Hrvatska je 2002. očajnički trebala strana ulaganja i razvoj turizma. U to je vrijeme neki strani stručnjak izjavio da se Hrvatska mora „brendirati“. Unatoč tome što nismo bili sigurni što to znači, Hrvati su prihvatili potrebu za brendiranjem i uskoro su čak i kumice na placu razgovarale o „brendiranju“.
To se nastavilo idućeg desetljeća i trajalo je sve dok se naša polupismena elita nije dohvatila novog stranog koncepta koji je jednako slabo shvaćen, ali je impresivno zvučao u kavanskim razgovorima: „strategija“. Strategija se proširila zemljom poput šumskog požara. Prošla je put od Vladinih ureda do kafića i uskoro je došla i do kumica na placu. Milanovićeva Vlada nije bila imuna na taj trend i uslijedile su reforme koje su proglašavane strateškima. Jedno od najvećih strateških postignuća Milanovićeve Vlade bilo je formiranje državne tvornice toaletnog papira.
Da je barem u pitanju šala ili priča o Venezueli, ali nije. Idući korak bilo je proglašavanje 25.000 čistačica iz javnog sektora strateškom djelatnošću koju nije moguće privatizirati. Sada se veleumovi iza ovih strateških viceva glasno protive Vladinim ograničenim pokušajima provođenja privatizacije tvrdnjama da su te tvrtke „strateške“. U tome im se pridružuju neki članovi vladajuće koalicije, velik dio medija i, što je najvažnije, kumice s placa. Problem je u tome što strategija postoji u njihovim ustima, ali ne i mozgovima. Hrvatska odavno ima problema sa strategijom, ali nije toga svjesna – jer strategiju nismo imali. Tijekom dugog perioda kada su Hrvatskom vladali drugi, naša ograničena vlast nije imala potrebu za razvijanjem strategije. Oni koji su razmišljali o strategijama odselili su se u Beč, Veneciju, Budimpeštu ili Beograd. Malo ih je doživjelo hrvatsku nezavisnost, a nekolicina koja ju je poticala likvidirana je. Tako smo se našli u vakuumu strategije i vodstva. Kako da se odmaknemo od svoje protustrategije, naše panične obrane sustava koji nas oslabljuju, do stvarnih i racionalnih strategija?
Odgovor leži u činjenici da moramo zaključiti gdje želimo vidjeti Hrvatsku za 20 godina, a zatim moramo osmisliti ciljeve koji će nas dovesti do ostvarenja te vizije. Drugim riječima, moramo osmisliti prilagođenu vrstu Maslowljeve hijerarhije potreba i preslikati je na nacionalnu razinu. Na dnu je opstanak. Naš je prvi prioritet opstanak našeg naroda, imovine i institucija. Kada to osiguramo, možemo se usredotočiti na zaštitu svojeg suvereniteta. To uključuje kontrolu nad vlastitim teritorijem, zaštitu gospodarstva i građana. Kada i to osiguramo, možemo se usredotočiti na zdravstvo, osobnu sigurnost i prosperitet, elemente koji označavaju društvenu „dobrobit“. Drugim riječima, nacionalna strategija mora se sastojati od koraka potrebnih za osiguravanje razumnih mjera preživljavanja i suvereniteta te osiguravanja dobrobiti nacije. Kako postojanje trajno neisplativog proizvođača gnojiva osigurava opstanak Hrvatske? I koji je strateški značaj postojanja 25.000 čistačica na našoj platnoj listi dok pokušavamo osigurati blagostanje na konkurentnom međunarodnom tržištu?
>>EBRD povećao procjenu rasta hrvatskog BDP-a na 1,5 posto
