Kad je u Hrvatskoj postalo novo normalno bez grča proći pored sugrađana koji rovare po kontejnerima ili napraviti krug i izbjeći ustajali vonj odjeće i kose beskućnika, okrenuti glavu od tog polusvijeta kao što u Indiji skreću pogled s pripadnika kaste nedodirljivih? Ispod izvješća na portalima o broju blokiranih zbrajati vrijednosti „asesoara“ likova iz stvarnog polusvijeta?
Krivi su kod nas nedodirljivi. Zbog njih sve više podsjećamo na latinoameričko društvo u kojem se favele izmjenjuju s elitnim kvartovima višemilijunskih vila. A onda neki „ćato“ u Berlinu za Allianzovo izvješće klasifikacije financijskog bogatstva ubaci u „excelicu“ vrijednost straćare i vile opremljene namještajem s potpisom Franka Lloyda Wrighta i Eere Saarinena (iako vlasnici vjerojatno za njih nisu nikad čuli) i – napravi famozni izračun koliko u Hrvatskoj iznosi financijsko bogatstvo „prosječnog“ građanina.
Od kojih je jedan, možda, dio vojske 256.000 blokiranih s dugom od 16,4 milijarde kuna, drugi u nešto sretnijih 51.000 koji u hrvatskim bankama imaju na računu milijune kuna. Ukupno 220 milijardi kuna u bankama drže hrvatski građani. Za jedan mali ex-socijalistički narod impresivno. Još je impresivnije kako su to u crnoj godini globalne pandemije koja je sve poharala – podebljali s 20 milijardi? Tko su ti, neka dignu ruku!
Kažu da ovim drugima fali financijske pismenosti. Kad bi jedni pokazali drugima, gdje bismo došli... Kad je nedavno Svjetski ekonomski forum, najpoznatiji po okupljanju u Davosu, objavio svoj indeks inkluzivnog razvoja, ispalo je da je Hrvatska 7. najinkluzivnija zemlja na svijetu među rastućima. Istodobno, prema HNB-ovoj Anketi o financijama i potrošnji, s koeficijentom raspodjele dohotka od 0,5 svrstavamo se među najnejednakije zemlje u svijetu. Kojem indeksu vjerovati? Malo podsjeća na onaj vic: Vjeruješ li meni ili svojim očima...
Ovo je dobar trenutak da se zapitamo želimo li takvo društvo i takav ekonomski poredak. Jednima je poziv na solidarnost reminiscencija socijalizma, drugi se sjete da prevladavajuća konfesija u Hrvatskoj poziva na „izjednačavanje u siromaštvu“ i poručuje da će prije deva kroz ušicu igle nego bogataš u kraljevstvo božje. Vjerujmo u što želimo. Samo nemojmo da nam ono odvraćanje pogleda bude – novo normalno.
Ne kuzim koji dio autorici nije jasan. Skoro svaki hrvat posjeduje relativno topao komad betona pod kojim zivi, ima pravo na besplatno zdravstvo i skolstvo. To je inkluzivan razvoj kakav imate malo gdje u svijetu. E sad - taj beton moze biti kuca od 200 m2 u neznanom selu u zapadnoj Slavoniji i kostat 10000E ili kuca jednake kvadrature 50m od Straduna i kostat 10M Eura. I sve nijanse izmedju. Samim time velika razlika u bogatstvu.