U središte pozornosti francuske javnosti došao je 1993. kada je osobno pregovarao s “ljudskom bombom”, čovjekom koji je u vrtiću u Neuillyju uzeo djecu za taoce. Dva dana zatim “ljudsku bombu” likvidirala je policija, a preko noći rođena je nova politička zvijezda. Stekao je popularnost diljem zemlje koja je ubrzo i formalizirana funkcijom ministra proračuna i glasnogovornika u vladi premijera Balladura. Ostalo je povijest: 2007. godine Nicolas Sarkozy postao je 23. francuski predsjednik.
Po isteku mandata ova burna politička biografija trebala je dobiti svoje posljednje poglavlje, barem se tako činilo kad se 2012. u Elizejsku palaču uselio njegov nasljednik i aktualni predsjednik François Hollande. S političkih stranica dnevnih listova Sarkozy se preselio na one trivijalne, koje su isprva energično, pa sve rjeđe objavljivale kako monsieur Sarkozy iz prvog reda prati nastup svoje atraktivne supruge, glazbenice Carle Bruni.
Pritom je, da baš ne sjedi kod kuće besposlen, otvorio konzultantsko-odvjetnički ured i “posvetio se zarađivanju novca”, no malo tko mu je povjerovao. Iako je novinarima kazao da, izgubi li izbore 2012., nikada više za njega neće čuti, politički analitičari tvrde da je od prvog trenutka silaska s trona vrebao trenutak za povratak. A aktualni francuski trenutak itekako odašilje snažan vjetar u leđa njegovih političkih ambicija.
Spasit će ih od desnice
Naime, ankete javnog mnijenja pokazuju da je daleko najomraženiji francuski predsjednik upravo François Hollande kojemu čak 85 posto Francuza ne vjeruje. Profitirati na velikoj nepopularnosti Hollandea, koji neuspješno pokušava obuzdati gospodarsku krizu, te na usponu Nacionalne fronte Marine Le Pen i onda se, pred izbore 2017. godine, vratiti u ulozi spasitelja – to je, ukratko, plan Nicolasa Sarkozyja koji svakog dana dobiva sve konkretnije obrise.
Godinu dana nakon gubitka izbora Sarkozy je u medijima već pomalo nagađao o svom povratku “ne zato što to želi”, nego iz “dužnosti” spašavanja svoje zemlje iz kandži ekstremne desnice. Povratak se iščekivao, jedino se nije znalo kada i gdje. Pobočnici su mu sugerirali da pričeka do iduće godine i pojavi se kao spasitelj u stilu generala De Gaullea, koji se 1958. vratio iz mirovine kako bi Francusku izvukao s ruba građanskog rata. Nije izdržao do 2015. godine.
I, zaista, Sarko, kako ga nazivaju i pristaše i oponenti, vraća se u politiku, ali se ipak odlučio za manje spektakularan povratak.
No ima ga posvuda: otvara škole, posjećuje sajmove, druži se s narodom. Asistiraju mu i njegovi bivši ministri koji izjavljuju: “U Francuskoj je 65 milijuna Francuza i 65 milijuna nezadovoljnika – vrijeme je da se Sarkozy vrati”. I on misli tako.
Otac ih je ostavio
Punim imenom Nicolas Paul Stéphane Sarkozy de Nagy-Bocsa rođen je 1955. u braku mađarskog imigranta Pála Sarkozyja i Francuskinje sefardskog židovskog podrijetla Andrée Mallah. Četiri godine nakon njegova rođenja otac Paul Sarkozy napustio je obitelj pa ih poslije odbijao financijski pomagati, čak i kada je pokrenuo vlastitu oglašivačku agenciju i obogatio se. Nicolas je pohađao državnu srednju i visoku školu Chaptal, gdje je pao godinu u sedmom razredu. Obitelj ga je potom poslala u Cours Saint-Louis de Monceau, privatnu katoličku srednju i visoku školu gdje je bio prosječan učenik, a nastavio se školovati na pariškom sveučilištu Nanterre pa se specijalizirao za francusko poslovno i obiteljsko pravo. Tako stečeno znanje iskoristit će kada se bude razvodio od svoje prve supruge te kako bi pomogao majci prisiliti oca na plaćanje alimentacije.
Politički uzlet počinje sa samo 22 godine kada postaje gradski vijećnik u Neuilly-sur-Sieneu, bogatom predgrađu u zapadnom dijelu Pariza, a ubrzo postaje i gradonačelnik Neuilly-sur-Sienea – najmlađi čelnik nekog francuskog grada s više od 50.000 stanovnika. Tu je dužnost obnašao gotovo 20 godina, pa u međuvremenu postao i zastupnik u nacionalnom parlamentu. Godine 2004. postaje ministar financija, a dogodine ga Jacques Chirac, unatoč rivalstvu koje vlada između njih, odlikuje medaljom Legije časti.
Kao ministar unutarnjih poslova zalaže se za što veći broj policajaca na francuskim ulicama. Kandidirao se na predsjedničkim izborima i u prvom krugu u travnju 2007. godine pomeo konkurenciju. U drugom krugu, održanom 6. svibnja 2007. godine, sa 53,06 % glasova pobijedio je socijalističku protukandidatkinju Segolene Royal i postao francuski predsjednik. U pobjedničkom govoru poručio je Francuzima da želi vratiti francuski ponos, ali i da iskreno vjeruje u Europu.
Tijekom mandata bio je omiljena meta paparazza i žutog tiska, koji je rešetao njegov privatni život, baveći se čak i nagađanjima pati li predsjednik od Napoleonova kompleksa. Navodno mu oduvijek silno smeta njegovih 168 centimetara visine (premda se nagađa da je čak i tri centimetra niži).
U to doba belgijska televizija RTBF emitirala je prilog u kojem neimenovana radnica jedne francuske tvornice koju je posjetio predsjednik Sarkozy priznaje kako se našla među odabranima da stoji iza šefa države tijekom njegova govora samo zato što nije viša od njega. Sarkozy je i prije u više navrata snimljen kako nosi cipele s golemom petom, a dok drži govore, nerijetko stoji na skrivenim platformama.
Jučerašnji čovjek
Nakon petogodišnjeg mandata izgubio je izbore jer je Francuzima postao silno antipatičan, još od prvog dana nakon imenovanja 2007. godine, kad je pobjedu, umjesto s narodom ili sa strankom, odlučio proslaviti u ekskluzivnom francuskom restoranu Fouquet u odabranom krugu elite.
Socijalisti nisu impresionirani Sarkozyjevim povratkom pa komentiraju da ga “većina Francuza doživljava kao jučerašnjeg čovjeka” i ironično dodaju da je on, sa stajališta socijalista, “odličan kandidat”, aludirajući na njegovu nepopularnost. Evo i zašto. Njegovo ime, koje Francuzi poistovjećuju s razmetanjem bogatstvom, predbacujući mu ljetovanja na jahti prijatelja milijardera, postaje sinonim za afere pa francuski politolog Thomas Guenole, izvanredni profesor na pariškom sveučilištu Sciences Po, Sarkozyja uspoređuje s grčkim Damoklom koji je po legendi sjedio ispod mača obješenog o samo jednu konjsku dlaku. “Sarkozy je Damoklo francuske politike i sada iznad glave ima pet mačeva”, rekao je Guenole, autor knjige “Nicolas Sarkozy, kronika nemogućeg povratka?”, govoreći o pet sudskih procesa koji se protiv njega vode. Jedan slikovitiji od drugog. Na meti istražitelja našlo se financiranje njegove predizborne kampanje 2007. i pitanje je još uvijek bez odgovora: je li tu kampanju nezakonito financirao novcem bivšeg libijskog čelnika Moamera Gadafija?
Ima sjajne odvjetnike
Prošle godine otvorena je još jedna istraga koja ide prema izvorima financiranja spomenute kampanje, ali je u međuvremenu i odbačena. Naime, oslobođen je optužbi za prijevaru, zbog sumnje da je iskoristio mentalnu slabost najbogatije Francuskinje, nasljednice L’Oreala Liliane Bettencourt, kako bi prikupio novac za predsjedničku kampanju.
U srpnju ove godine priveden je na ispitivanje u istrazi o potencijalnom trgovanju utjecajem. Istražitelji pokušavaju otkriti ima li istine u sumnjama da je obećao prestižnu funkciju u Monaku visokopozicioniranom sucu u zamjenu za informacije. Bilo je ovo prvi put u povijesti Francuske da se bivši predsjednik države pritvara.
“Sarkozy ima izvrsnog odvjetnika, zapravo nekoliko njih”, izjavio je autor spomenute knjige, Guenole. “No postoji jedan velik rizik oko kojeg ne može učiniti ništa, a to je da bude formalno optužen pred same izbore 2017. godine”.
Ostaje vidjeti što to uistinu razlikuje Sarkozyja iz 2014. od Sarkozyja iz 2012. godine. U trenutku kada Francuska bilježi nultu stopu privrednog rasta i rekordnu nezaposlenost, vraća li se Sarkozy kao posve nova osobnost? Za svog je mandata učinio neke odvažne političke poteze na vanjskopolitičkom planu, ali je podbacio na ekonomskom, u trendu koji je samo nastavio i njegov nasljednik Hollande. Pa ipak L’Express na naslovnici donosi: “Nema više potrošenog kandidata iz 2012. godine. Politička zvijer se vraća.“
>> Nicolas Sarkozy na hranu troši 80.000 kuna po danu
Vrat lovu Gadafiju 😈