Činjenica da su se u samo tri dana protekloga tjedna u vječnost preselili osebujni hrvatski slikopisac i kazalištarac Tomislav Radić te originalni srpski roker Vlada Divljan pobudila je interes naše javnosti. Očekivalo se da će ipak veći javni prostor dobiti hrvatski redatelj nego srpski glazbenik. No dogodilo se, u skladu s dugogodišnjim hrvatskim mentalnim ustrojem, da je veći odjek imao odlazak nekadašnjeg lidera beogradskih Idola od odlaska zagrebačkog redatelja. Ništa čudno s obzirom na Divljanovu nekadašnju veliku popularnost i na tradicionalan hrvatski odnos prema nacionalnim veličinama. Hrvatska ih se jedino manje sjeća dok su još živi. Kada umru, sjećanja vrlo brzo blijede pa i nestaju. Osim toga, Hrvatska, premda članica EU, još uvijek mišljenjem i psihološki kao da živi u regiji. Da je drugačije, onda bi i Radićev odlazak na “vječne brežuljke” bio spominjaniji nego Divljanov.
Tomislav Radić u hrvatsku je kulturu ušao još početkom 70-ih godina prošlog stoljeća filmom “Živa istina”, kojim je počeo svoju jedinstvenu poetiku dokumentarističke životnosti. Po toj će nenametljivoj poetici ostati prepoznatljiv tri desetljeća, ne samo u hrvatskome filmu nego i hrvatskoj kulturi. Njegov posljednji film “Kotlovina” doima se kao krajnji izraz Radićeva filmskog mišljenja.
Kao da je na nekome prijateljskom druženju u prirodi postavio kameru te otišao i onda se nakon završetka druženja vratio te od toga napravio dojmljiv film. Glumci i u tome Radićevu filmu, kao i u “Što je Iva snimila”, zapravo igraju sami sebe. Radić je bio poseban i u filmu i u kazalištu. Da na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti nije bio dugogodišnji profesor, koji je formirao mnoštvo kasnijih važnih aktera hrvatskog glumišta, Radić bi bio nezaobilazan u nacionalnoj kulturi već samom činjenicom da je prije više od 45 godina na kazališnu scenu postavio legendarne “Stilske vježbe”.
Vlada Divljan kao poseban reprezentant najkvalitetnijega srpskog i jugoslavenskog roka nedvojbeno je zaslužio spomen i u Hrvatskoj. Njegovi Idoli danas se doimaju kao rokerski klasici.
Vlada Divljan bio je u vrijeme novoga vala slušan u Hrvatskoj pa nema razloga da ni danas netko iz Srbije sličnih umjetničkih kvaliteta ne bude prisutan u Hrvatskoj. Tko bi razložan imao nešto protiv gostovanja srpskih umjetnika u Hrvatskoj? Može li netko biti protiv vrsnoga dirigenta Ivana Tasovca, glumačkoga maga Mikija Manojlovića ili muzičkoga virtuoza Stefana Milenkovića? Umjesto takvih umjetnika neprestano smo suočeni sa šundom, s cajkama i “ćirilicom”: s Lepom Brenom, Cecom, Darom Bubamarom... Sada smo uz njih suočeni i s fatalnim Milanom koji hara hrvatskom estradom, koji nakon “romanse” sa Severinom, kažu, sličnu “romansu” nastavlja i s Jelenom Rozgom.
Nije hrvatski estetski i kulturološki problem srpska umjetnička kvaliteta oličena u tamošnjim umjetničkim izuzetnostima. Hrvatski je problem u nekritičkom prihvaćanju istočnjačkog treša. Još je veći naš manjak što većinski hrvatski mentalitet funkcionira po regionalnom, a ne po europskom principu.
Da su nazočni umjetnički nacionalni vrijednosni kriteriji, onda bi sjećanje na umjetnički rad Tomislava Radića bio naš javni prioritet proteklog tjedna, dok bi poštovanje Vlade Divljana moglo doći tek iza njega. Velik odjek smrti beogradskog rokera nije samo posljedica iznenadnosti i memorije u koju je ostala otisnuta njegova muzika.
Razlozi za hrvatski javni prostor prepun Divljana i njegovih Idola uvelike su i konzekvencija hrvatske mentalne i psihološke vezanosti uz nekadašnje jugoslavenske prostore, odnosno uz sadašnju regiju. Kada se Hrvatska bude u EU osjećala opušteno i prirodno, tada neće biti ni iracionalne potrebe za sjećanjem na zajedničku prošlost koja se često čini boljom nego što je bila.
Tada će i nesvakidašnji hrvatski redatelj dobiti više medijskog prostora od srpskoga nenadmašnog glazbenika. Unatoč hrvatskom članstvu u EU, kod nas se, umjesto europejstva i nacionalne samosvijesti, i dalje potiču jugonostalgija i ovisnost o “regiji”.
Zivio sam i studirao u Zagrebu dok je jos bio u SFRJ.Slusao sam rock posebno zagrebacku i sarajevsku muzicku skolu. Beogradski Idoli bii su na sceni.Za njih sam cuo preko pjesme Maljciki.I mogu posteno reci da su se u Hrvatskojkoj tih godina jako malo slusali u usporedbi s drugim rock grupama iz Hrvatske i BiH. Stoga je vrlo cudna tolika poplava "diktiranih novinskih uradaka "povodom smrti Vlade Divjana. Da se razumijemo,zao mi je sto je covjek umro relativno mlad. Ali toliko nepotrebnog,laznog i smijesnog i idoliziranja tesko je razumjeti .Osim da je to odluceno dekretom sadasnje vlasti i njihovih mentora... Usput Vlado Divljan je godinama zivio u Australiji pa probajte zakljuciti gdje je nastupao svirao i sto je radio. Da zakljucim, poplava nepotrebnih uradaka o prerano umrlom Vladi Divjanu ide ruku pod ruku s izvjestvanjem Gdje Gojan i njezine sefice Gdje Aleckovic sa inauguracije Predsjednice Grabar-Kitarovic. Netko placa i naredjuje sto treba raditi a poslusnici to rade.Kao i u razdoblju od 1945-1990.A nas nitko ne pita da li je to ono sto mi zelimo.Ako se ne slazemo sa serviranim proglasava nas se desnicarima. Sva sreca da veliki dio gradjana Hrvatske vidi o cemu se radi.