Pišem ovaj tekst dan prije objavljivanja prve procjene BDP-a za treće tromjesečje. Prosjek osam prognoza anketiranih makroekonomista nagovještava za 0,6 posto manji BDP nego u trećem kvartalu 2013. godine. Najobičniji sezonski ARIMA statistički model prognozira za 0,9 posto manji BDP. Objavi li se makar i približno takav podatak, dobit ćemo: a) novu dozu kolektivnog razočarenja i malodušja, i b) neke zanimljive odnose brojki kao podlogu za možda neke zaključke o stanju i potencijalima hrvatske ekonomije.
Podsjetimo se nekih brojki. Trend vrijednost BDP-a u trećem kvartalu i dalje je u padu. Ekonomija je na blagoj, ali ipak nizbrdici, i to već pune tri godine. Od četvrtog kvartala 2011. do najnovijeg podatka trend BDP-a je niži za punih četiri posto. Kao da smo se vratili na početak 2005. godine, toliko smo i tada proizveli. Najvišu razinu BDP-a izmjerili smo pak u drugom tromjesečju 2008. godine. Od tada smo pali za punih 14 posto! Među najgorima smo u svijetu po tom pokazatelju, možda i najgori kada isključimo ratom zahvaćene zemlje.
Što nam govore ove brojke i usporedbe? Prvo, Hrvatska nije tek stradala zbog uvezene svjetske krize. “Začetnici“ Amerikanci su se davno oporavili, njihove brojke za nas su znanstvena fantastika. Burzovni indeksi ruše povijesne rekorde, BDP raste 3,7 posto, stopa nezaposlenosti je na trećini naše. Dobar dio EU bilježi slične rezultate. O Kini da ne govorimo. Očito je da Hrvatska boluje od nekih svojih bolesti i da nije ozdravila kad je već prošla “epidemija“ nastala u Americi prije šest godina. Hrvatska mora rješavati svoje probleme, rekao bih jedinstvene čak i među članicama EU. Prepisivanje od Grčke, Španjolske ili Italije nije dobro. Imaju slične, ali ipak različite zadatke... I polazne pozicije.
Drugo, ništa se neće bitno promijeniti u izrečenoj ocjeni čak i kada (ako) zabilježimo neki blagi rast, koji toliko željno iščekujemo, više psihološki, kao svjetlo na kraju tunela, nego kao dokaz fundamentalnog poboljšanja. Čak i kada bismo zabilježili (malo vjerojatan) rast u sljedeća četiri kvartala (mjeren trendom prema prethodnim mjesecima), bio bi to tek nulti rast na godišnjem nivou, još uvijek 14 posto ispod 2008. Jadno i nebranjivo. Neoprostivo.
Problem je još veći jer je politika odlučila žrtvovati ili odgoditi prave mjere, sve vođeno interesima izbornih strategija. Naivno je vjerovanje da nekakav “rast iz vedra neba“ u par kvartala iduće godine može donijeti silne dodatne glasove. Ne može i neće. Pravi rast će se dogoditi i ustabiliti tek nakon temeljitog preustroja cijelog sustava. Nikakvi kratkoročni poticaji nisu ni blizu šanse za nekakav uspjeh. Rast će se desiti samo u temeljito reformiranom društvu. Parcijalno reformirano ne može jamčiti ni stagnaciju na današnjem nivou.
Temeljit preustroj ukupnog sustava zahtijeva podršku naroda na izborima. Zaboravite djetinjaste sheme po kojima najprije dobijete izbore na bilo čemu, pa onda odmah nakon izbora naglo zaokrenete, u šest mjeseci pod totalnom narodnom anestezijom obavite sve (sic!) “bolne operacije“ i onda u preostale tri godine bildate rejting za pobjedu na izborima. Naivno, neizvedivo, irelevantno. Previše toga smo se nagledali u prošlosti. Rezultat – minus 14 posto se nastavlja.
Čeka se stranka s cjelovitim i iskrenim programom reformi. Programom koji će u prvim danima izazvati zaprepaštenje brojnih. Koji će, primjerice eksplicitno govoriti o desecima tisuća novih otkaza u javnom sektoru, koji će otvoreno prezentirati upravo one “najnepopularnije“ mjere kojima bi se uravnotežio proračun i održao uravnotežen idućih deset godina. Program koji će sniziti omjer javnog duga i BDP-a sa 82 posto na ispod 50 posto deset godina. Čeka se program koji ništa neće skrivati. Koji neće lagati i koji neće uzroke problema tražiti isključivo u prethodnicima i političkim suparnicima koji su, eto, nesposobni, neznalice, anacionalni, ili su nepošteni, lopovi, kleptomani... Program koji neće pričati bajke o zakopanom opljačkanom blagu koje treba vratiti i sirotinji i ostalima, nakon što pljačkaši završe u zatvoru.
Drugim riječima, tzv. nepopularne mjere moraju postati popularne i verificirane na izborima. Inače će ih, ako se pokušaju nametnuti, srušiti prvi referendum. Tko će dakle prvi potegnuti na političkoj sceni? Tko će biti i ostati istinski domoljub?
