Iako je roman “Jedno u drugom” švicarske književnice Monique Schwitter ljubavni roman par excellence, nije riječ ni o tipičnom ljubavnom romanu ni o tipičnoj književnici.
Dapače. Monique Schwitter akademska je glumica i redateljica koja se školovala u Salzburgu, a potom je uspješno prohujala kroz nekoliko uglednih kazališta njemačkoga govornog područja. Dakle, kao kazalištarka se itekako ostvarila, ali je svoj smisao, na sreću čitatelja koji vole osjećajne, a ujedno i duboke tekstove, odlučila potražiti u literarnoj sferi. Naravno da spisateljica Schwitter nije zaboravila sve ono što je naučila u razbarušenom i krajnje izloženom kazališnom svijetu. Naravno da je brojna svoja teatarska insajderska iskustva i uspomene utkala i u svoj razigrani, dostojanstveni i krajnje rafinirani roman. I naravno da je govoreći na sceni sve te tuđe tekstove upijala njihovu inicijacijsku esenciju, razvijajući onda vlastiti jezik i vlastitu ekspresiju. A ona je doista impozantna.
Jer, bez obzira na pripovjedački talenat, koji nikako nije malen, Monique Schwitter će vas oduševiti već i samom složenom kompozicijom romana u kojem jednu četrdesetogodišnjakinju suprotstavlja njezinim ljubavima i ljubavnicima, kako onim ostvarenim, tako i onim neostvarenim. Tih valjda važnih muškaraca koji su trajno ostali živjeti u glavi (ali i tijelu) glavne junakinje ima dvanaest, dakle baš kao apostola!? I nisu svi ostavili jednak trag. Nekima se, poput Petrusa, junakinja stalno vraća barem u mislima, supruga Philippa ne može preskočiti već i zbog dvojice zajedničkih sinova, a tu je i tajanstveni lik iz djetinjstva...
Neki su muškarci imali doista kratkotrajnu, epizodnu ulogu u junakinjinu životu, neki se nisu ni stigli ostvariti, neki su bili fatalno privlačni, a neki tek lijepi, neki su imponirali svojom zrelom muževnom snagom i erudicijom te devijantnom seksualnošću, dok su neki bili zanimljivi već i zato što su druge rase... No, sa svima njima naša junakinja se ponaša vrlo suvereno i tvrdo, ne šmrca zbog onih ljubavi koje nepovratno odlaze niti pada u depresiju zbog onih koje se i ne ostvaruju. Kritična je prema okolini pa i prema sebi. Ne želi samo sirovu fizičku strast, iako je ne podcjenjuje, nego ima i svoje relativno visoke moralne i demokratske principe koje je izbrusila životom u uređenim zapadnoeuropskim društvima koja su, doduše, u 20. stoljeću imala i strahovit sudar s tajfunskim totalitarizmom kakav je bio izvorni nacizam.
Jednostavno rečeno, riječ je o privlačnoj ženi koja muškarce privlači snažnim karakterom i intelektom te svojevrsnim kontroliranim buntovništvom, a ne izgledom, njegovanim tijelom, frizurama i cipelama. Ona nije produkt komercijalnog društva i tek se mora izboriti za njegove blagodati. Svojevrsni je umjetnički proleter u (pre)bogatoj Njemačkoj ili Švicarskoj koju susreti s bogatim muškarcima ostavljaju potpuno ravnodušnom. Lakše se i prirodnije nosi s financijskim manjkovima, nego s financijskim izobiljem. Odlično je, upravo antologijski, napisana priča o junakinji koja s prvim dečkom Petrusom odlazi provesti Božić u jednu bogatu kuću u Lenzerheide, dakle u švicarske Alpe, bez prikladne planinske obuće, što zamalo završi tragično.
Tu je Monique Schwitter na tragu najvećih pisaca koji su baš na njemačkome jeziku opisivali samoubilačko beznađe i bahatost zapadne civilizacije apsurdno temeljene na kršćanstvu koje je izvorno bilo bogato duhom, a siromašno materijom. Pa je, nažalost, u posljednja dva tisućljeća evoluiralo u materijalno, zanemarujući duhovno, a i o tome govori ovaj roman brojnih metafora i šifriranih poruka. Roman “Jedno u drugom” zrelo je i kompletno djelo u kojem ima i humora i ironije, ali i djelo koje nije pretenciozno i ne želi biti profetsko, nego se bavi elementarnim ljudskim osjećajima kao što su to ljubav prema djeci, suprugu koji je ovisan o kocki, starim ljubavima, precima, potencijalnim mladim ljubavnicima, ali i prema kućnim ljubimcima i uspomenama. OceanMore i ovim je naslovom potvrdio izvrsnost, a pohvale zaslužuje i prevoditeljica Helen Sinković.
