Stjepan Đureković bio je direktor marketinga u Ini. Krajem travnja 1982. pobjegao je iz komunističke Jugoslavije i zatražio politički azil u SR Njemačkoj. Zbog intenzivne publicističke djelatnosti ubrzo je postao vrlo cijenjen u hrvatskom političkom iseljeništvu. Ubojice jugoslavenske tajne službe Udbe dočekali su ga prijepodne 28. srpnja 1983. u tiskari u Wolfratshausenu, gradiću pokraj Münchena, i zvjerski ubili. Najprije su ga izrešetali mecima iz dvaju pištolja, a potom mu lubanju raskolili s više udaraca oštrim željeznim predmetom. Nakon više od dvadeset godina, 7. srpnja 2005. godine, u Njemačkoj je pod sumnjom da je sudjelovao u pripremi Đurekovićeva ubojstva uhićen bivši politički emigrant Krunoslav Prates, koji je bio suradnik Udbe kodnih imena Boem i Stiv.
Visoki zemaljski sud u Münchenu osudio ga je 16. srpnja 2008. na kaznu doživotnog zatvora. Za organiziranje Đurekovićeva ubojstva osumnjičeni su posljednji šefovi Udbe u Zagrebu i Beogradu – Josip Perković i Zdravko Mustač. Za njima je bila raspisana međunarodna tjeralica, a za Perkovićem nedavno i europski uhidbeni nalog. No, slučaj je 28. lipnja 2013. godine, samo tri dana prije ulaska Hrvatske u EU, izglasavanjem tzv. lex Perkovića u Hrvatskom saboru poprimio sasvim nove razmjere. Naime, najsnažnija stranka vladajuće koalicije, SDP, koja je i sljednica Saveza komunista Hrvatske, tim zakonom nastoji spriječiti izručenje bivših visokih dužnosnika Udbe njemačkim pravosudnim tijelima. Bože Vukušić u najnovijoj knjizi \"Zločini komunističke mafije\", koja će biti u prodaji na kioscima od danas za samo 39,90 kuna, prvi put iznosi izvornu dokumentarnu građu o cijelome slučaju.
Hrvatski mediji opširno su izvještavali o raspisivanju nove međunarodne tjeralice za Josipom Perkovićem, Zdravkom Mustačem i ostalom udbaškom družinom. Kako napominje Bože Vukušić, za rasplamsale javne rasprave o tjeralici za Perkovićem svjesno ili ne previđala se jedna važna činjenica – da njemačko pravosuđe ne traga za njim samo zbog ubojstva u Wolfratshausenu! U tjeralici je pisalo i ovo: \"Traženi Josip Perković je nadalje osumnjičen da je s još jednim djelatnikom tajne službe u studenome 1977. nagovarao jednog Hrvata da ubije dvojicu hrvatskih emigranata u Njemačkoj\". Upućeniji su odmah znali da je bila riječ o atentatu na političke emigrante Stjepana Bilandžića i Franju Goretu koji je Perković pokušao organizirati u tandemu s operativcem Centra SDS-a Osijek Ilijom Svilarom. Njihov je nalog trebao provesti suradnik kodnog imena Hamilton, a pravog Josip Müller.
Nesuđeni atentator, međutim, bio je dvostruki agent!! S Perkovićem je kontaktirao prema instrukcijama njemačke tajne službe, o čemu će opširno svjedočiti autoru ove knjige: \"Ja zapravo nikada nisam radio za njih, već sam se preko Nikole Čuturila, policijskog istražitelja iz Osijeka, uspio ubaciti u njihove redove. On me povezao s Markom Bezerom, osječkim udbašem (budući predstavnik CK SKH u Savjetu za zaštitu ustavnog poretka SRH, op. a.). To sam odmah prijavio njemačkoj tajnoj službi. Međutim, njima tada nisam bio posebno zanimljiv, jer u rukama nisam imao ništa konkretno. Bilo je to 1967. ili 1968. Ni Bezer nije imao dovoljno povjerenja u mene.
Osvetit ću im se!
Jugokomunisti su progonili čitavu moju obitelj. Oni su u mene usadili mržnju prema Jugoslaviji. Dolaskom u Njemačku odlučio sam im se osvetiti. Mislim da je bila 1972. kad me Čuturilo ponovno pozvao da dođem u Osijek. Bio sam svjestan opasnosti, ali me to nije moglo pokolebati. Doduše, odlučio sam iskoristiti ta putovanja i za malu zaradu. Ponio sam sa sobom nekih dva kilograma zlata. Zlato sam nabavio večer uoči polaska. Međutim, glavni razlog zbog kojega su me tada uhitili bila je osveta zbog prekidanja kontakata s Udbom nakon moga prvog odlaska iz Jugoslavije. Htjeli su me zatvoriti i na taj način ucijeniti na čvršću suradnju. U istražnom zatvoru proveo sam tri mjeseca. Tada su me posjetili Marko Bezer i Josip Perković. Ispitivali su me u vezi s hrvatskom emigracijom u Njemačkoj. Pokazivali su mi razne knjige i fotografije. Kad su vidjeli da im je posao uzaludan, organizirali su suđenje i dobio sam dvije godine zatvora. Kaznu sam izdržavao u Srijemskoj Mitrovici. Nakon petnaestak mjeseci posjetio me Nikola Čuturilo. Predložio mi je da se pismeno javim osječkom SUP-u.
Pristao sam na to jer mi je zatvor teško padao. Nekoliko dana nakon toga bio sam pomilovan i otpušten. Nikola Čuturilo rekao mi je da ću morati ozbiljnije surađivati s Udbom. On je trebao biti veza između mene i Josipa Perkovića. Poslije sam znao s Perkovićem izmijeniti i pokoje pismo. Međutim, ja sam odmah po povratku u Njemačku sve prijavio njemačkoj policiji. Ovaj su mi put povjerovali i predložili da im pomognem raskrinkati Udbu. Pristao sam. Obučili su me. Iskreno su mi rekli da život stavljam na kocku. Nakon toga redovito sam surađivao s dvojicom ljudi iz njemačke obavještajne službe. Jedan od njih bio je glavni i izdavao mi je naređenja. Perkoviću sam najprije davao sitne informacije o kretanju emigranata. Većinu tih informacija sastavljali su njemački obavještajci i plasirali putem mene. Oni su se čudili kako Udba dobro prihvaća bezvrijedne informacije. Nešto im je bilo sumnjivo. Pretpostavljali su da Udba priprema neki značajniji zadatak za mene. Ta pretpostavka ubrzo se ostvarila. Nakon nekoliko mjeseci Perković je počeo inzistirati na neposrednom sastanku. Susreli smo se 25. studenoga 1975. u Zürichu. S Perkovićem je bio neki Alija Djonlić (službenik Centra SDS-a Osijek – op. a.); izgledalo je kao da ima jednu nogu kraću.
On je hodao ili iza nas ili ispred nas. Švicarska policija cijelo nas je vrijeme pratila i na kraju uhitila svu trojicu. To je bio dogovor između njemačke i švicarske tajne službe kako bi došle do podataka o Perkoviću i za dosje o njemu. Cijelu noć su ga obrađivali. A rekli su mu da su ga uhitili zato što je bio u društvu sa mnom. U zatvoru smo proveli jedan dan. Otpušteni smo i protjerani iz Švicarske. Nakon dva dana Perković me nazvao i pitao što je bilo. Rekao sam da se sve zbilo zato što me pratila švicarska policija jer sam se tada bavio trgovinom oružjem. Ipak, Nijemci nisu bili sigurni o čemu je riječ kada me Perković pozvao na novi sastanak u Trst. Sumnjali su da je Udba možda otkrila dvostruku igru i da me hoće kidnapirati. Za to im je Trst bio najpogodniji. No, taj je sastanak propao zbog pogreške talijanske obavještajne službe. Trebala me štititi, ali su se trojica talijanskih agenata tako nalijepila na mene da je i najveća budala mogla vidjeti kako nešto nije u redu. Perković je samo prošao pokraj mene držeći ruku u džepu, što je bio ugovoreni znak za opasnost i signal da se sastanak otkazuje.
Nakon toga je izbjegavao direktne susrete, pa je u tri navrata slao Čuturila k meni u Ludwigshafen\". Vukušić zatim nastavlja: \"Perković, tada još operativac osječke Udbe, o uhićenju u Švicarskoj referirao je svojim šefovima u \'Izjavi u vezi hapšenja od strane švicarske policije u Zürichu\' dana 25. 11. 1975. godine (SDS – Centar Osijek, 3. prosinca 1975.). Izdvajamo jednu njegovu konstataciju: \'Na osnovi držanja policajca koji me je saslušavao nisam mogao zaključiti da sam tretiran kao pripadnik službe. Ni jedno potpitanje nije mi postavljeno vezano za moje zanimanje i mjesto zaposlenja\'. Perković ili zbilja nije shvatio da je policija i te kako znala tko je on, što se ne uklapa u medijski posredovanu predodžbu o njemu kao vrhunskom profesionalcu, ili je šefovima jednostavno lagao znajući kako ga više nikada – ako prizna da je dekonspiriran – ne bi slali na zadatke u inozemstvo.
Što god bilo, Perković će usred slučaja Hamilton biti promaknut u načelnika II. odjela Centra SDS-a Osijek\". Prva međunarodna tjeralica za Perkovićem, što se najčešće prešućuje, bila je raspisana još 22. studenoga 1977., na dan kada je izbjegao uhićenje u Ludwigshafenu! Potpisao ju je sudac Vrhovnoga saveznog suda SR Njemačke Buddenberg. U njoj piše: \"Nakon više sastanka Josipa Müllera s osumnjičenim Josipom Perkovićem, visokim oficirom jugoslavenske tajne službe, i njenim suradnikom, osumnjičenim Nikolom Čuturilom, koji su se odvijali u raznim zapadnim zemljama i u Njemačkoj, Perković je obećao Mülleru visoku novčanu nagradu ako likvidira Stjepana Bilandžića, hrvatskog emigranta koji je živio u Njemačkoj. Kao daljnja žrtva spomenut je Franjo Goreta (...).
Kako je u međuvremenu utvrđeno, osumnjičeni je Perković, u pratnji suosumnjičenog Svilara, 21. studenoga 1977. zrakoplovom doputovao u Frankfurt.
Tajna radiostanica
Obojica su se smjestili kod jedne jugoslavenske obitelji u Pforzheimu. Povratak su rezervirali za 23. studenoga 1977. Prijepodne 22. studenoga 1977. pozvali su Müllera na sastanak u Ludwigshafenu. Čim su se sreli, Svilar je Mülleru predao 2000 njemačkih maraka i pozvao ga da idućeg dana dođe na sastanak u jedan restoran na TV tornju u Stuttgartu. Dodao je da će Müller tamo dobiti \"još nešto\". Time je, prema stanju stvari, mislio na pištolj\". Vukušić objašnjava: \"U tjeralici se nalazio i Perkovićev alias, lažno ime Tomislav Novaković pod kojim je putovao u Njemačku. Na kraju krajeva, cijeli slučaj opisao je on sam nakon povratka u Osijek. Uvod te izjave ne ostavlja prostora sumnji o kakvom je zadatku bila riječ: \'U toku septembra, oktobra i novembra ove godine vršene su pripreme za kontakt sa saradnikom \"Hamilton\" koji je trebao uslijediti u SR Njemačkoj da bi se saradniku prenijeli specijalni zadaci\'. Udba je oko Đurekovića ispreplela široku mrežu svojih doušnika. Primjerice, iza pseudonima Karlo i potom Dubravko skrivao se Stjepan Mesek.
Njega je u siječnju 1982. zagrebačka Udba zavela kao suradnika, u prvom redu s ciljem praćenja HRB-ovca Đure Zagajskog, a u slobodno vrijeme i Đurekovića. U obrascu za zavođenje operativne obrade (OO) nad Zagajskim piše da je \"suradnik u obradi: ugrađeni Karlo\". \"Ugrađeni\" znači koji se uspio ubaciti, infiltrirati u \"neprijateljske redove\". Obradu je predložio ondašnji načelnik Centra SDS-a Zagreb Zdravko Mustač, s njom se suglasio načelnik II. odjela u republičkoj centrali Josip Perković, a odobrio ju je načelnik SDS-a RSUP-a SRH Vinko Bilić. Za neposrednu obradu zadužen je operativni radnik Milan Munjas, kojem je pak šef u zagrebačkoj Udbi bio Mišo Deverić. Munjas i Deverić izvijestili su Mustača 27. studenog 1981. da je s Mesekom počela uspješna suradnja. Kako otkriva Vukušić, Mesek je referirao Munjasu i Deveriću što pisanim putem, što telefonski, što na sastancima. U Milanu su se tako jednom prilikom družili četiri dana (od 11. do 14. ožujka 1983.): \"Karlo nas je obavijestio i o sastanku koji je nedavno održan u Münchenu, a kojem su prisustvovali Đureković Stjepan (OO), Jelić dr. Ivan, Krunoslav Prates i Zagajski Đuro.
Na tom sastanku dogovarana je daljnja aktivnost neprijateljske emigracije, među ostalim i financiranje instalacije jedne radiostanice. Zaključeno je da bi najveći efekt bio kada bi se ta radiostanica locirala u zemlji, po mogućnosti u Zagrebu. Bilo je prijedloga da se iznađe pogodna lokacija u Zagrebu, a da bi se emitiranje vršilo putem magnetofona, a ne neposredno, iz razloga ako bi organi sigurnosti otkrili gdje je radiostanica stacionirana, da ne bi došlo do \"provale\". Milanski susret, drži Vukušić, očito je bio vrlo sadržajan. Desetak dana kasnije, 25./26. ožujka, Zagajski je ubijen u münchenskom parku Vrt fazana. Pet dana nakon likvidacije, 31. ožujka, Munjas i Deverić izvijestit će šefove: \"Suradnik \'Karlo\' nam je na javku poslao šifriranu razglednicu (poruku) iz koje proizlazi da nas obavještava o tome da je ubijen Zagajski Đuro i da \'Karlo\' smatra da će ga sigurno kao bliskog prijatelja od Zagajski Đure sumnjičiti njemačka policija, te nam daje do znanja da radi toga prekida svaki kontakt sa Službom daljnjih 6 mjeseci\". Eto kako hrvatska Udba nije imala nikakve veze s ubojstvima hrvatskih emigranata! O svemu daleko više i opširnije u knjizi Bože Vukušića \"Zločini komunističke mafije\". (Kraj)
>> Damir se ubio, a onda za četiri dana poželio igrati stolni tenis
>> Presuda: Perković i Prates razradili plan i omogućili ubojstvo
>> Udbina mreža oko Đurekovića da se spasi Vanja Špiljak
