara francusko-njemački dvojac nema gotovo nikakve mogućnosti da se ostvari. I to iz najmanje tri razloga. Prvi je unutrašnji ustroj i definicija donošenja ključnih odluka, što bi redefinicija EU definitivno bila. Sve bitne odluke donose se konsenzusom svih članica i, naravno, nijedna zemlja na koju bi se odnosilo isključenje neće glasovati za svoj odlazak iz unije čije je članstvo plaćeno nerijetko vrlo bolnim i teškim reformama.
Nadalje, drugi je bitan razlog to što bi Europska unija izgubila svoj imidž "konglomerata naroda". Naime, dok su SAD, Kina ili Rusija homogene zemlje, Europska unija dobar dio svog imidža povlači iz činjenice da je riječ o savezu ravnopravnih i vrlo različitih zemalja. I treći, u ovome trenutku možda najbitniji i najjači razlog svakako je geopolitika.
– U trenutku dok se razvija novi hladni rat, dok su odnosi zapada i Rusije na najnižim granama u posljednja dva i pol desetljeća, zapad neće i ne može riskirati da se istočna Europa približi Rusiji. A upravo to bi se dogodilo kada bi došlo do izbacivanja pojedinih zemalja iz EU, ulazak Moskve na ta područja bio bi širom otvoren. Jer nitko ne želi i ne može pristati na politiku "sad vas malo izbacujemo, ali primit ćemo vas natrag kad se situacija sredi". Hladni rat sada ima pozitivnu funkciju u smislu očuvanja Europske unije, kaže politički analitičar Žarko Puhovski.
Sve glasniji zahtjevi za redefinicijom uloge Europske unije posebno su glasni u Francuskoj, a to ima veze i s frustracijama Pariza oko položaja ove zemlje u savezu i nezadovoljstvom što je Njemačka preuzela glavnu riječ unutar EU. Jer upravo Berlin danas drži Europsku uniju na okupu. Njemačka pokriva troškove, Njemačka spašava posrnule države eurozone, Njemačka nameće cijeli niz odluka, uključujući i standarde i razine mjera štednje cijelom nizu članica, od Grčke do Španjolske.
Neophodna rekonstrukcija
Francuska frustracija pojačana je i činjenicom da je i sama na rubu da sa svojim gospodarstvom i svojom fiskalnom politikom postane "bolesnik" Europe. Postoji mogućnost da će Francuska u skoro vrijeme, predviđa se u sljedećih 18 do 24 mjeseca, kada dođe do znatnijeg rasta kamata, biti prisiljena potražiti pomoć MMF-a. Unatoč svemu tome, vremešni francusko-njemački dvojac (d'Estaingu je 88 a Schmidtu 95 godina) ne odustaje od svojih ideja. Smatraju da bi "prava Europa" trebala biti nešto slično SAD-u, ne samo po svojoj jačini već i po odnosima sa susjedima koji su danas punopravne članice Europske unije.
–Prava Europa može biti povezana s ostalim zemljama, može s njima imati određene veze, ali ove države ne trebaju biti njen dio. Baš kao što SAD održava bliske veze s Meksikom ili Kanadom, ali te dvije zemlje nisu dio SAD-a, ustvrdio je prije nekog vremena Schmidt u jednom javnom nastupu. Ovakvi stavovi ipak nisu učestali među aktivnim političarima zemalja Europske unije i gotovo da i nema naznaka kako se o ovakvom redefiniranju Europe doista konkretno razmišlja. To ne znači da nešto ne treba mijenjati jer Europska unija danas nema jasne vizije razvoja, nema cilja i nema stvarnog europskog, nenacionalnog lidera.
– Jasno je da mora doći do redefinicije uloga i odnosa unutar Europske unije. Osobno smatram da Europu treba učvrstiti kao carinsku uniju, no ostale politike trebaju biti fleksibilne i trebaju se prilagođavati od slučaja do slučaja. Svaka zemlja članica trebala bi samostalno razvijati svoju trgovinsku politiku, politiku edukacije i školstva, svoju kulturnu politiku... Jednostavno, među zemljama članicama Europske unije danas su tolike razlike da je nemoguće uskladiti jedan zajednički ritam, treba biti fleksibilan. Hrvatska, na primjer, može na nekim poljima "trčati" tri do četiri puta sporije od Njemačke i to je realnost koju treba uzeti u obzir. Ista je situacija s nizom članica EU, kaže Ljubo Jurčić.
>> Juncker ne želi širenje do 2019.: Evo kako je Komisija ocijenila države regije
daj Bože da nas izbace van! otkad smo ušli u EU nikad nam nije bilo gore, nikad nismo imali takvu dugu recesiju, takav pad BDP.a, takvu zaduženost, tako malo zaposlenih!!!