Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Analize i intervjui

'Nikad nisam tražio pomoć psihijatra, ali smrt brata Zvonimira me je slomila'

Ugledni neuropsihijatar, najveći hrvatski autoritet na području liječenja ovisnosti, danas je u mirovini i govori o svojoj bogatoj četrdesetogodišnjoj karijeri te privatnom životu
17. siječnja 2021. u 19:53 15 komentara 55231 prikaza
Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/6

Premda je posljednjih sedam godina u mirovini, prof. dr. sc. Slavko Sakoman (73) i danas slovi kao najveći hrvatski autoritet na području liječenja ovisnosti. Jer, ugledni neuropsihijatar iza sebe je ostavio Nacionalnu strategiju suzbijanja zloporabe droga i brojne programe s tog područja, registre alkoholičara i ovisnika u Hrvatskoj, a zbog iznimnog angažmana na dugogodišnjoj poziciji šefa Odjela za ovisnosti u KBC Sestara milosrdnica još uvijek ne može pobjeći od epiteta “doktora za droge”.

VELIKI RAZGOVOR INTERVJU Andrej Plenković: Institucije su nam na udaru, a nitko ne vidi što se događa u Americi

Razgovarali smo u prizemlju obiteljske kuće, nadomak bolnice u Vinogradskoj u kojoj je proveo svoj 40 godina dugi profesionalni vijek, u radnoj sobi koja je netom prije bila pretrpana humanitarnom pomoći za stanovništvo Banovine pogođeno potresom, čija ga je patnja duboko potresla. Na zidovima unaokolo sobe umjetničke su slike koje je naslikao vlastitom rukom, kao nesumnjivo talentirani slikar koji je, naposljetku, neizlječivo inficiran medicinom, odbacio kist i odabrao posve drukčiji životni put.  Zahvaljujući njegovoj upornosti u provođenju nacionalnih politika prevencije ovisnosti, u ključnim danima njegove karijere broj novooboljelih ovisnika o teškim drogama u Hrvatskoj padao je za 70%, što nije bio slučaj ni u jednoj od država Europe. Također, njegovim zalaganjem, broj ovisnika oboljelih od HIV-a u nas nikada nije prešao 0,5%, dok je usporedbe radi, u Španjolskoj na vrhu epidemije bilo zaraženo 50% ovisnika. Zahvaljujući upravo zalaganju dr. Sakomana i njegova tima, hrvatski model tretmana ovisnika dugo se smatrao jednim od najboljih u svijetu. Pa, ipak, njegovo golemo iskustvo danas kao da ne treba nikome, a posljednjih godina mediji ga najčešće kontaktiraju zbog niza skandala koji kao da se lijepe za njegovu nećakinju, negdašnju manekenku Ninu Morić.
 
Kako to da se uopće odazivate na tu temu?

Da, često me zovu zbog Nine i više su mi dodijali. Njezin bivši muž Fabrizio Corona u jednoj je fazi bio sasvim u redu, tu je i kod mene dolazio, igrali smo košarku, a čitav njezin svijet se srušio kada se Fabrizio, metodama snimanja i pokušajima kompromitiranja talijanskih vlasti, namjerio na velike igrače, koje je pokušao reketariti za veliki novac. Kada je sve puklo, podignuta je optužnica, on je osuđen, a Ninu je to slomilo.

Jeste li joj, kao neuropsihijatar i bliski član obitelji, mogli više pomoći?

Nisam joj mogao pomoći jer je ostala u Italiji zbog sina, a često se ni na telefon nije javljala. Kad su se razišli, Fabrizijeva mama je sve učinila kako bi preuzeli skrbništvo nad njezinim sinom. Kako jednu majku spasiti i prilagoditi na činjenicu da više nema svoga sina? Kako, hipnozom, telepatijom? Ali, da se referiram na vaše prvo pitanje, odazivam se medijima jer su mi puno pomogli tijekom karijere, objavljujući istinu.
 
Uz puno manje publiciteta, međutim, prošla su vaša pisma vlasti kojima apelirate na alarmantno stanje s konzumacijom i trgovinom droge u Hrvatskoj?

Da, premda sam na to ukazivao i pisao premijeru Andreju Plenkoviću dva puta. Od mog odlaska u mirovinu 2013., već dvije godine poslije potrošnja droga u Hrvatskoj se višestruko povećala: kokain četiri puta, kanabis tri puta, MDMA četiri puta i amfetamin više od deset puta. U samo godinu dana, od 2018. do 2019., potrošnja kokaina u Zagrebu je porasla više od 30 posto. U gradu se samo tijekom 2019. dnevno konzumirao jedan kilogram sto posto čiste droge. S obzirom na to da glavni grad troši četvrtinu količine droga države, prometom kokaina mafija je uprihodila te 2019., dakle bez fiskalne blagajne, oko dvije i pol milijarde kuna. Na tu činjenicu država ni slovom nije reagirala. Mafija je u kratko vrijeme, zgrnuvši nekoliko milijardi kuna gotovine, silno ojačala svoje koruptivne kapacitete, a time i moć u ovoj nepotrebno jadnoj zemlji. Kako biti ravnodušan prema tim podacima, nakon što sam se desetljećima zauzimao da se takvo što ne dogodi?

 | Autor : Sandra Simunovic/PIXSELL Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL 04.01.2021., Zagreb- Psihijatar Slavko Sakoman. Photo: Sandra Simunovic/PIXSELL

Vratimo se na početak vašeg životnog puta koji ste posvetili borbi protiv ovisnosti. Koje su slike djetinjstva koje pamtite?

Moje djetinjstvo u Slavoniji pamtim kao nešto nalik bajci: ogroman prostor, velika obitelj, puno bratića i sestrični, konstantna igra, zime s grudanjem, djetinjstvo u kojem sam beskrajno uživao u prirodi. Vladao je mir u kući i vjerojatno je to odredilo moju sadašnju strukturu ličnosti. Imao sam zaista sretno djetinjstvo, kao u bajci ili dječjem romanu. Otac je bio izuzetan čovjek, inteligentan, izvrstan matematičar, pošten, tih, privržen, marljiv.

Nakon selidbe iz Slavonije u Laduč pokraj Zagreba odrastali ste s djecom iz obližnjeg doma za nezbrinutu djecu. Kako je to iskustvo utjecalo na vas?

Kako sam odrastao u sređenoj i sretnoj obitelji, nije mi bilo jasno kako oni mogu biti bez obitelji. Kako smo živjeli ni 50 metara od doma, mnoga od te djece imali su stalni boravak kod nas, a kada sam upoznao njihove životne povijesti, onda sam osjetio potrebu da mi oni budu prijatelji. Bila je tamo velika koncentracija fakina pa sam i ja postao pustolov. Moj najbolji prijatelj bio je Vlado Starčević zvan Kinez. Radili smo skupa kojekakve svinjarije. On je najviše volio kresnuti šibicu ljeti i zapaliti suhu travu. Kada bi vjetar krenuo u krivom smjeru, ponekad bi spalio vinograde. Sudjelovali smo raznim u svinjarijama. Naime, kad se Sutla u Šenkovcu regulirala, u koritu je pronađeno svašta, pa i bomba na dnu korita. Bili smo luckasta ekipa, uzeli smo bombu, nosili je u klizište i tamo zapalili vatru koja ju je aktivirala, dok smo mi bili na sigurnom. Godinama poslije je iz drugih razloga odležao nekoliko godina u Lepoglavi, ali danas je Vlado obiteljski čovjek i kipar s nevjerojatnom prošlošću.

Je li vas gimnazija primirila?

Ma kakvi. Kad govorimo o tim mladenačkim svinjarijama koje na neki način odražavaju dinamiku moje osobnosti, kreativnosti i ideje, imao sam potrebu reagirati nakon što se dogodilo nekoliko suicida skakanjem s nebodera na Jelačić-placu koji u to vrijeme nije imao ogradu. I kažem jedan dan svom susjedu Braci da moramo nešto napraviti, pa skaču ljudi dolje na nogostup Ilice, past će nekome na glavu i ubiti prolaznika. Tada smo izradili prometni znak upozorenja: nacrtao sam lika koji pada, a duga kosa mu ide prema gore. Obukli smo uniforme, dovezli se kombijem do Trga, iskrcali znak nasred nogostupa i onda stali sa strane i promatrali reakcije prolaznika. Nakon što je članak o tome objavljen u novinama, policija je uklonila znak, ali izazvao je enormnu pozornost, kao odraz mojih intervencija. I danas, kad hodam ulicom i kad vidim da stari ljudi više ne šišaju svoje živice koje strše pa žene s bebama ne mogu proći s kolicima, ja uzmem škare i to podšišam. Ili kada vidim grm ruže koje idu s trnjem prema prolazniku, ja ću ih porezati da nekoga ne ozlijede. Ili kad u šumi vidim rupu, ja ću uzeti kramp i zatrpati je ili skloniti neki kamen da netko ne padne. Kada vidim stepenicu da je pukla, ja ću naći dasku i zabiti klinove. Uvijek imam želju da pomognem. Volio sam popravljati stvari, u stanu ili u prirodi, bila to osušena biljka koju treba zaliti, ranjena ptica ili pokvareni sat. U Laduču gdje sam živio postoje jablanovi danas visoki preko 50 metara koje sam posadio na vrhovima brda. Čovjeka je najteže popravljati, osobito kad je u nevolji. No nisam preferirao regularnu medicinu i popravljanje fizičke boli. Mozak mi je bio interesantniji, kao i ljudsko ponašanje.

Jeste li i tijekom studija medicine izvodili razne “intervencije”?

Na prvoj godini studija 1966., jedan je profesor napadno buljio u dekolte kolegicama. I u jednom trenutku, sjedeći u donjoj klupi amfiteatra, taman ispod izazovne kolegice, kada joj je profesor prišao i naslonio se laktom na klupu, buljeći u nju, ja sam mu za remen odostraga zakopčao veliki lisičji rep. I kad je on završio tu seansu buljenja i kad se spustio dolje, svih 300 studenata se počelo smijati, a on je mislio da se smiju njegovoj duhovitosti. Mislim da se glasnijeg smijeha na Šalati nikada nije čulo.

Jeste li odmah nakon svršetka studija počeli raditi u Vinogradskoj?

Odradio sam staž u Zajčevoj na internoj klinici, a kraće vrijeme radio sam na kirurgiji gdje sam šivao trbuhe, jer imam vrlo vješte prste. Posljednje u nizu stažiranja bila je psihijatrija i određeno je da to odradim u Vinogradskoj kod profesora Hudolina, šefa klinike za kojeg do tada nisam čuo. Od prvog dana sam razgovarao s pacijentima normalno i duboko ljudski, imao sam podužu kosu i bio nekonvencionalni doktor, koji je kod svakog zastao, poslušao ga. Kratko iza toga 1972. na moju kućnu adresu stigla je dopisnica. Bio je to poziv na specijalizaciju pisan rukom čuvenoga šefa neuropsihijatrijske klinike prof. dr. Hudolina.

U Rijeku je doplovio dugoočekivani  plutajući LNG terminal Plinski biznis Hrvatski LNG terminal izazvao žestoku konkurenciju na tržištu Balkana

Tko su bili vaši prvi pacijenti?

Odmah sam počeo s alkoholičarima. Tada ih je na odjelu za alkoholizam u Vinogradskoj bilo 120, od kojih sam ja dobio grupu s njih 20. Hudolin je bio jako nezgodan šef, ali ono što je činio izuzetno sam poštovao. I obrnuto, kada je uočio da i ja radim s velikim srcem. Alkoholizam je bio i ostao strašan problem, 15 posto muške populacije bilo je tada ovisno o alkoholu, gotovo 7000 ih je bilo novoregistriranih godišnje u Hrvatskoj. Odjel ovisnosti o drogama otvoren je još 1970., ali čim sam ga preuzeo 1980., natrpao sam ga pacijentima. Još od 1978. počeo sam voditi kompjutoriziranu bazu podataka o ovisnicima o drogama. Prof. Hudolin u mene je usadio javnozdravstvenu paradigmu u radu i njemu je Klinika kao i meni bila samo baza iz koje smo djelovali na teritoriju čitave Hrvatske, a prof. Hudolin taj je koncept poslije proširio i na više europskih država.     

Kako je izgledao vaš pristup u radu s ovisnicima?

Uvijek neposredno, bez predrasuda, osuđivanja, prijateljski, s puno ljubavi i želje pomoći njima i tim nesretnim obiteljima. S druge strane, moj način komunikacije s najtežim sociopatima, ako baš hoćete, bio je potpuno obrnut od uvriježenog. Kako im pristupiti, kako osjetiti njihov narcizam, taj njihov ego koji želi prema van biti velik? Ja sam nastojao ne ugroziti njihov ego, dajući im određenu važnost s ciljem da bi ih zadržao u procesu i djelovao na njih.

Jeste li imali problema s agresivnošću nekih pacijenata?

S alkoholičarima nikada, ali mi se jedan narkić u paranoji došao prijetiti, nezadovoljan količinom lijekova koje je dobio, pa sam ustao, zgrabio nešto sa stola i krenuo prema njemu. Bilo je i psihotičnih ljudi koji su prijetili likvidacijom drugog pacijenta ili suicidom. Tako sam jednom intervenirao ušavši u sobu s madracom koji sam uzeo s drugog kreveta kako bih njime oborio čovjeka s nožem u ruci. U još jednoj situaciji pacijent me ganjao nožem: bio sam u kutu sobe, ali fizički vrlo spreman i mogao sam se obraniti. Bio je i jedan gadan slučaj s pacijentom koji se prisilno liječio u Popovači šest-sedam godina, koji je na čelo istetovirao, na latinskom, “smrt nevjernim ženama”. Ispričao mi je da je ubio dvije žene i onda rekao: “Doktore, vi previše pitate, znate li vi s kim razgovarate?” Bio je još jedan slučaj ovisnika koji je u mojoj radnoj sobi u jednom trenutku pojurio da će skočiti kroz prozor s trećeg kata, a ja sam refleksno skočio, zgrabio ga i bacio na kauč, probio njime dno. Brzo se smirio i još sam mu dao da pojede jabuku. Ali to su bili samo incidenti među stotinama slučajeva. Nisam pokazivao strah, znao sam s ljudima.

Od 1980. počinjete s implementacijom programa tretmana ovisnika u zatvorskom sustavu. Kako su izgledali susreti s najtežim kriminalcima u Lepoglavi?

Hudolin je nekoliko godina prije pokrenuo programe liječenja alkoholičara u zatvorskom sustavu. Te 1980. formirao sam Klub liječenih ovisnika u Lepoglavi. Budući da sam bio vrlo pristupačan, ne gledajući tko je to, liječio sam i djecu nekih važnih osoba s vrha tadašnjeg političkog sustava, pa i predsjednika Predsjedništva Jugoslavije i nekih generala. To mi je pomoglo u pitanju moje sigurnosti i otvaranju vrata represivnog aparata. Čak i nakon što sam nakon posjeta Golom otoku šefa zatvorskog sustava pitao zašto zatvorenike koji štrajkaju glađu muče prisilnim sondiranjem, Lepoglava me prihvatila, a na ulazu me nisu pitali ni za osobnu kartu. Dolazio sam četvrtkom poslijepodne izvan radnog vremena formirati terapijsku zajednicu i odraditi neke individualne razgovore i napraviti konzultacije sa stručnim terapijskim timom Lepoglave vezano uz kontrolu unosa droge u tu kaznionicu. Implementirali smo i obiteljsku terapiju za roditelje ovisnika jednom mjesečno. Delegacije iz inozemstva nisu mogle vjerovati da tako nešto postoji. Početkom 90-ih dogodio se prekid mog angažmana, naravno, kad se umiješala politika, odnosno HDZ, jer su oni znali bolje od nas kako treba raditi, pa su ovisnike izmjestili u neki dom na Ivančici, te im je pola narkića pobjeglo u prirodu i nestalo iz zatvora. Kad su ih vratili u Lepoglavu napravili su kaos, ukinuli program, postrožili mjere, ali došla je droga, čak su i neki zatvorski čuvari unosili heroin, pa je sve to trebalo rješavati ispočetka. Kada sam se vratio u sustav, održao sam terapijsku zajednicu, zapravo dogovor s 80 osuđenika ovisnika, da bih ih pridobio za nastavak programa. Evo još čuvam pisma nekih od njih, tu na stolu, kojima su mi izrekli veliku zahvalnost za sve što sam radio. A na tim terapijama je bio samo jedan incident, koji je napravio neki Srećko, nećemo reći prezime jer je možda još živ, koji je radio po 600 sklekova na jednoj ruci dnevno i bio je najjači među dilerima u Lepoglavi. Htio se nametnuti kao negativni vođa grupe, kojeg sam trebao nagaziti i srediti, no znao sam točno gdje trebam sjesti kad smo bili za stolom, dovoljno udaljen od njega jer me njegova impulzivnost mogla koštati glave. Ja sam bio na čelu stola, a oko mene moji ljudi, isto s mišićima, no taj Srećko se digao i udarcem šake probio rupu na teškim punim hrastovim daskama ormara u prostoriji i onda su skočili svi na njega. On se ohladio i rekao OK, OK, ovo nema smisla, od sada ću biti s vama. Jer, mogao je završiti u samici, u izolaciji, ali ga nitko od nas nije prijavio jer sve što se događa u terapiji ne može biti izloženo represivnom odgovoru. I on je to poštovao i na kraju sam se s njim pozdravljao, pružao mu ruku.

Početkom 90-ih pomogli ste u “čišćenju” cijelih gradova od heroina i tim ste činom postali trn u oku organiziranom kriminalu. 

Još koncem 80-ih Split je gorio od heroina. Porazgovarao sam sa svojim prijateljem, vrlo lucidnim i sposobnim krim-inspektorom Tomislavom Stanićem koji je prihvatio moju sugestiju da ekipa zagrebačke policije ode u Split na adresu “apoteke” za prodaju heroina. Pali su brojni dileri: Kamanja, Kandžo, Getriba, Odojak, i završili u Lepoglavi. Svi su oni bili ovisnici i moj koncept je bio da su oni žrtve kriminala koje treba štititi i liječiti. Kada sam ih uvjerio da je to u njihovu interesu, počeli su meni držati stranu, oni su bili moja sigurnost. Na žalost, glavni splitski opskrbljivač heroinom prošao je nekažnjeno.

Jeste li primali prijetnje?

Noću je znao zvoniti telefon. Tako me jednom u dva ujutro nazvao čovjek i pristojno mi savjetovao da ne izlazim iz kuće. Ovakve prijetnje su bile izrazite kad sam počeo čačkati pranje novca vezano uz kockarnice ili u trgovinu djevojkama za seksualno roblje na relaciji Hrvatska – Italija. Jedna je pobjegla iz tih ralja pa sam nakon razgovora s njom dobio prijetnju, a poruke dilera dolazile su mi preko pacijenata. “Kad dođeš u Imotski, dići ćemo ti auto u zrak.” Ili: “Ako dođeš u Zadar, dobit ćeš bombu pod auto.” U Zadru sam auto morao parkirati odmah ispred ulaza u hotel, kako bi bio vidljiv osiguranju, a kad sam trebao napustiti Imotski, došla je policija iz Splita i pregledala vozilo. Imao sam dakle mehanizme osiguranja i određenog opreza, ali uvijek sam govorio: kriminalci su isto ljudi koji su produkt određenog života, od gena, preko odgoja i društva koje je utjecalo na njih. Ja sam u svakome od njih tražio zrno dobrote i cijenili su kada bih to zrno našao. Sjećam se kada mi je moj pacijent, danas pokojni Tvrdi, rekao o sebi: “Ja sam zlo.” Mnogi su ga smatrali ubojicom i razbojnikom, a on se kod mene rasplakao. Došao je zapravo zbog cure koja je bila navučena na kokain i rekao mi da ga njezine potrebe koštaju više od 100 tisuća kuna mjesečno i da mu je to previše, ali onda sam i njega zgrabio i doveo na liječenje. U jednom trenutku kada mi je prijetila ekipa s Knežije, požalio sam se Tvrdom i on je odmah reagirao: “Doktore, ako vas dirnu, ja sam im rekao da ću uzeti kalašnjikov i da ću ih sve poubijati.” Ja sam šefove nekih familija pitao zašto to radite, a oni su govorili: “To je naš posao, ako nećemo mi, bude netko drugi.” A ja njima kažem da ću sve učiniti da im taj posao propadne. “I vaš sin i sin druge familije, svi će jednog dana doći kod mene”, govorio sam. Kod jednoga od tih sinova odveo me njegov otac, doma, jer nije htio doći na odjel, i u dvorištu sam zatekao nekakve ogromne pse, prave zvijeri. I ponudim tom dečku da heroin zamijeni metadonom, a on pita: “Je l’ to ovo?” i donese vreću s kilom heptanona. I što sam napravio? Razgovarao sam s prijateljem krim-inspektorom Marijem Bertinom, a on se pobrinuo da se istraži pitanje curenja heptanona iz Plive pa sam se zamjerio i njima. Ma, svima sam se zamjerio.

Zoran Vakula PROGNOZA ZA HRVATSKU Vakula otkrio kakva bi trebala biti veljača i koliko će biti oborina

Zasigurno, jer ste bili jedan od rijetkih koji se usudio dići glas protiv sprege politike i organiziranog kriminala, kritizirati nesposobnost i letargiju vladajućih pa ste od osnutka države bili u konstantnom sukobu sa svim vladajućim garniturama. Tijekom dužnosti šefa Komisije za suzbijanje droga Vlade RH 90-ih su vas pokušali i smijeniti?

Devedesetih godina saborski zastupnici dali su snažnu političku podršku provedbi Nacionalnog programa koji sam napisao. U Saboru je uvijek bilo ljudi kojima je stalo do javnog interesa ili su imali djecu ovisnike pa su shvaćali problem droge tako da su dizali ruku za taj program. Liječio sam u jednom trenutku samo iz vodeće stranke sinove šest saborskih zastupnika. Među djecom političara, liječnika, sveučilišnih profesora itd. tada je bilo oko 40-50 ovisnika. Tih 90-ih, s izvršnom vlasti sam se uvijek krvio. Mnogo puta me potpredsjednik Vlade, akademik Ivica Kostović, upozoravao kako me mora smijeniti, ali se bojao mojih izjava u medijima. “Smijeni me“, govorio sam mu. I nakon što su mi koncem 1998. rekli da je moj posao šefa Komisije za droge završen, nazvao sam svoju dobru prijateljicu Ružu Pospiš-Baldani, koja je ubrzo otišla na večeru kod Tuđmana i tada mu je rekla: “Ne dozvoli da diraju tog čovjeka. Ako ga ti, Franjo, ne zaštitiš, mi više nikad nećemo razgovarati.“ Zahvaljujući Ruži, predsjednik Tuđman osobno me zaštitio te sam mogao te 1999. mirno obavljati svoj posao. No, 2000. dolazi do promjene vlasti, a dogodine putem medija saznajem da sam smijenjen s mjesta šefa Komisije za droge i pitam tadašnjeg zamjenika ministrice zdravstva, dr. Rajka Ostojića, zašto mi to nije rekao. Tvrdio je da nema pojma. Nakon toga počinje moj sustavni progon najgore vrste, s ciljem da se umanji moj utjecaj ili javno djelovanje. Vrhunac tog progona je u proljeće 2003. kada me na tiskovnoj konferenciji u Vladi potpredsjednik Goran Granić izložio medijskom linču, s lažnim optužbama. Ipak mi je najgori trenutak bio 2006. kada sam od osobe iz obavještajne zajednice suočen s prijetnjom likvidacije snajperom, o čemu je bio informiran i šef SOA-e Karamarko.
 
Znate li koliko je ovisnika prošlo kroz vašu ordinaciju?

Sigurno ih je bilo pet-šest tisuća, samo onih kojima sam pružio ruku i s njima radio. Da ne govorim o napušenim tinejdžerima, nema im broja. Enorman broj ljudi sam primao.  

Liječili ste i brojne poznate osobe. Goran Bare i Dino Dvornik samo su neki od njih, koji su o tome i javno govorili. S obzirom na to da Dino, na žalost, više nije među nama, kakav odnos danas imate s Baretom?

Bare je pjevao na svadbi moje kćeri, kao i Massimo i Rajko Dujmić. Ali kad pitate za Bareta, naš odnos je duboko ljudski. Vidjeli ste, vjerujem, kada je Bare u novinama pokazao sličicu koju je nacrtao njegov sin. Ja sam onaj koji ga je pomirio sa sinom, vodio brigu o dubini njegove duše. Bare je imao silnu krivnju nakon što mu se supruga predozirala i umrla. Bareta sam krpao i krpao i mada je bio nedavno konsterniran smrću svog menadžera Igora Bolteka od raka pluća i jako zabrinut za još jednog člana Majki koji također umire od iste bolesti, često se čujemo i brinemo jedan za drugog. Tretman daje rezultate, oporavio se i kaže mi da nikad u životu nije imao 70 kilograma.

Kako to da ste, nakon 40 godina predanog rada i odličnih rezultata, preko noći otišli u mirovinu?

Sredinom proljeća 2013. dođem na radno mjesto i na stolu bijela kuvertica s rješenjem o umirovljenju za nekoliko dana. Zovem ravnateljicu dr. Šerić i pitam je li to moguće da se na takav način, bez riječi zahvale i običnog ljudskog pozdrava postupa s uposlenikom, istaknutim i javno afirmiranim stručnjakom koji je tu odradio 40 godina? Mogu ja, mislio sam, otići ovaj čas, ali se neću pomiriti s načinom na koji ste to izveli. I nakon toga kontaktiram ministra unutrašnjih poslova Ranka Ostojića da učine što mogu da se taj odlazak malo odgodi. Međutim, potpredsjednica Vlade Milanka Opačić me nazvala koncem lipnja i rekla da dr. Rajko Ostojić nije održao obećanje i da sam od sutra u mirovini. I otišao sam, iako sam i dva tjedna poslije gotovo ilegalno obavio preglede naručenih pacijenata.

 | Autor : Sandra Simunovic/PIXSELL Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL 04.01.2021., Zagreb- Psihijatar Slavko Sakoman. Photo: Sandra Simunovic/PIXSELL

Jeste li barem tada osjetili potrebu potražiti utjehu u nekom opijatu?

Nisam cigaretu u životu zapalio. Ponekad popijem čašu dobrog vina ili pivo s prijateljima, osobito nakon košarke ili tenisa ili u obiteljskom druženju s prijateljima. A drogiranje sam proživio kroz razgovore s tisućama mladih koji su mi opisivali svoja stanja u detalje. Kako imam sposobnost empatije i doživljavanja drugih ljudi, vrlo brzo sam dobio uvid kako se pritom osjećaju. Ponekad bi mi pacijenti znali reći: “Doktore, vi ste morali sve probati kada opisujete to tako vjerno.“

Nakon svega što ste proživjeli, jeste li i vi u nekom periodu života patili od tjeskobe, napada panike ili elemenata depresije? Jeste li ikada zatražili pomoć psihijatra?

Nikada. Bilo je pokušaja kolega da mi se približe kada mi je 1977. u prometnoj nesreći poginuo stariji brat Zvonimir, otac četvero djece, u 34. godini života. To me slomilo. Ubrzo za njim umro mi je i otac, u 60. godini od infarkta, od žalosti za sinom. Tada su mi nudili pomoć, ali ja sam rekao da meni nitko... ne može pomoći... (razgovor se prekida, a potreseni profesor Sakoman nakratko izlazi iz sobe kako bi se sabrao, op.a.) Prije nekoliko godina izgubio sam i sestru Miroslavu koja je umrla od raka dojke. Ima jedan pretinac u životu, crna rupa, tu se takve stvari drže. Za mnoge sam bio otac, učitelj, prijatelj, ali uvijek sam pazio i na održavanje ekvidistancije. Liječnik mora znati i povući crtu. Premda sam u radu s pacijentima kao psihijatar bio vrlo osobno angažiran, dakle nisam stručno tehnički obavljao posao, već sam ih liječio svojim istinskim ljudskim angažmanom, teško sam proživljavao svako stradanje pacijenata. Uspio sam održati mentalnu ravnotežu, zbog uvjerenja da sam uvijek učinio najbolje što sam i koliko sam mogao. Premda sam u 50 godina udahnuo ogromnu količinu nevolja velikog broja ljudi, u tom bolnom fajlu pohranjen je i užasan odnos sustava političko-kriminalne moći prema meni, tih pohlepnih, lažljivih i bahatih hijena o kojima sve znam.

Jesu li vam, u mirovini, ponudili bilo kakvu funkciju?

Ne, radim samo poslijediplomsku nastavu za liječnike obiteljske i školske medicine. Sve su mi odrezali. Nemam savjetničkih uloga, ni konzultantskih. No, imam dinamičan obiteljski život sa suprugom, dvoje djece Lanom i Mateom, psiholozima, i četvero prekrasnih unuka.

Tragedija Banovine duboko je potresla i vas. Gradovi i sela jednom će se obnoviti, ali kako će Hrvatska obnoviti unutarnji mir?

Nema te psihološke tehnologije koja sada može pomoći ljudima koji se smrzavaju po autima i šatorima. Strah je normalna obrambena reakcija. Ali kada prođu ta silna drmanja tla i kada ljudi osvijeste pitanja poput: “A što ću ja raditi, od čega ću živjeti i gdje ću i kada negdje stanovati“, netko im na ta pitanja mora dati odgovore i jamčiti da će se to dogoditi. To može utjecati na njihovo promišljanje perspektive koju u ovom trenutku ocjenjuju lošom. Hrvatska, s naglaskom na Banovinu, će se izvući samo ako vlast istinski promijeni način na koji radi svoj posao. Zbog lošeg odnosa prema ljudskim i drugim resursima domovine, mnogo je ljudi frustrirano i lošeg mentalnog i fizičkog zdravlja. Ljudi su dugo vremena razočarani nepravdom i lošim upravljanjem državom, nisu ljudi blesavi. Ljudi su dobri i strpljivi, ali nezasluženo ne žive dobro. Mnogi su već načeti koronom i opterećenih umova kada razmišljaju o perspektivi ovih prostora. Moja je procjena da bi oko 25 posto ljudi trebalo određenu vrstu stručne psihološke pomoći. S ljudima treba razgovarati na način koji će realno procjenjivati rizik stradanja od potresa, a i rješavanja problema nastalih zbog potresa. To je važno zbog toga što ta eksplozivna reakcija straha zaskoči um, promijeni kemiju mozga efektom straha, do razine panike koju mozak tada interpretira kao da je kraj svijeta. Ljudi trebaju realno procijeniti rizike i vjerovati da će za određeno vrijeme doći dan kada će možda živjeti i u boljim okolnostima no prije potresa. Posljednja uvijek ostaje nada.

Pogledajte i video: Studenti zgranuli Britance: Nasred livade organizirali grupno grudanje

BILI ZAJEDNO NA VEČERI
Liječnik koji je pokušao oživiti Bandića: Samo se srušio, bio je to masivni infarkt
PET FAZA SNA
Jeste li se ikad zapitali zašto spavate više od osam sati, a nenaspavani ste?