DNK hrvatske desnice isprepleten je u njezinu refleksu da se i dalje ponaša kao da živi u Jugoslaviji. Bez Srba i Jugoslavije oni ni ne vide razlog svog postojanja. Što veći Srbin i što veća Jugoslavija u političkoj atribuciji za desnicu znači smisao postojanja, što je uvjetovano podržavanjem stalnog izvanrednog stanja, a potpuno nesnalaženje u “mirnodopskim” okolnostima pokušava se “bajpasirati” neprekidnim pronalaženjem neprijatelja.
Zapravo, hrvatska desnica nikada i nije imala zbirku političkih ideja. Njezina politička misao svodila se na ostvarenje hrvatske države pa je već na prvom koraku nakon što je ta ista država i realizirana uvijek dolazilo do problema, do tragedija, lomova, do perpetuiranog kaosa koji se tako sjajno uklapa i u globalne armagedonske uvertire na početku 21. stoljeća.
Ne znam jeste li primijetili trend da se u desničarskom diskursu kao povijesno najveće zlo gotovo pa tendenciozno označava druga, Titova Jugoslavija, dok se ona prva, koju je pod žezlom svoje dinastije majorizirala “pasmina slavjanoserbska”, danas gotovo pa prešućuje.
Zašto je tome tako, zašto se, ako je svaka Jugoslavija bila tamnica ovog, inače tijekom povijesti vrlo dobrovoljno utamničivanog naroda, dakle zašto se istim aršinima ne prilazi pogubnosti prisajedinjavanja?
A možda je problem puno banalniji, možda najradikalnije tupoj hrvatskoj desnici puno teže pada i najmanji pokušaj socijalne ravnoteže od nacionalreligijske majorizacije, možda taj ogranak hrvatskog političkog bića vodi grandiozna mržnja prema ideji da bi svi mogli imati podjednako onoga što su imali samo oni.
Pitanje je i u kojem se socijalnom miljeu nalazi temelj radikalne desnice i je li materijalni manifest ujedno i jedino sveto pismo kojem su zavjetovali svoje ideale i ideje idealne države. Shodno tome, za račun koga oni vole i žele Hrvatsku?! Sve te priče o ljubavi prema domovini šuplje su ako su kulisa interesu, a tragične ako su ogledalo korisnih idiota koji ne shvaćaju da su kulisa interesu.
Nakon svega, nakon povijesti i iskustava stjecanih u njoj, dipliti danas u frazama folklora nacionalne patetike neinteligentno je i opasno jer u retorici iz koje se čovjek ne može ispetljati okrećemo se u sve bržem vrtlogu kaosa.
Zazivati molećivo prestanak govora mržnje u vremenu kada je mržnja postala čin, a ne govor, odraz je krajnje nemoći i priznanje da se zakasnilo.
Kad se novinarima prijetilo u mailovima ubojstvom, kada ih se doslovno polijevalo govnima, kada su ih sindikalisti prijavljivali upravama poduzeća, kada se kultura supijanog gumna uz zluradi domovinski osmijeh i konstataciju da "neka pripaze što pišu" promovirala u ne samo prihvatljiv nego i poželjan nacionalni indigo-standard, onda je čin mržnje bio sastavni dio rizika javnog djelovanja i esencija demokracije.
E, ali kada je postalo jasno da se subvencioniranom primitivizmu ne može selektivno stati na kraj, nego on jest ili nije, onda je do kukavičluka naših dičnih žena i muževa na pozicijama bljesnula ideja da bi se i sami mogli naći na nišanu. Prekasno. Najprije uzdići mržnju prema Srbima kao arbitrarno domoljublje, a zatim se sablazniti nad govorom mržnje, licemjerno je da licemjernije ne može biti.
Odavno je ovdje pomiješana sloboda s bezobrazlukom, odavno je viteška borba idejama i brzinom misli prestala biti olimpijskom disciplinom pa kad se momci u Saboru pohvataju kao na gumnu, to nije nezapamćeni incident, to je kontinuitet nacionalno poželjne kulture stvorene da bi uzgojili povlaštene 22-godišnje vlasnike hotela koji nisu u obiteljima naučili da se praznici čestitaju preklanim glavama.
Samo, ako to nisu naučili u obitelji, gdje jesu; u školi, u crkvi, u stranci?! Tako je lako ljubav prema domovini uvijek postajala krvoprolićem da se dani državnosti većine nacija mogu smatrati kolinjima.
Kod emocija bez individualnog značaja, kakvom najčešće biva patriotizam, plural disperziranih razlika mora ustuknuti pred imperativom istosti. I sve dok postoji pitanje možemo li zamisliti da Srbin bude predsjednik Hrvatske, znači da smo društvo bez samosvijesti koje se utapa konstantama nebitnosti i koje ljude gradira kroz ono što ionako nisu ne shvaćajući što bi trebali oni koje biramo uopće biti.
Tu i jest kolektivna nesreća, u postojanju obrasca da nije dovoljno da se proglasi nacionalni lovostaj čak i ako se nejač ustaje na himnu, ali je normalno navodno odraslima, ali nedoraslima, da objavljuju web-potjernice na one kojima se ne diže na prve taktove Lijepe naše.
A što ako su to bili gluhi, a ne Srbi!
Paradoksi apsurda se nižu i jedini red koji prepoznajem jest činjenica opravdanosti sve žešćih napada na Milorada Pupovca. Logično je to kad čovjek nije dovoljno veliki Srbin pa još u svojim djelovanjima gdjekad naglasi komponentu socijalne pravde. Nesumnjivo Srbin, suspektni socijalist, latentni humanist i permanentni kroatist (u smislu državljanstva, jezika), nesnosno je nerazumljiv desnici kojoj bi život bio simplificiran do besvijesti da nasuprot sebi ima četničkog vojvodu.
Zato na tome i rade, na proizvodnji radikalnog odgovora svojem jadu. U traganju za ravnotežom mržnje budit će strahove mržnji drukčijih, Božiće će čestitati dekapitacijama, psovat će Pupovca i jatagane te ritualno brusiti po saborima, a paralelno s tim zapomagat će zbog govora mržnje.
Ne može postojati govor mržnje kad mržnja danas jest govor; jedini koji se sve artikuliranije čuje nad ovim pustopoljinama nacionalnog kiča.
>> Pogledajte video i saznajte što o Miloradu Pupovcu kažu iz njegova sela
