Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium

Ekskluzivni dokumenti! Ni tajne službe SAD-a nisu znale za Oluju

Nikad objavljeni tajni dokumenti State Departmenta i američkih obavještajnih službi koji dokazuju da Sjedinjene Države nisu sudjelovale u planiranju Oluje
03. kolovoza 2015. u 14:19 66 komentara 23733 prikaza
Oluja
Foto: Robert Belosevic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/16

Američke tajne službe u dokumentu naslovljenom "Hrvatska: veliki sukob vjerojatno ove jeseni" predviđaju da će Hrvati napasti u rujnu ili listopadu

Američki veleposlanik u Hrvatskoj imao je uzbudljivu ljetnu večer i odmah ujutro, 22. srpnja 1995., sjeo je pisati službenu diplomatsku bilješku Washingtonu. Na dokumentu stoji oznaka „deklasificirati nakon 24. srpnja 2015.", što je rok koji je istekao pretprošloga vikenda, no dokument je deklasificiran nešto prije, 11. prosinca 2013., nakon što je bivši američki diplomat Daniel Serwer podnio zahtjev za ostvarivanjem prava javnosti na pristup podacima. To je povijesno vrijedan dokument, čiji sadržaj Večernji list ovdje prvi put objavljuje, jer druga točka u dokumentu (prva je kratka i doslovno glasi: „1. tajna – cijeli tekst") otkriva ovo: „2. Predsjednik Tuđman donio je odluku da izravnom vojnom intervencijom spriječi pad bihaćke sigurne zone, rekao mi je sinoć (21. srpnja) hrvatski ministar obrane Šušak."

Iz sadržaja i tona te depeše jasno proizlazi da je upravo to trenutak u kojem su Amerikanci doznali da počinje vojno-redarstvena operacija Oluja.

„Na Tuđmanov poziv u posljednji tren, odletio sam helikopterom zajedno sa Šuškom i ministrom vanjskih poslova Granićem na Brijune kako bih se pridružio maloj večeri s turskim predsjednikom Demirelom", piše veleposlanik Galbraith u toj bilješci. „Tijekom večere Tuđman je rekao Demirelu da je Bihać (kao i Knin) bio hrvatska prijestolnica i zatim se 'šalio' o tome kako će osloboditi hrvatske prijestolnice. Poslije je Tuđman dao naslutiti da bi se akcija mogla dogoditi u sljedećih nekoliko tjedana."

Ministar obrane Gojko Šušak bio je, međutim, precizniji.

„Nakon večere Šušak mi je rekao da je odluka donesena i da će to biti direktna intervencija kroz Krajinu kako bi se spasio Bihać", piše dalje u bilješci. „Gledajući Tuđmana na Brijunima, imao sam osjećaj da je riječ o čovjeku kojemu je laknulo što je konačno donio tešku odluku", zaključuje Galbraith u bilješci.

Dvije opcije

Nakon što je opisao događaj kojemu je svjedočio večer prije, američki veleposlanik u Hrvatskoj predlaže Washingtonu „dvije vjerodostojne opcije" koje su SAD-u na raspolaganju nakon takvog „hrvatskog poteza".

Prva je „ne činimo ništa", a druga je „obećati Hrvatima da će se, ako se suzdrže (od akcije, op.a.), SAD protiviti ublažavanju sankcija protiv Srbije sve dok ne prizna Hrvatsku".

„Treća mogućnost, prijetnja Hrvatskoj uvođenjem sankcija, ne bi uspjela", piše Galbraith u svojoj bilješci jer „hrvatska Vlada (...) ne vjeruje da bi Vijeće sigurnosti uvelo ozbiljne sankcije protiv Hrvatske zbog toga što je spasila sigurnosnu zonu". A „bilateralne sankcije SAD-a ili Europske unije (poput odgađanja ulaska Hrvatske u Phare program) previše su nekonzekventne da bi poslužile kao sredstvo odvraćanja od stvari koja je vitalni hrvatski nacionalni interes".

Podrobnije o prvoj opciji koju predlaže Galbraith: „Ne činimo ništa. Pad Bihaća stvorio bi 160 tisuća novih izbjeglica i zadao dodatni udarac vjerodostojnosti napora UN-a. Ako međunarodna zajednica neće spasiti Bihać, ne bi li bilo bolje da ga Hrvati spase nego da ga Srbi zauzmu?" Podrobnije o drugoj opciji, kojom bi se tražilo od Hrvata da se suzdrže od već donesene odluke o pokretanju Oluje: „13. studenoga uspjeli smo odgoditi sličnu hrvatsku odluku tako što smo uvjerili Tuđmana da ćemo iskoristiti svoju moć prema Srbiji, uključujući i nastavak sankcija, kako bismo došli do mirnog rješenja situacije s Krajinom. S našim rezultatima oko Miloševića, nemamo što ponuditi Hrvatskoj u smislu pritiska prema mirnom vraćanju njezina teritorija." Iz njegova objašnjenja jasno je da američki veleposlanik preferira prvu, a ne drugu opciju, koja je manje izgledna jer SAD ne može Miloševića natjerati ni na što važno, što Hrvati i sami znaju.

Beogradska teza

Ta diplomatska depeša demantira razne spekulacije koje se 20 godina pojavljuju u medijima (ali nikad poduprte dokumentom sličnom ovome) da su Amerikanci sudjelovali u planiranju Oluje, pa slijedom toga i znali sve unaprijed. Kad bi teza o tome da su Amerikanci dali zeleno svjetlo za Oluju bila točna, onda Galbraith ne bi pisao depešu kakvu je napisao 22. srpnja. Ne bi napisao da je hitno pozvan na Brijune i da mu je rečeno kako je Tuđman donio odluku o Oluji, nego bi vjerojatno pisao nešto u stilu: Rekao sam Tuđmanu da smo donijeli odluku da može ići u akciju Oluja. Drugim riječima, američki veleposlanik ne bi bio primatelj takve informacije, nego davatelj, a iz depeše je sasvim jasno da je primatelj.

Teza o tome da su Amerikanci dali zeleno svjetlo za Oluju zapravo potječe iz Beograda. Kako otkriva jedna druga deklasificirana depeša, američki veleposlanik u Beogradu pozvan je 5. kolovoza 1995. u Ministarstvo vanjskih poslova SRJ, gdje mu je ministar Jovanović „istaknuo da se čini da su SAD i Njemačka dale 'zeleno svjetlo' Hrvatskoj tako što nisu osudile njezine postupke" i tako što su „spriječile usvajanje rezolucije u Vijeću sigurnosti UN-a koja bi osudila Hrvatsku i pozvala na prekid borbi i povlačenje".

Pobornici teorije o američkom zelenom svjetlu za Oluju možda će priznati da depeše State Departmenta ne potvrđuju takvu teoriju, ali i naglasiti da u pripremanju Oluje nisu nužno sudjelovali američki diplomati, već da je takvo što išlo preko tajnih službi CIA-e (Središnja obavještajna agencija), DIA-e (Obrambena obavještajna agencija) ili NSA-e (Agencija nacionalne sigurnosti). Srećom, danas postoje i deklasificirani dokumenti nastali 1995. u tim američkim tajnim službama o oslobađanju okupiranih dijelova Hrvatske.

Najvažniji takav dokument je onaj pod naslovom „Hrvatska: veliki sukob vjerojatno ove jeseni", koji je nosio oznaku „top secret" sve dok nije deklasificiran 2013. na zahtjev Predsjedničke knjižnice Billa Clintona. Napisan je 21. srpnja 1995., dakle vjerojatno je stigao na stol u Bijeloj kući upravo u vrijeme kad je Peter Galbraith pozvan na Brijune, gdje doznaje informaciju koju će sljedeće jutro podijeliti sa svojim nadređenima u Washingtonu putem diplomatske depeše opisane na početku ovog teksta.

Iako taj dokument nije objavljen u cijelosti i cenzurirane su neke, vjerojatno ključne, rečenice i odlomci, vidljivo je da američke tajne službe tvrde da bi „Hrvati mogli planirati napad u rujnu ili listopadu, kad krajinski Srbi obavljaju žetvu". Ali, dodaje se u dokumentu, hrvatsku ofenzivu mogle bi ubrzati i pomaknuti na „sredinu ljeta" snažne borbe u BiH, posebno u području Bihaća i Posavine.

„Postrojbe Hrvatske vojske mogu se brzo mobilizirati, što ograničava našu sposobnost predviđanja točnog trenutka napada", piše u dokumentu. Tri američke tajne službe, dakle, ne znaju da je Tuđman već donio odluku o pokretanju Oluje, o čemu istoga dana kad je ovaj „top secret" dokument objavljen ministar Šušak obavještava američkog veleposlanika u Hrvatskoj Galbraitha!

Naravno, nije baš da Amerikanci nemaju pojma ni o čemu, ali znaju ono što čuju po Hrvatskoj, ne ono što navodno planiraju po Hrvatskoj: dokument se poziva na „različite izvore" kad tvrdi da „Zagreb trenutačno pojačava vojni pritisak na krajinske Srbe i stvara uvjete za strateško iznenađenje uzduž svih linija". Dokument također navodi da „hrvatski vojni planovi predviđaju brz napad koji bi ispunio glavne ciljeve u roku od 72 sata" te da se „Zagreb nada postići svoje ciljeve prije nego što vojska bosanskih Srba ili 'jugoslavenska' armija stigne poslati pojačanja". Tako je doista i bilo. Još jedan zanimljiv detalj iz dokumenta američkih tajnih službi: „Većina visokih vladinih dužnosnika vjeruje da Zagreb može odvratiti 'jugoslavensku' armiju od veće podrške krajiškim Srbima tako što će zaprijetiti raketiranjem Beograda". Na ovom mjestu slijede dva cenzurirana retka, no necenzurirani nastavak rečenice glasi: „...jedan od najvažnijih obrambenih prioriteta Zagreba jest kupnja raketa zemlja-zemlja koje mogu dosegnuti Beograd". Može se pretpostaviti da američki tajni agenti opisuju nabavu raketnog sustava S-300, javno pokazanog (ali nikad upotrijebljenog) na vojnom mimohodu 30. svibnja 1995. na Jarunu.

Dokument američkih tajnih službi također citira dužnosnika vlade SRJ koji je američkim diplomatima rekao da „nijedna vlada u Beogradu ne može dopustiti da Hrvatska preuzme Krajinu".

Procjena američkih službi u tom trenutku je ovakva: „Produljene borbe u Hrvatskoj vjerojatno bi dovele do srpske intervencije velikih razmjera, ali brza i odlučna hrvatska pobjeda suočila bi Beograd sa svršenim činom (dokument pisan na engleskom koristi se francuskim izrazom fait accompli, op.a.), što bi podršku 'jugoslavenske' armije spašavanju Sektora Sjever i Jug učinilo vrlo malo vjerojatnom."

Njemačko upozorenje

Tuđman vjeruje da „relativno brza vojna operacija u Sektoru Sjever i Jug neće imati trajnijih štetnih posljedica na položaj Hrvatske u međunarodnoj zajednici i EU", piše dalje u tom dokumentu, u kojem se otkriva i to da je njemačka vlada 16. lipnja formalno upozorila Zagreb „da bi nova vojna operacija ugrozila pregovore o sporazumu o trgovini i suradnji s EU te sudjelovanje u programu pomoći Phare". Kako bi se pobrinula da oslobađanje Krajine nema štetan utjecaj na njezin međunarodni položaj, „Hrvatska će pokušati minimizirati percepciju 'etničkog čišćenja', ali imat će s time više poteškoća nego u Sektoru Zapad, jer Sektori Sjever i Jug imaju puno više srpskih stanovnika", navodi se u dokumentu američkih tajnih službi.

Spominjanjem Sektora Zapad referiraju se na operaciju Bljesak. U tom kontekstu, zanimljiva je i jedna diplomatska depeša koju je u svibnju 1995., tjedan dana nakon operacije Bljesak, napisao Robert Frasure, zamjenik pomoćnika američkog državnog tajnika zadužen za Europu, čovjek koji je s Miloševićem vodio maratonske pregovore o tome da SRJ prizna BiH u zamjenu za ukidanje sankcija.

Frasure u svibnju 1995. opisuje kako mu se Milošević požalio da je „Tuđman lud čovjek". Osim toga, „Hrvati su ubojice". Frasure vjeruje da se Milošević osjeća kao da ga je Tuđman uhvatio „na krivoj nozi". „Jednostavno rečeno, Milošević ne uživa u tome da ga je Tuđman nadmašio u manevriranju", piše Frasure u toj depeši.

Zabranjeno preuzimanje dokumenata

>> Mimohod će u 'kockici' predvoditi legendarni piloti Selak i Ivandić

>> Život nakon Oluje: Banija 
20 godina poslije

Svi scenariji za Bijelu kuću – pogrešni

Još jedan deklasificirani američki dokument, napisan 23. srpnja 1995. s oznakom tajnosti, govori u prilog tome da Amerikanci nisu planirali Oluju.

Riječ je o dokumentu pripremljenom za sastanak u tzv. Situacijskoj sobi (Sobi za krizne situacije) Bijele kuće. U njemu je shematski prikazana strategija Washingtona za dovršetak ratnih sukoba u BiH. Nijedna od opcija razmatranih u strategiji ne oslanja se na ono što se nekoliko tjedana nakon nastanka tog dokumenta doista i dogodilo: oslobađanje tzv. Sektora Sjever i Jug u Hrvatskoj te daljnje akcije snaga HV-a i Armije BiH u Bosni koje su, nanoseći poraze Vojsci Republike Srpske, prisilile bosanske Srbe za pregovarački stol. Tek u jednoj kućici na dnu shematskog prikaza razmatraju se četiri scenarija utjecaja Srbije ili Hrvatske na BiH i jedan od ta četiri glasi ovako: „Ako Hrvatska pokrene napade velikih razmjera na Sektore Sjever i Jug: bosanski Srbi podržat će krajiške Srbe i prijeći u obranu u Bosni (obranu u smislu suprotnom od napadanja, op.a.), Vlada BiH pojačat će napade na Pale, uplitanje SRJ u Knin i Bosnu vjerojatno će se pojačati." Opet, nije baš da se u Situacijskoj sobi Bijele kuće 23. srpnja 1995. planiralo i znalo da će hrvatske vojne operacije Ljeto-95, Oluja, Maestral i Južni potez (u kojoj su hrvatske snage stigle 23 kilometra od Banje Luke) biti ključ za dovršetak rata u BiH. A bile su.

A1
BRZINA JE VRLINA
3 razloga zašto je 5G tehnologija bitna za budućnost gaminga
  • derin:

    Akcija Oluja je nas ponos, najurednija akcija u povijesti ratovanja, kojom smo povratili nas teritorij, pobijedili smo zločinačku ideju "velike Srbije", i spriječili genocid u Bihaću, gdje je trebalo biti ubijeno 24 000 ljudi. Zato jedno veliko hvala svima koji ... prikaži još! su donijeli pobjedu!

  • Direktivni:

    Bez Oluje bi Bihać doživio sudbinu Srebrenice a Hrvatska sudbinu BIH! Sve drugo su lupanja poraženih cetnickih agresora

  • Direktivni:

    @Hik: jesu li te žene ,djeca ,starci napadali i klali po Vukovaru,Škabrnji,Dubrovniku,Baniji,Baranji,Benkovcu,Ovcari? Da žene,djeca,starci....patite poražena bagro agresorska cetnicka