Autobus broj 268, koji prometuje na liniji Zagreb – Velika Gorica, 16. travnja sporo se vukao polupraznim zagrebačkim ulicama. Uskrs je poslijepodne pa u autobusu i nema previše putnika. Neki gledaju nezainteresirano kroz prozor. Drugi proučavaju svoje mobitele, pokušavajući prekratiti dosadu međugradskog putovanja. Autobus se u pravilnim razmacima zaustavlja na stanicama. Pokoji putnik uđe, pokoji izađe.
A onda se autobus zaustavlja na stanici u Sloboštini. Neki mladić, naknadno će se doznati da je riječ o Anti Škemberu (29), želi ući u autobus. No, nema kartu. I ne želi je kupiti. Vozač ga bez karte ne želi pustiti u autobus. Počinje prepirka između njih dvojice, a malobrojni putnici počinju obraćati pozornost na raspravu začinjenu povišenim tonovima. Odjednom, jedan od putnika, Džemal Paloš, valjda revoltiran neplaniranim zastojem, odlučuje se uključiti u raspravu između vozača i Škembera. Podiže se sa sjedala, ide do vrata i počinje se raspravljati sa Škemberom. Rasprava između njih dvojice uskoro se pretvara u razmjenu psovki i udaraca. Netko od putnika podiže mobitel. No, ne da bi zbog incidenata nazvao policiju, već da bi snimio ono čemu svjedoči. A to čemu je svjedočio, ispostavit će se poslije, bilo je ubojstvo.
Svatko može postati žrtva
No, još uvijek neopterećen moralnim dvojbama, nepoznati putnik snima okršaj Paloša i Škembera, koji je brzo počeo, a još brže završio. Škember ostaje na stanici, i uskoro se ruši, jer ga je Paloš, kako se sumnja, ubo skakavcem. Paloš ulazi u autobus koji kreće prema Velikoj Gorici kao da se ništa nije dogodilo. Tako očito misle i njegovi suputnici, koji nisu reagirali, iako su svjedočili nasilnom činu koji je nepovratno uništio dva života.
Baš kao što nije reagirao ni 20-godišnjak koji se 25. ožujka našao u društvu Tina Šunjerge (19) iz Čiste Velike u trenutku kada je ovaj hicem iz pištolja usmrtio svoju majku Silvanu. Dvojica mladića otišla su do polja u kojem su radili Tinovi roditelji. Tinov otac Marin vratio se kući, a majku Silvanu kući su trebali dovesti Tin i njegov prijatelj. Pri ulasku u vozilo, Tin prednje sjedalo prepušta prijatelju, dok on sjeda iza majke. Tijekom vožnje vadi pištolj koji je ukrao iz očeva sefa i majci u glavu ispaljuje hitac, usmrtivši je na mjestu. Potom izlazi iz vozila, a to čini i njegov prijatelj, koji će poslije kazati da za Tinove nakane nije znao. Mladići se rastaju. Tin Šunjerga odlazi kući, gdje će uskoro ubiti i oca.
Njegov prijatelj također ide kući, no o stravičnom činu kojem je svjedočio nikome ne govori. Možda se boji. Možda je u šoku. Možda misli da je umislio to što se dogodilo. Bilo kako bilo, ne zove policiju. Ne smatra da je to potrebno učiniti. Kao što to ne smatraju ni još dvojica mladića koje je Šunjerga susreo tijekom noćnog izlaska. U koji je otišao nakon što je ubio roditelje. I time se pohvalio. No nitko ga, tvrdit će ti mladići kasnije policiji, nije shvatio ozbiljno.
Spomenuti primjeri vrh su ledenog brijega, iz kojeg se sa sigurnošću može iščitati da je nasilje postalo društveno prihvatljiva kategorija. Takav obrazac ponašanja sve je prisutniji u društvu, pogotovo kod mlađih generacija izgubljenih između sumorne sadašnjosti i besperspektivne budućnosti. Nasilje, u raznim oblicima, postoji otkad je svijeta i čovjeka, a paradoksalno je da ga tehnologija u ova moderna vremena čini pristupačnijim puno većem broju ljudi. Jer dok je u antička ili srednjovjekovna vremena ono bilo vidljivo sudionicima ratova ili pak onima kojima su se zabavljali gledajući smaknuća na gradskim trgovima, danas je za takve prizore dovoljan samo klik mišem.
Pa stoga zapravo nikoga ne bi trebalo čuditi što je nedavno u susjednoj Sloveniji video koji prikazuje premlaćivanje i smrt mladića vidjelo nevjerojatnih 230.000 ljudi prije nego što je to netko odlučio prijaviti policiji. Što ljude tjera da gledaju takve nasilne prizore, je li riječ o patologiji ili nečem drugom, pokušava objasniti sociolog Renato Matić.
– To nam govori da društvo nije bitno napredovalo u smislu odbojnosti prema nasilju i osjetljivosti za žrtve. Jer kada pogledate; sasvim je svejedno stojim li sa strane i gledam neki čin nasilja, a ne reagiram ili nasilje gledam tako da klikam mišem na neke događaje koji se odvijaju negdje daleko od mene, na drugom kraju svijeta. Potpuno je isto bilo gledati odrubljivanje nečije glave u srednjem vijeku ili spaljivanja žena pod tvrdnjom da su vještice ili danas na internetu otvarati neke eksplicitno nasilne sadržaje. Psiholozi će svakako bolje objasniti što ljude motivira da gledaju takve sadržaje, ali je zanimljivo da “ljubitelji” takvih sadržaja uglavnom smatraju da se to što gledaju njih ne tiče – kaže Matić.
Smatra i da se kao ljudska bića nismo odmaknuli od potrebe da s distance gledamo nasilje koje se događa drugima te da pri tome ne reagiramo. Ne razmišljamo pritom, smatra Matić, da se to nekada može dogoditi i nama te da i mi jednom možemo biti žrtva.
– Kao da nam ništa ne govori jedna od najsigurnijih društvenih zakonitosti, da kad okreneš glavu od nasilja, sutra sam postaješ žrtva tog istog nasilja. Uostalom, često zaboravljamo da smo i mi kao društvo, cijelo društvo, ne baš tako davno bili izloženi agresiji i nasilju. I da smo tada smatrali kako bi bilo dobro da netko izvana reagira na ono što nam se događa, da stane na našu stranu. Kada se i danas poslije svega u našoj svakodnevici ne prepoznaje da smo u svakom trenutku aktivno na strani onoga tko trpi, mi sami ostavljamo dojam da nam to užasno iskustvo nije pomoglo da izgradimo humanije društvene odnose – kaže Matić.
Naprotiv, s obzirom na ukupne društvene procese koji danas prevladavaju, tolerancija na nasilje se proširila, pa se ne želi razumjeti da je nasilje vidljivo u svakom pojedinom slučaju ograničenja, trpljenja, patnje koju netko tko ima moć nameće onome koji tu moć nema ili si uzimamo pojedinačno pravo definirati nasilje od slučaja do slučaja, ovisno o tome jesmo li skloniji nasilniku ili žrtvi.
Kriterij bliskosti
– Postalo je uobičajeno da ako je nekom nešto potrebno, učinit će te sve što treba da do toga dođe, ne razbijajući pritom glavu kako se osjeća netko tko je podnio posljedice takve samousmjerenosti pa i bešćutnosti, a da mi ostali uglavnom nezainteresirano gledamo kao da ne dijelimo istu stvarnost. Uz to postoji navika da ne ocjenjujemo jednako nasilje prema nekom tko nam je po nečemu blizak, kao ono nasilje prema nekome s kime nismo bliski ili, što je još apsurdnije, ako se sa žrtvom razlikujemo recimo po svjetonazoru ili političkom mišljenju.
Teško zato možemo reći jesmo li kao društvo izašli iz totalitarizama, kada je kriterije nasilja definirala skupina na vlasti. Recimo u Drugom svjetskom ratu, nasilje nad Židovima i Romima širom Europe te na području NDH gdje su teroru uz njih posebno bili izloženi Srbi, kao i svi koji se nisu slagali s tadašnjim režimom, nije tretirano kao nasilje, već kao zakonska obveza. Poslije Drugog svjetskog rata, u vrijeme komunističke diktature, proganjani su i stradali ljudi za koje je bila dovoljna sumnja da su bili povezani s bivšim režimom ili su jednostavno po svom podrijetlu i svjetonazoru definirani kao neprijatelji, poput mnogih svećenika ili časnih sestara. No, ni to nije bilo definirano kao nasilje, već je u tadašnjem društvenom sustavu bilo prihvatljivo ponašanje, pa često i dokaz lojalnosti. Zato je moguće reći da je nasilje sveprisutna društvena pojava jer ne samo da nikada nismo živjeli bez nasilja već ga i danas ocjenjujemo najčešće prema kriteriju što mislimo o izravnim sudionicima, onima koji ga provode i onima koji trpe. Učinit ćemo korak naprijed u smislu humanosti i demokracije tek kada postanemo osjetljivi na svako trpljenje koje je izazvano od strane koja ima moć, bez obzira na to što mislimo o konkretnim osobama koje u tome sudjeluju – kaže Matić.
Osim što smo kao društvo u cjelini postali pretolerantni na sve oblike nasilja, pojava da ljudi ne reagiraju u takvim situacijama može imati i druge uzroke. Praksa pokazuje da se ljudi ne žele miješati jer si u pokušaju da učine nešto dobro zakompliciraju život. Kako, pojašnjava Željko Cvrtila, stručnjak za sigurnost.
– Građani izbjegavaju zvati policiju kada svjedoče nasilju, a jedan od razloga je i što policija u takvim situacijama ne raščišćava što se dogodilo, već, jer joj je to jednostavnije, prijavi sve. Ljudi se onda nađu u problemu zato što su htjeli nekom pomoći i umjesto da im se na tome zahvali, moraju imati posla s policijom, pa s tužiteljstvom, i na kraju sa sudom, ako sve to na sudu završi. Cijeli sustav je, na žalost, tako postavljen da te tjera da se tako ponašaš, pa čak i da toleriraš nasilje ili ništa ne činiš – kaže Cvrtila.
Pobrkane vrijednosti
Svoju posljednju rečenicu Cvrtila ilustrira primjerom jedne zagrebačke škole u kojoj se pojavio problem droge. Kako bi spriječio dilere da drogu prodaju u i oko škole, ravnatelj je odlučio angažirati zaštitare. Prije no što je ta odluka donesena, ravnatelj škole sastao se s roditeljima i iznio im problem te naznačio kako bi ga on riješio.
– Roditelji su se složili da bi zaštitarska služba bila rješenje. Odlučeno je da se angažiraju zaštitari koje bi plaćala škola. No onda je Ministarstvo obrazovanja reklo da se zaštitari ne mogu angažirati jer bi možda učenicima bilo neugodno ulaziti u školu koju čuvaju zaštitari. Valjda je po Ministarstvu bolje imati drogu u školi te nasilje povezano s njom – sarkastičan je Cvrtila.
Po njemu, do nasilja u društvu i tolerancije na nasilje dolazi i zbog toga što su se odavno pobrkale neke vrijednosti. Mladi su, smatra Cvrtila, prepušteni sebi, a ni obitelj ni škola nemaju više odgojnu funkciju. U današnjem svijetu djeci je na neki način dopušteno sve, a kada odrastete u okruženju u kojem nisu postavljene granice, onda hoćete imati sve i odmah.
– Djeca se danas tako odgajaju da im je do 18. godine dopušteno sve jer je odgojna dimenzija odavno izgubljena, a mi smo kao društvo pobrkali lončiće pa se više ne zna što je zlostavljanje u odgoju, a što strogi odgoj. Nikoga ne treba čuditi da su mladi intolerantni na nasilje, kada ih se uči da ne budu odgovorni za svoje ponašanje. I onda se takvi obrasci nastavljaju i kada ti mladi ljudi odrastu – govori Cvrtila.
Tragičan način komunikacije
I za tu svoju tezu daje primjere, navodi recimo one iz crnih kronika u kojem netko zgazi dvije osobe pa onda bude blago kažnjen uz obrazloženje da dolazi iz dobre obitelji!?
– Da je iz dobre obitelji, onda ne bi nekog ubio! Društvo, odnosno sudstvo takvim odlukama šalje poruku da možeš raditi što god hoćeš, a nećeš dobiti po prstima. Nećeš biti adekvatno kažnjen jer dolaziš iz dobre obitelji ili obitelji koja ima novca. S druge strane, mislim da se namjerno ide na razaranje nekih osnovnih jedinica društva, kao što su obitelj i škola, a koliko god to paradoksalno bilo, industrija nasilja utječe, na neki način, i na ekonomiju. Jer ako imate porast maloljetničke delinkvencije, a zadnjih je godina imate i ona iznosi oko 20 posto, to znači da će te možda morati angažirati više policajaca, više socijalnih radnika, sudaca za mladež... Ukratko, povećavat ćete broj radnih mjesta u pojedinim strukama koje se bave nasiljem ili njegovom prevencijom – kaže Cvrtila.
Da se u sadašnjem brzom načinu života i još bržem razvoju modernog društva izgubio odgoj, smatra i psihologinja Mirjana Nazor. Ona kaže da je nasilje postalo sastavni dio života i među ostalim jer je postalo i tragičan način komunikacije.
– Ponekad, kada gledate sve što se oko vas događa, imate dojam da je danas opaliti nekog po glavi, kao što je nekad bilo rukovanje. Način komunikacije koji nije primjeren, ali je široko prihvaćen. Ljudi na neke nasilne stvari ne reagiraju i zato što su pasivni promatrači. Kada se nađete u nekoj grupi ljudi i svjedočite nekom nasilnom činu, uvijek razmišljate da to nećete vi prijaviti jer je to već učinio ili će učiniti netko drugi – kaža Mirjana Nazor.
Dodaje da se ljudi počesto iščuđavaju devijantnim i nasilnim ponašanjima, kada su mladi ljudi u pitanju, ne razmišljajući što je do toga dovelo.
– Mladi su kao zarasla trava. Ako je ne okopavaš, ništa od nje neće biti. Zaboravili smo odgajati mlade. Zaboravili smo da se dio mladih iz ovih ili onih razloga nije uspio društveno afirmirati. Oni tu afirmaciju traže na neke druge načine, pa im je ponekad i nasilje način da se pokažu, postanu prepoznatljivi, pa čak i prihvaćeni – kaže Mirjana Nazor.
Da njezina teza itekako drži vodu, vidljivo je samo brzinskim pregledom društvenih mreža te komentara ispod novinskih članka na gotovo svim informativnim portalima. Glorifikacija onih koji su počinili neki nasilni čin, kao što se nedavno dogodilo u slučaju Šunjerga, gdje je jedan od anonimnih komentatora pohvalio Šunjergu jer je ubio policajca!? (Šunjergin otac bio je pripadnik specijalne policije, op.a.) česta je pojava. Još je češća pojava otvoreni poziv na linč svih onih s čijim se stavovima anonimni komentator ne slaže.
A od toga pa do pravog uličnog nasilja i nije tako velik korak, čemu su se mogli osvjedočiti svi oni koji su neki dan u Splitu htjeli pogledati kazališnu predstavu koju je režirao Oliver Frljić. Odlazak u kazalište u tom se slučaju pretvorio u vrlo opasan pothvat jer je one koji su htjeli pogledati predstavu od zapjenjenih mrzitelja Olivera Frljića i svega što on predstavlja, morala štiti policija. Tako je jedna kazališna predstava, koju većina onih koji su protiv nje prosvjedovali nije ni vidjela, ali ih to nije spriječilo da o njoj donesu svoj sud, vrlo zorno pokazala pravo lice i naličje društva u kojem živimo.
A u tom i takvom društvu sasvim normalno postalo je neslaganje s nečijim radom, mišljenjem ili ponašanjem iskazivati psovkama, udarcima i napadima, a ne dobro obrazloženim argumentima. Isto tako, u tom društvu normalno je glorificirati osobe nasilne prošlosti. Takvom glorifikacijom, u kojoj je netko naš uvijek u pravu, a onaj njihov uvijek u krivu, ubojice postaju junaci, a ratni zločinci heroji koje na povratku s odsluženja zatvorske kazne dočekuju biskupi ili su za počinjene ratne zločine umjesto odlaskom u zatvor nagrađeni pozivom na predsjedničku inauguraciju. Ponašanje je to koje društvu ekonomski devastiranom i moralno erodiranom šalje poruku da su i nasilje i nasilnici društveno prihvatljivi. Dok god je to tako, dok god nasilnik ima veća prava nego žrtva, svi zajedno ne bismo se trebali čuditi što nasilje od obrasca ponašanja sve više, na žalost, postaje stil života.
Jedan od paradoksa priče o društvu sve tolerantnijem na nasilje su i policijske statistike. Iz MUP-ovih godišnjih izvješća tako proizlazi da je sigurnosna situacija u Hrvatskoj zadovoljavajuća te da je broj ubojstava koja se smatraju najnasilnijim zločinima u padu. Lani su se tako dogodila 43 ubojstva, što je bilo 10 više no 2015. Inače, 2015. zabilježen je najniži broj ubojstva u zadnjih 20-ak godina, što je u policijskim redovima protumačeno kao značajan uspjeh. To i je uspjeh ako se brojke usporede s prijašnjim godinama, kada je u prosjeku bilo oko 70 ubojstva godišnje s tim da bilo godina i kada je broj ubojstva prelazio 100 godišnje. Što se tiče 2017., prema podacima MUP-a, u prva tri mjeseca ove godine dogodila su se tri ubojstva, dok ih je u istom vremenu 2016. bilo šest.
No policijske statistike su jedno, a percepcija javnosti nešto sasvim drugo i obično se jedno s drugim ne poklapa. Razlog tome možda je i to što su neki od zločina koji su se u posljednje vrijeme dogodili bili toliko brutalni ili iracionalni, što je za mnoge stručnjake koji su ih komentirali dokaz da nam je društvo erodiralo u svakom pogledu te da je nasilje postalo općeprihvaćeno.
Počeo sam čitati članak i odustao, jer su zaključci koji se zdravorazumski mogu izvući iz dva opisana slučaja nasilja (ubojstvo čovjeka u svađi oko karte za bus i ubojstvo roditelja koje je napravio onaj tip) upravo suprotnim onima koje izvlače tzv. sociolozi. Stvarno se mora čovjek zapitati čemu služe te diplome ako nakon njih tu "sociolozi" mogu trabunjati ovakve gluposti kakve su ovdje nadrobili. Dakle, to što nitko nije reagirao na svađu oko karte koja je rezultirala ubojstvom (koje nitko u tom trenutku nije uočio, jer se ubodeni čovjek srušio tek nakon što je tramvaj već otišao sa stanice na kojoj se srušio) nije rezultat naviknutosti na nasilje i ravnodušnosti prema njemu, nego je, upravo suprotno, rezultat ODVIKNUTOSTI od takvog ekstremnog nasilja i toga da ljudi i kad mu svjedoče ne vjeruju da ga gledaju. Umjesto toga sami će sebe uvjeriti da je to bilo obično šaketanje a ne nešto što je rezultiralo ubojstvom. Ili će pak reakcija na ubojstvo majke kod prijatelja onog mladića biti toliki šok i nevjerica da se tip samo "smrznuo" i otišao doma te se povukao. Ljudi su se odviknuli od ovakvog ekstremnog nasilja i ne očekuju ga - zato i ne reagiraju, jer u takvom trenutku ne znaju kako bi reagirali, smrznu se, šokiraju, prestrave itd. Naime, prva reakcija mozga u susretu s takvim ekstremnim nasiljem pomisao je: "To je moguće! (šok) To se moglo dogoditi i meni!" Nakon toga idući nagon je bijeg i sklanjanje na sigurno - za većinu ljudi. Tek rijetki će reagirati hrabro.