Europska pučka stranka (EPP), najsnažnija politička obitelj u Europi, u četvrtak otvara proces primanja prijava za odabir “spitzenkandidata”, nositelja svih lista pučanskih stranaka na izborima za Europski parlament u svibnju 2019. i kandidata EPP-a za novog predsjednika Europske komisije.
Utrka počinje. Velika utrka za osvajanje najvažnijih pozicija u najutjecajnijim institucijama Europske unije. Tko su najizgledniji kandidati? I imaju li nagađanja u hrvatskim medijima o tome da hrvatski premijer Andrej Plenković ima šanse u toj utrci dobiti neku visoku dužnost u Bruxellesu ikakva uporišta u stvarnosti? Ta su nagađanja oživljena ovoga tjedna uoči i tijekom Plenkovićeva radnog posjeta Berlinu, gdje se susreo s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel i gdje ga je novinar Nove TV u razgovoru uživo za večernji Dnevnik upitao baš to kao prvo pitanje, kao da je to najvažnije od svega što je Plenkovića čekalo u Berlinu.
– Stalno negdje lebdi u zraku da ćete vi poslije europskih izbora napustiti Hrvatsku i postati povjerenik u Europskoj komisiji – pitao je novinar Mislav Bago.
– Gledao sam ovdje što lebdi. Ništa takvo ne lebdi – odgovorio je premijer Plenković.
U ožujku su se hrvatski mediji raspisali o tome da Plenković ima šanse postati čak i predsjednik Europske komisije, no čini se da su ipak takva nagađanja krenula od onih koji su tada Plenkovića željeli diskreditirati kao nekoga tko se ne brine o Hrvatskoj, nego samo o Bruxellesu i o svojoj karijeri u EU, što je bio narativ za koji su Plenkovićevi protivnici mislili da im dobro dođe u jeku ratifikacije Istanbulske konvencije. I tada je Plenković demantirao da ima takve planove dodavši kako mu se čini da neki tim nagađanjima žele “malo ušušuriti atmosferu”.
– Zapravo je dobro da ljudi misle da Hrvatska ima premijera koji može biti predsjednik EK, no ja imam posla. Moj posao je biti predsjednik hrvatske Vlade i rješavati probleme hrvatskog društva – dodao je tada Plenković.
Medijska nagađanja
Kako bilo, proces apliciranja za poziciju “spitzenkandidata” Europske pučke stranke sada se otvara i trajat će od 6. rujna do 17. listopada pa će se vidjeti tko bi, a tko ne bi, mogao biti formalni kandidat za Junckerova nasljednika na čelu Europske komisije. Europski pučani potom će, 8. studenog na kongresu u Helsinkiju, odabrati svog “spitzenkandidata”. Za samu aplikaciju potrebna je podrška predsjednika ili glavnog tajnika stranke koja pripada obitelji EPP-a, plus podrška sestrinskih stranaka iz još dviju drugih država članica EU. Prije pet godina, u prethodnom takvom ciklusu, bile su tri aplikacije: Junckerova te prijave Francuza Michela Barniera i Latvijca Valdisa Dombrovskisa, koji je povukao svoju kandidaturu i podržao Junckera, a poslije je završio kao potpredsjednik u Junckerovoj Komisiji.
Može li, teoretski (sad smo u sferi divljih nagađanja), premijer Plenković odlučiti da aplicira sada za utrku za odabir “spitzenkandidata” unutar EPP-a s namjerom da ponovi primjer Dombrovskisa, odnosno da se povuče uoči samog kongresa EPP-a u Helsinkiju i podrži onoga za koga će u tom trenu biti jasno da mu je otvoren put prema mjestu predsjednika Komisije te da na kraju za to bude nagrađen potpredsjedničkim mjestom u novom EK? Teoretski jest, ali zasad nema nikakvih indicija da događaji idu u tom smjeru.
– Čuli jesmo za nagađanja – kaže jedan izvor Večernjeg lista iz EPP-a u Bruxellesu na izričito pitanje o mogućnosti da se Plenković uključi u utrku. – Ali njegovo ime nije od imena koje se spominju toliko često kao neka druga – dodaje.
I u diplomatskom zboru u Zagrebu, kako neslužbeno doznajemo, povremeno se čuje pitanje, ponekad upućeno i sugovornicima koje strani diplomati imaju među HDZ-ovcima, je li točno da Plenković ima šanse uključiti se u utrku unutar EPP-a za visoku poziciju u Komisiji. No, kad smo to krenuli provjeriti, naišli smo na dojam da se takva pitanja uglavnom postavljaju nakon što se neki od hrvatskih medija koji pišu o toj temi površno i bez razumijevanja stvarnih okolnosti u Bruxellesu, raspišu o takvom nagađanju. Odnosno, ta priča zaživi u medijima, pa zadobije svoj vlastiti život u diplomatskim kuloarima, ali i dalje bez čvršće podloge u stvarnosti, samo na razini trača i nagađanja.
Nepisano pravilo modernih izbora čelnika Europske komisije kaže da dobrog kandidata za mjesto šefa Komisije moraju krasiti tri odlike. Prvo, mora imati iskustvo šefa države ili vlade, odnosno iskustvo sjedenja u Europskom vijeću. Drugo, mora dolaziti iz zemlje koja je članica eurozone, kao najrazvijenijeg stupnja integracije unutar EU. Treće, ne smije nositi sa sobom, kao teret prošlih dužnosti koje je obnašao, otvorena neprijateljstva ili neriješene svađe s drugim glavnim gradovima.
Objektivni hendikep Hrvatske kao države koja bi dala kandidata za neku od najviših dužnosti u EU leži u činjenici da, kao najmlađa članica, nije ni u eurozoni ni u schengenskom bezgraničnom prostoru, nego je, realno, u najsporijoj od svih sada postojećih “brzina” unutar Unije. S druge strane, Andrej Plenković jest umreženiji i s više stvarnog utjecaja u EPP-u i općenito u institucijama EU nego ijedan hrvatski premijer prije njega. No Plenkovića već čeka jedna važna europska uloga na dužnosti koju već obnaša: kao hrvatski premijer bit će najvažniji u predsjedanju Hrvatske Vijećem Europske unije u prvoj polovici 2020. godine. To je vrabac u ruci, za razliku od goluba na grani, kakva bi bila kandidatura za visoku dužnost u EU kad bi procijenio da ima šanse i upustio se u tu utrku. Odradi li dobro to hrvatsko predsjedanje i izgradi li do tada niz rezultata u upravljanju jednom državom članicom koji će biti impresivni i relevantni i iz europske perspektive, Plenković može, realnije nego sada, očekivati nastavak karijere u Bruxellesu.
Kome će se prikloniti Macron?
– Želi li on to, ja to ne znam. Ali ako takve ambicije kod njega postoje, onda je sljedeća godina jedina sigurna prilika. Tko će čekati još 5 godina – pita se jedan naš sugovornik u Zagrebu, kojega smo zamolili za komentar s obzirom na to da poznaje odnose u EPP-u i HDZ-u, a koji je pristao komentirati samo pod uvjetom anonimnosti.
Moguće je da Plenković ne daje uvjerljivije demantije na pitanja o nagađanjima o svojoj daljnjoj karijeri u Bruxellesu upravo zbog tog rezona: da je, iako šanse nisu toliko velike, sad jedini trenutak da nešto učini, ako tu ambiciju ima. A moguće je i da ne daje uvjerljivije demantije jer i samo spominjanje da bi mogao biti kandidat za najviše dužnosti u EU zapravo može biti korisno i njemu kao političkom lideru i Hrvatskoj kao državi. Primjerice, neki su slovenski političari odmah bili impresionirani (i na rubu strahopoštovanja) kad su doznali da bi Plenkovićeve veze unutar najmoćnije političke obitelji u EU mogle biti toliko dobre da bi mogao biti čak i “spitzenkandidat”. Nije ni to najgora stvar koja se može dogoditi premijeru neke države...
Tko onda jest među najizglednijim kandidatima unutar EPP-a? Čija se to imena spominju ipak znatno više nego Plenkovićevo?
Manfred Weber. Europaralamentarac iz redova bavarske stranke CSU, lider kluba zastupnika EPP-a u Europskom parlamentu, aplicirat će za ovu utrku 99,9 posto. Ima velike šanse. No nikad nije bio ni ministar, kamoli šef vlade ili države. Nema iskustvo izvršne vlasti.
Michel Barnier. Francuz, bivši europski povjerenik, trenutačno glavni pregovarač uime Europske komisije o izlasku Velike Britanije iz EU. Iskusan, ugledan Europljanin, ima šanse, ali trenutačno ima puno posla i nejasno je može li voditi predizbornu kampanju i istovremeno pregovarati o tako važnoj stvari kao što je Brexit. Ursula Von Der Leyen i Peter Altmaier. Dvoje aktualnih ministara u vladi njemačke kancelarke Angele Merkel počelo se spominjati nakon što su njemački mediji objavili da Merkel želi nekog svog na čelu nove Europske komisije. Spominju se još i Enda Kenny, bivši irski premijer, ili Alexander Stubb, bivši finski premijer, ili Dalia Grybauskaite, predsjednica Litve. To su sve imena iz EPP-a, najsnažnije političke grupacije koja po anketama ima najveće šanse osvojiti relativnu većinu u EP-u i na svibanjskim izborima, a najzastupljenija je i u Europskom vijeću među premijerima i predsjednicima. Dakle, relativno najveća snaga u obje institucije koje suodlučuju o šefu Komisije.
A kako je u drugim političkim grupacijama? U PES-u, stranci europskih socijalista, zasad ambicije najotvorenije iskazuje Slovak Maroš Šefčovič. A nagađa se da bi u utrku mogli i Nizozemac Frans Timmermans i Talijanka Federica Mogherini. Sve troje trenutačno su potpredsjednici Europske komisije. U PES-u je procedura takva da osoba koji aplicira za “spitzenkandidata” mora skupiti podršku sestrinskih stranaka iz 8 država članica. SDP je, kako doznajemo, na svom Predsjedništvu u srpnju već razgovarao o Šefčovičevoj molbi da mu daju podršku, no zaključeno je da je još prerano da SDP ikog podržava i da će se pričekati da se vide i drugi potencijalni kandidati.
Možda će presudno ipak u svemu biti to koga će podržati francuski predsjednik Emmanuel Macron. On i njegova mlada stranka ne pripadaju nijednoj političkoj obitelji u EU i Macron još važe hoće li pokrenuti svoju grupaciju ili će se prikloniti i pokušati dominirati ALDE-om, postojećom europskom grupacijom liberala i demokrata. Nagađa se da bi Macron kao kandidatkinju za novu predsjednicu Komisije podržao liberalku Magrethe Vestager, bivšu dansku ministricu i sada europsku povjerenicu.
Podrži li Macron ideju o Nijemcu ili Njemici na čelu Europske komisije, a Njemačka zauzvrat podrži Francuskinju ili Francuza na mjestu predsjednika Europske središnje banke, sve bi se dalje moglo rasplesti u skladu s tim dogovorom.
Što je ‘spitzenkandidat’
Spitzenkandidat je njemački izraz za vodećeg kandidata, nositelja izborne liste, koji se udomaćio u žargonu EU u manje-više svim službenim jezicima Unije nakon što je takav novi način biranja predsjednika Europske komisije etabliran na europskim izborima 2014. Predsjednika Komisije, naime, tradicionalno su birale države članice EU. No uoči izbora za Europski parlament 2014. smišljen je novi proces u kojemu vodeće političke obitelji nominiraju jednog “spitzenkandidata”, čije se ime ne pojavljuje na različitim listama u svim državama članicama, ali se mnogi ponašaju kao da on jest neformalni nositelj svih lista. I time se želi poslati poruka biračima da odlučuju i o izboru novog predsjednika Komisije, a ne samo o izboru zastupnika u Europski parlament.
plenovic nema nikakove sanse za neku znacajniju funkciju u briselu.. on jedino ima sanse pricati price na htv......ali to je poznata matrica vladanja vec 8o godina .....