U rano jutro 19. lipnja u Iraku, na rubu naselja Burjesia u kojem su bili smješteni radnici i uredi nekoliko međunarodnih zapadnih naftnih kompanija, odjeknula je snažna eksplozija. Iz nepoznatog smjera doletjela je kratkometna raketa “kaćuša”. Šrapneli rakete ranili su troje ljudi pa su kompanije smjesta pokrenule evakuaciju naselja.
Dogodilo se to niti mjesec dana nakon što su u Arapsko-perzijskom zaljevu napadnuta četiri tankera, a dva tjedna kasnije u Omanskom zaljevu na istočnom izlazu iz Hormuškog tjesnaca mine su napravile rupe na oplatama još dva tankera. Cijena nafte skočila je 4,5 posto u jednom danu.
Sjedinjene Države su na Bliski Istok odlučile poslati dodatnih tisuću vojnika. Iran je potom oborio američki izviđački dron i objavio da nastavlja s obogaćivanjem uranija... A sve to dešava se u akvatoriju kojim svakoga dana prolazi jedna petina ukupnog globalnog izvoza nafte pa su sve očigledniji rizik sprečavanja prolaza nafte burzovni analitičari zadnjih tjedana počeli ozbiljno navoditi kao značajan faktor kod formiranja njezine cijene, pitajući se s krajnjom zabrinutošću što bi se s cijenom nafte dogodilo ako bi u Zaljevu i Hormuzu izbio vojni sukob širokih razmjera.
I dok se neki analitičari nabacuju cijenama od 150 ili čak 250 dolara za barel, drugi odgovor na to pitanje traže u analogiji sa Zaljevskim ratom kada je Irak 2. kolovoza 1990. pokrenuo invaziju na Kuvajt. Dan ranije, 1. kolovoza, barelom nafte na svjetskim se burzama trgovalo po 21,5 dolar, a četiri dana kasnije cijena mu je skočila za 30 posto, na 28 dolara, pa na 32, a u prekonoćnom trgovanju i na 40 dolara.
Nakon što je Sadamov režim ignorirao UN-ovu naredbu da se povuče iz Kuvajta, 16. siječnja 1991. Amerika i saveznici počeli su s napadima na Irak. Ali, gotovo istovremeno Sjedinjene Države i druge zemlje OECD-a prvi put u povijesti odlučile su zapadnim rafinerijskim kompanijama osigurati naftu iz svojih strateških pričuva.
Već sutradan, 17. siječnja, burzovna se cijena nafte gotovo prepolovila, na 21,44 dolara za barel. I premda je Sadamova vojska u bijegu pred zapadnim saveznicima zapalila 85 posto svih kuvajtskih naftnih izvora, spremnika, rafinerija i naftovoda, cijena nafte idućih se mjeseci samo spuštala: do ožujka 1991. ispod 20 dolara. A kako stvari stoje danas?
Nema sumnje da bi izbijanje i eskalacija općega rata zaustavili transport nafte Zaljevom i kroz Hormuz, ako ništa drugo svakako bi ga jako ograničili i drastično poskupili (već bi i premije osiguranja učinile prijevoz neisplativim) pa je drastičan skok cijene nafte vrlo izgledan.
No, u tom slučaju treba opet očekivati koordiniranu i plansku intervenciju SAD-a i zemalja OECD-a naftom iz strateških pričuva, koje su prilično velike. Samo Sjedinjene Države za takvu situaciju raspolažu sa 650 milijuna barela, a ta se nafta može plasirati na tržište brzinom od 4,4 milijuna barela na dan, što je gotovo jednako iranskim proizvodnim kapacitetima. Tako da “ratna” cijena nafte ni ovoga puta ne bi trebala potrajati.
