Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Analize i intervjui

Ni Goli otok ni Grubori nisu zadnja, ali su važna stanica na putu pomirbe

Može Goli otok izgledati kao komunistički faktotum, a Grubori kao fantom jednog uzburkanog vremena. Ali ne zna se je li gore šutjeti o tome ili govoriti na krivi način. Napokon se čini da izabrani put izbjegava obje zamke kako bi mogao biti svima prohodan
01. rujna 2020. u 19:01 3 komentara 312 prikaza
Premijer Plenković na Golom otoku odao počast žrtvama totalitarnih i autoritarnih režima
Foto: Damir Sencar/HINA/POOL/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/4

Usklopu šireg projekta sređivanja povijesnoga nasljeđa, i s Golog se otoka dižu šarene zavjese koje su pokrivale mračnu prošlost nekadašnjeg jugoslavenskog „gulaga“. U 30. godini hrvatske samostalnosti, Andrej Plenković je tek drugi dužnosnik najvišega ranga, poslije Jadranke Kosor, koji svjedoči da nekadašnji komunistički logor dosad nije bio u prvom planu državne politike. U političkim kalkulacijama nije se moglo puno dodavati ni oduzimati da bi na Golom otoku političari osvajali važnije poene ni dobivali odlučujuće mečeve.

Oko „sudbine nesretnih pojedinaca“koji nisu znali odlučiti koji im je vođa draži i oko tragedije jednog političkog pokreta koji se nije dovoljno razjedinio, nije bilo korisno organizirati ideološke karmine. Logor je bio na jako lošem glasu pa ne može biti profitabilan da privuče političke investitore, čak ni za potrebe osnovne škole demokracije; ne bi unosan bio ni Jasenovac, sa svom nacionalnom tragikom, da nema političkih konzervatora koji podižu napetosti tražeći dokaze da se tamo igrao nogomet i izvodile operete; ne bi ni Bleiburg, kao posljednja strana hrvatske ratne tragedije, bio toliko upotrebljiv da se i tamo ne razvijaju stari barjaci i da ih Austrijanci nisu odlučili ukloniti.

Premijer Plenković na Golom otoku odao počast žrtvama totalitarnih i autoritarnih režima PREMIJER NA GOLOM OTOKU Plenković: Bez istine nema ni svijesti niti poštovanja prema žrtvama niti u konačnici i pomirbe

Stvari s Golim otokom manje su zloćudne nego što izgleda. Nije u Hrvatskoj postojala neka službena tendencija da se zaštite poznati i nepoznati politički zločinci, ni politička namjera da se umanje zločini nad čovječnošću koje su ondje počinile komunističke vlasti dok su na nekoliko četvornih kilometara zaštićene podvelebitske divljine mučile političke protivnike (kasnije i prave kriminalce). Jednostavno, Goli otok manje se ticao Hrvatske, jer su tamo (naj) manje stradavali Hrvati, pa je u eri nacionalne revolucije prolazio ispod glavnih radara, u sjeni političkog nadmetanja gdje su Hrvati pretrpjeli veće zlo, u Jasenovcu ili na Bleiburgu? Zaključci o ustaškoj ili partizanskoj krivnji obično bi se eksploatirali protiv današnjih političkih aktera i s desnice i s ljevice podjednako, ovisno ili neovisno o tome koliko koja strana više osuđuje zločine počinjene za vrijeme rata, na kraju rata i poslije rata.

Za Goli otok nije posebnoga interesa imao ni general Franjo Tuđman, iako su u tamošnjem logoru završavali i njegovi drugovi dok je on vodio važne poslove u tadašnjoj jugoslavenskoj vojsci (koja je kasnije napala njegovu državu, a njega umalo ubila, da se vidi u što se pretvorila); ni Ivica Račan nije se žurio na poprište stradanja nekadašnjih komunista, iako je bio u komunističkoj vlasti dok je Goli otok još funkcionirao kao strašilo režima; nije se ni Ivo Sanader izjašnjavao, iako je u drugim delikatnim pitanjima iz totalitarne prošlosti donosio liberalne odluke.

Led je probila Jadranka Kosor, treba vjerovati da je to učinila po crti svoje državničke odgovornosti za smirivanje ideoloških napetosti u društvu, iako ne treba isključiti da se ravnala i po nepisanome pravilu da desnica hodočasti po grobljima ljevice (i obrnuto). Ljevica je bila umorna od Golog otoka, pa je uglavnom dežurala u Jasenovcu, da netko s „tvrde“desnice ne bi drugi put ubijao tamošnje žrtve (kako je revizionizam doživljavao Primo Levy, zatočenik jednog drugog logora); činila bi to s više moralnog i političkog opravdanja da sama nije (pro) pustila da u logor smrti uđe ustaški amblem „Za dom spremni“. Tako se Povijest poigrala sa žrtvama, ponavljajući se istodobno i kao tragedija i kao farsa!

Zagreb: U restoranu GLobus obilježen Medjunarodnog dana nestalih osoba Međunarodni dan nestalih Hrvatska traga za još 1.869 nestalih, Plenković: Učinit ćemo sve da se dozna njihova sudbina

Vrijedno političkog rizika

Što može učiniti predsjednik Vlade (i HDZ-a) Andrej Plenković odlaskom na poprište jednog manje-više zatvorenog poglavlja iz crne prošlosti, osim što će pojačati politiku negativnog odnosa prema svim totalitarizmima, i potaknuti i druge oko sebe da se odvažnije uključe u složeni proces identifikacije i razotkrivanja totalitarne mašinerije. Današnjoj Hrvatskoj neraščišćena prošlost ne dopušta da se sasvim posveti budućnosti: zato je svaka crna točka, od Golog otoka do Grubora, i bliže i dalje od toga, vrijedna političkoga rizika koji prati svaku hrabriju politiku koja ide za tim da se rasvijetle svi i svačiji zločini da zemlja može izaći iz tunela u kome godinama nema dovoljno svjetla.

Najmoćniji hrvatski političar nije mogao otkriti preko noći, ni pod dojmom Grossmanova potresnog romana, ni za potrebe komemoracije srpskim žrtvama u Gruborima, da je Goli otok jedna od nezaliječenih rana hrvatske povijesti. Morao je to znati i prije. Za izraelskog pisca, taj je logor „gori od Auschwitza“; da je pitati druge Židove, ništa od Auschwitza ne može biti gore: oni se drže tragičnih činjenica o plinskim komorama i milijunskim židovskim žrtvama. David Grossman nije ni političar ni povjesničar da bi presuđivao o Povijesti, on je pisac koji barata emocijama. Politički, nije sasvim u krivu, a u literarnom smislu potpuno je u pravu: Goli otok podignut je kad se znalo što je bilo u Auschwitzu i kad se moglo dovoljno znati o sovjetskim gulazima, iako to ni Aleksandar Solženjicin ni Karlo Štajner još nisu objavili, da bi se takve strahote smjele igdje ponavljati. Kopije u tom pogledu stvarno mogu biti gore od originala.

Nije Goli otok ni početna ni završna stanica na dugom putu raščišćavanja totalitarne prošlosti, u koji Andrej Plenković ulazi hrabrije od svojih prethodnika, a Zoran Milanović ne želi zaostajati, iako ne daje inicijativu. Šef Vlade drži političku vlast, šef države ima moralnu snagu; zajedno mogu najviše učiniti da Hrvatsku oslobode tereta prošlosti; radikalniji akteri javnoga života i dalje bi ga rado nosili, u uvjerenju da će u takvom otvaranju prema prošlosti najviše profitirati Srbi i komunisti! Da ne zapadnu u soliranje ili malodušnost, i jedan i drugi hrvatski državnik mogao bi crpsti energiju iz jedne plemenite misli pape Franje: „Ne postoji sveti rat, postoji samo sveti mir“! Zemlja koja je u jednome stoljeću prošla tri rata, a da nijednom nije pjevala da će joj donijeti sreću, ne može se brže razvijati ako ne uspostavi mir sama sa sobom, na svakom mjestu gdje su stradavali ljudi, ne samo Hrvati, te ako ne pomiri društvo u cjelini, a ne samo nacije.

Obljetnica stradavanja srpskih civila u Gruborima Poseban izaslanik predsjednika Srbije u Gruborima Veran Matić: Sve nestale treba tretirati kao naše, to je najviši oblik humanosti i patriotizma

Pomirba je društveni, a ne samo politički imperativ, civilizacijska, a ne ideološka potreba. U svakom dijelu Lijepe Naše gdje prijepori nisu do kraja raščišćeni: i u Gruborima, koji su došli na red, da Domovinski rat očisti i takvu mrlju s čistoga lica; i u Jasenovcu, koji bi ostao mrlja na licu Hrvata kad se ne bi odvojili od ustaštva; i u Bleiburgu, koji je također velika mrlja, ne samo na jednome licu, kome se, inače, s razlogom najviše pripisuje; i na Golom otoku, gdje se ubijalo bez oružja i ratovalo u miru.

Na svim stranama još izbija lava iz zaostalih vulkana čim se neoprezno skine pokrivač koji obično štiti okolinu od pune istine. Ni Goli otok u toj logici nije ugašeni krater, ima i on sve dimenzije vulkana s obzirom na to koliko je tisuća ljudi (o tisućama i tisućama se govori) progutao na licu mjesta. Ne zna se što je ondje bilo surovije, priroda ili sistem. Logor je postavljen na otočiću ispod Velebita, valjda po uzoru na Alcatraz, da zatočenicima ne ostavi ni iluziju slobode. A funkcionirao je po uzoru na sibirske logore da „ubija čovjeka u čovjeku“, kako reče Vladimir Bobinac koju godinu prije smrti. Omiljeni profesor povijesti na krčkoj gimnaziji nije ni svojim učenicima – i ovome novinaru, među njima – otkrivao osobnu povijest s Gologa otoka. Neka se čudna psihologija stvarala oko zatvorenika da većina o svojoj sudbini nije htjela govoriti. Prije nego što je o tome napisao knjigu i svjedočio u jednom dokumentarnom filmu, profesor je godinama na Golome otoku služio kao vodič turistima. Vjerojatno se tako oslobađao blokada koje nisu spadale u kategoriju stockholmskoga sindroma.

Uspostava pluralnog društva

Ide li Andrej Plenković prebrzo da može izgubiti korak i zagubiti temeljnu misao o pomirenju? Uvijek je vrijeme da se Hrvatska posveti sređivanju svojih prijepora, izgradnji građanskoga mira u zemlji, uspostavi otvorenog i pluralnog društva koje se neće bojati prošlosti, ali će biti okrenuto budućnosti, stvaranju zajednice koja će poticati razlike koje će pravne država znati usklađivati. Može Goli otok izgledati kao komunistički faktotum, a Grubori kao fantom jednog uzburkanog vremena. U tim zabitima nije ishodište hrvatskih nemira, ali to je važna karika u smirivanju teške povijesti koja nije sasvim prošla. Ne zna se što je gore: šutjeti o tome ili govoriti na krivi način?

Obljetnica stradavanja srpskih civila u Gruborima Reakcije nakon Grubora Hoće li se pomirba Hrvata i Srba nastaviti i u Vukovaru? 'Pupovac je opet matirao našu političku elitu'

Napokon se čini da izabrani put izbjegava obje zamke te da bi mogao biti svima prohodan, ako ne bi bio selektivan, da svatko moli za svoje žrtve, a osuđuje tuđe zločine, i ako pomiritelji i pomireni ne bi iza pomirbe ostavljali repove, da se za njima i oni okreću. Kad bi u Hrvatskoj svatko slavio samo svoje pobjede i komemorirao samo svoje žrtve, hrvatska bi pomirba stala na pola puta; nije dovoljno miriti posvađene nacije, treba pomiriti i nepomirene građane. Treba li isticati da Goli otok nije epicentar hrvatskih potresa te da nema snagu Jasenovca ili Bleiburga ni važnost Vukovara i Knina; ne ovisi o njemu građanski i politički mir, ali se i s njime mora računati kod pomirbe; i tamo treba miriti zločince i žrtve, stvarne i virtualne. Lakše je, jer Goli otok nema pristaša. Da Jovo Kapičić nije umro, ne bi ga ni on branio.

Zloglasni logor nadživio je Tita, nadživio bi i njegovu državu da nije došlo do dubljih podjela unutar komunističkog vodstva pa je Goli otok mogao pasti prije Jugoslavije. Vođe hrvatske ljevice drže da luk logora nisu ni jeli ni mirisali; ne misle da bi se tamo trebali intimno pričestiti da se mogu pred svima ispovijediti, da im, kako je pisao Vargas Llosa, u stijenkama duše ne ostanu neki (tuđi) grijesi. Ne može se ignorirati da se na Golom otoku odvijao najgrublji sukob na političkoj ljevici; završio je Pirovom pobjedom manjega Zla, ali ne i pobjedom Dobra. Zato je ondje mjesto svima koji vjeruju da samo pomirena Hrvatska može imati snage izdržati iskušenja u koja još nije ni ušla.

Goli otok je ljaga na ljevici, iako njezin demokratski dio nema ništa s njim; neće je skinuti bježeći od njega, nego ako se hrabro suoči s istinom da je staljinizam rak-rana europske ljevice. Nije ni desnica u Europi nakon rata bila sva povezana s fašizmom i nacizmom, a godinama je plaćala cijenu kolaboracije, iako je kolaborirao uglavnom njezin nacionalistički dio. Nakon pada komunizma, ljevica posvuda ima isti problem koji je desnica imala poslije Hitlerova poraza: teško se oslobađa hipoteke staljinizma. Goli otok jedan je od otužnih spomenika staljinističke prošlosti jugoslavenske komunističke ljevice (druge ljevice u to vrijeme nije moglo biti). Da je hrvatsko društvo bilo otvorenije, da su stranke bile demokratičnije, da je država bila bliža pravnim standardima, socijaldemokracija bi lakše dobivala demokratsku legitimaciju. Njezino demokratsko vodstvo neće ništa postići prepuštajući inicijativu desnici na Golom otoku i na Bleiburgu, jednako kao što katoličko svećenstvo nije ništa dobilo godinama zaobilazeći Jasenovac, kao da ondje jedan pop nije neko vrijeme vodio ustaški logor. Imala je i Crkva svojih ljudi na svim stranama da stalno moli samo nad jednim te istim grobovima, ako su sve žrtve jednake. Imala je i ljevica posvuda žrtava da joj promiče kako su i njeni pripadnici bili u savezu s đavlom.

Obljetnica stradavanja srpskih civila u Gruborima IVAN HRSTIĆ Grubori ne idu u istu rečenicu s Olujom, Vukovarom i Škabrnjom

O Golom su otoku svi nešto šuškali, a malo je tko govorio – ili pisao – što je trebalo ukazati na to da svi čuju da se tamo „ubijao čovjek u čovjeku“. U početku je vladao strah, da se režim opet ne osveti za pokoju slobodnu riječ, a poslije je zavladala rutina i kod onih koji su tamošnji pakao proživljavali (i preživjeli). Brutalni sistem „preodgoja“svodio se na ispiranje mozga, na političko silovanje ljudi koji su skrivali sramotu režima kao vlastitu sramotu. Bilo je tamo više boraca i prvoboraca nego ne-boraca, više komunista nego antikomunista, više antifašista nego fašista, puno radnika i seljaka, koji Staljina nisu mogli istjerati iz srca, i još više pripadnika „poštene inteligencije“, koji Velikog vođu nisu mogli izbaciti iz glave. Radilo se o obračunu unutar komunističkog pokreta između staljinista koji su ostali vjerni Staljinu i staljinista koji su ga napustili, a da svi nisu promijenili „vjeru“. Stradavali su partijci koji su znali kazati koju blažu riječ o Staljinu, a prije toga morali su ga hvaliti po partijskom zadatku, i komunisti koji su vjerovali u dogmu o nepogrešivosti njihova pape. Po današnjim kriterijima, na Golom otoku završilo je relativno najviše Crnogoraca, a ukupno Srbijanaca, što bi se moglo tumačiti u prilog Hrvatima, da su oni najmanje podržavali Staljina. Jesu li bili manji staljinisti, već je drugo pitanje.

Opomena protivnicima

Jugoslavija je bila u „fifti-fifti“zoni podijeljenih interesa, zaštićena od jedne i druge vanjske intervencije. Moguće je da je jugoslavenski maršal preuveličavao vanjsku opasnost da bi ojačao pozicije u zemlji te se lakše obračunao s unutarnjim protivnicima. Do razlaza sa Staljinom, Tito je prakticirao staljinizam u njegovu čistom izdanju; nakon razlaza, nešto ga je razrijedio, pa je bilo moguće da njegov prijatelj Miroslav Krleža održi govor književnicima o slobodi stvaranja, da partizan Edo Murtić uveze apstraktno slikarstvo, da Milko Kelemen pokrene svjetski priznati biennale avangardne glazbe, da Krsto Papić snimi „Lisice“, da Ivo Brešan napiše „Hamleta u Mrduši Donjoj“, da se razmaše pop-kultura, da se nose minice i traperice, da se šverca šuškavcem i cigarama, da se piju coca-cola i viski, da se slavi seksualna revolucija.

Ukratko, bilo je neke živosti u umjetnosti i kulturi; političko je izražavanje bilo pod kontrolom, da se ne bi prelazile granice zaštićene jednoumnosti. A Goli otok je gotovo 40 godina bio u punom pogonu, kao prva i posljednja opomena, da protivnici sistema znaju da ima i gorih zatvora od Lepoglave ili Srijemske Mitrovice. Goli se otok ne može zapostavljati, s koje god se obale prilazilo k njemu. Ljevica svoju demokratsku poziciju i ondje ovjerava; da je Titova partija pri raskidu sa Staljinom raskinula sa staljinizmom, ne bi još 40 godina vladala na nedemokratski način. Zato se socijaldemokracija ne može izolirati od toga komunističkog logora, a da Andrej Plenković brani umjesto nje vrijednosti političke slobode koje su se utapale oko Gologa otoka.

 

Kaleigh Hendershot
sve se promijenilo
Gdje je danas Amerikanka koja se udala i preselila u Hrvatsku, o čemu je snimala brojne videe?
RIT Croatia
PROMO
Svakodnevno mjerimo razinu sigurnosti na našim kampusima
  • delphen:

    Kakva pomirba? Koja pomirba? Tko se odlučio pomiriti? Ja kao Hrvat o tome nisam niti mogao odlučiti. Meni je bio ukraden referendum. A i inače politički ni o čemu ne mogu odlučivati zadnjih 20 godina! Ni o čemu! Baš ni ... prikaži još! o čemu! Jedini koji mogu nešto odlučivati su nažalost ambasade svjetskih velesila i Velikosrbi kojima su te iste ambasade upravo i dale moć da odlučuju jer su ih kadrovirali na sve sudske, medijske i političke položaje u državi južno od Alpa i sjeverno od Otrantskih vrata, državi s najduljom Jadranskom obalom koja bi Njemačkoj i Austriji prirodno dala izlaz na topla mora i optimalnu povezanost s Azijom, te usput smanjila promet zapadnih i sjevernih europskih luka! Te ambasade su Hrvatima u vlastitoj zemlji oduzele svu i svaku moć odlučivanja, samo ih vodaju ko guske u magli uz političke pljuske s medijima koje služe za masovno dezinformiranje i prešućivanje onoga najvažnijeg a to je da jedinu moć odlučivanja imaju Velikosrbi i njihovi mentori - Englezi, Francuzi i Rusi. A sve se vrti oko činjenice da treba trajno opstruirati sigurnost ove geostrateške točke zvane "Zapadni Balkan" kako bi se zakinulo Njemačku. Zato su potrebni Velikosrbi kao glavnim agentima upravljačke krize na Balkanu s boljom prošlošću da dobiju kredite za nove buduće nemire i sabotaže.

  • Avatar renac
    renac:

    Jos malo pa cete kleknuti i pristupiti,sramota tko vodi ovu zemlju.

  • penellopea15:

    Na danasnji dan je poceo 2.svjetski rat, a ovi drve o Golome otoku zato sto znaju da se povijest ponavlja, i da im Goli otok ne gine ponovo, sada kada su opet opljackali i okupirali zemlju narodu sa nacistima, domacii ... prikaži još! izdajnici iz zlocincake organizacije. Naravno da ce se Europa opet oslobadjati od bolesnih nacista i domacih izdajnika, i naravno da ce domaci izdajnici morati na vjesala, ili na Goli otok, u przune sa kuglom oko noge, nego gdje ce, vjecno drzati narode u konc logorima da robuju za naciste? Pa ne moze svijet u konc logorima zivjeti s njima, oni moraju znati da ce im narodi uskoro doci glave i vjesati ih na vjesala kao u dva svjetska rata sto je bilo. Njemacka je na rubu gradjanskoga rata, oni ce za maximum dva tjedna inati gradjanski rat u zemlji, pravi pravcati rat, zapamtite sto sam napisala, mi granicimo s njima, njima se gradjani opasno spremaju u rat po onome sto se cita po drustvenim mrezama u njih. A kada krene kod njih ludilo, krenuti ce lancano u citavoj Europi, svi ce svoje domace izdajnike na vjesala vjesati isto kao i oni u Njemackoj svoje.