U obiteljskom gnijezdu gastarbajterske obitelji Kovač u zapadnom Berlinu uvijek se znao red.
Otac Mato i majka Ivka trbuhom za kruhom došli su u taj njemački grad koji je u to vrijeme egzistirao kao kapitalistička oaza u ruskom i komunističkom okruženju kojemu je tada pripadala Istočna Njemačka. Svoju djecu Niku i Roberta odgajali su tako da nikada ne smiju zaboraviti tko su, što su i odakle dolaze, ali isto tako su im svakodnevno usađivali onu poznatu njemačku disciplinu, preciznost i požrtvovnost do krajnjih granica.
Imali isplaniran svaki sat
Još dok su bili dječica, Niko i Robert do u detalje su imali isplaniran svaki sat svoga života u njemačkom velegradu. Osim njemačke škole, djeca su pohađala i treninge nogometa, a jedno vrijeme Niko je uporedo trenirao i džudo. Uvečer bi nakon svih obveza išli u dopunsku školu da još bolje utvrde hrvatski jezik kojim se govorilo među četiri zida njihova berlinskog stana.
- Jedva bih stajao na nogama, a navečer me čekala dopunska jezična škola. Sanjao sam krevet odmah nakon glavnog “Dnevnika” - ispričao je Niko Kovač u autobiografskoj knjizi “Kovači vatrene sreće”.
Niko je počeo igrati nogomet na berlinskim ulicama. Igrao je s vršnjacima, ali i s puno starijima od sebe. Po kvaliteti, beskompromisnosti i upornosti već se tada izdvajao u kvartovskoj ekipi. Igrač Bayerna za kojega su Kovači navijali od malih nogu, njemački reprezentativac Rummenigge, bio mu je idol pa je mlađi Robert gledajući starijeg brata kako igra i zabija gol, ocu na tribinama znao reći: “Niko ga je zabio kao Rummenigge!”
U listopadu 1980. Niko Kovač započeo je nogometnu karijeru u berlinskom niželigašu Rapid Weddingu. Njemu se tri godine kasnije pridružio i mlađi brat Robert, s kojim je u tom klubu zajedno odigrao samo jednu utakmicu. I to slučajno. Nikina generacija igrala je utakmicu na domaćem terenu, a napadač Nikine momčadi nije došao na utakmicu pa je trener iz mlađih uzrasta uveo puno mlađeg Roberta kao napadača. Robert je u toj utakmici zabio gol, a braća su tek kasnije u Bayeru iz Leverkusena zajedno zaigrala za istu momčad.
Osam godina Niko je proveo u tom berlinskom klubu, a zbog odlične igre postao je član berlinske reprezentacije koja je igrala prvenstvo njemačkih regija za dečke od 12 do 14 godina. Njegova generacija postigla je najbolji uspjeh i bila je treća u Njemačkoj, a Niko je igrao desno krilo.
Već se tada vidjelo da je pred njim velika karijera, ali kao i svi, i stariji sin Mate i Ivke Kovač imao je svoje tinejdžerske krize. Utakmice juniorske lige u kojoj je igrao bile su nedjeljom ujutro. Dok je Nikino društvo subotom odlazilo u prve tinejdžerske izlaske, on je morao u krevet jer se morao buditi nedjeljom u 7.30 da bi stigao na ranojutranju utakmicu. Zbog preopterećenosti raznim obvezama, Niko je u to vrijeme odlučio prestati trenirati džudo gdje je imao plavi pojas i posveti se samo nogometu.
Niko nije bio dobar Dinamu
- Jednostavno mi je došlo da sve napustim. Nisam više imao volje odlaziti na treninge i utakmice. Ni danas ne znam što mi je bilo. I tada mi je otac puno pomogao. Ne, nije me tjerao na treninge, nije me tjerao da se odmah odlučim. Dao mi je vremena, ali me je dobro savjetovao. Rekao mi je da je zadovoljan i sretan što idem na nogomet, što nisam na ulici i na sve ono što sam do tada postigao. Nije želio da lutam ulicama, da ne zna ni gdje sam ni s kim sam - ispričao je Kovač.
Hrvatski izbornik je kao 17-godišnjak iz Berlina došao na probu u zagrebački Dinamo.
- Bio sam na probnom treningu u Dinamu. Imao sam nekih 17 godina, sa mnom su trenirali Peternac, Zoran Mamić i Turković. Osjećao sam se sjajno, davao sam sve od sebe, a kada sam čuo da ćemo igrati jednu probnu prijateljsku utakmicu u Dugoj Resi, mojoj sreći nije bilo kraja. Nastupio sam u toj utakmici, sjećam se da je igrao i brat Zvonimira Bobana, Dražen. Odigrao sam dobro utakmicu, nitko mi ništa nije rekao. Vratio sam se kući, očekivao vijest iz Zagreba koja nikad nije stigla. Nastavio sam igrati, bio sam tada u Herti 03 Zehlendorf. Ma možda je i bolje što je tako završilo - izjavio je u knjizi Niko Kovač.
