Naslovnica Premium

'Nećaci su mi tako išli na živce da sam počeo pisati da ih zabavim'

Novinar, pjesnik, pisac... otkriva kako mu je Milivoj Matošec objavio prvu pjesmu u Večernjaku, zašto su ga uhitili na Visu i kako mu je život promijenio mali Makedonac koji je pričao s mačkom
28. listopada 2013. u 17:02 0 komentara 546 prikaza
mladen kusec,portal
Foto: Davor Višnjić/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/6

U životu je važno da ne skidaš pločice sa zida u kupaonici, rečenica je koju se i 40 godina nakon što je izgovorena može čuti svaki četvrtak u eteru prvog programa Hrvatskog radija u 11.45 i 19.30 sati početkom emisije “Bijela vrana” 75-godišnje legende Mladena Kušeca.

Nema univerzalnog savjeta za život

– “Vranu” nikada nitko nije vodio osim mene i ljudi je još slušaju kao ludi. Znate, djeca su se do danas malo promijenila. Pogotovo onaj dio oko srca. Promijenila se tehnologija, način mišljenja... ali ono intimno je ostalo isto. Otvoreniji su, ali izgubljeniji. Mi smo kao mali više patili. Mi nismo tražili drugu curicu, a danas kada u vrtiću tek otkrivaju ljubav, već govore: “Ja sam nju ostavio...” – priča novinar, pisac, pjesnik... koji je radni vijek na Hrvatskom radiju i televiziji posvetio isključivo radu s djecom. Autoricu kultne rečenice, jednu Koraljku, viđa i danas kada joj je 45. – Imala je četiri godine, ja sam je pitao: “Daj mi reci što je tebi najvažnije u životu?” Opalila je kao iz puške tu rečenicu jer ona je zbilja odvijačem skinula pločice sa zida kupaonice koju su tek renovirali i zapamtila oca kako na nju viče: “Koraljka, zapamti, u životu...” I poslije toga pitao sam se: Pa koji životni savjet ja mogu dati bilo kome? Svaki je život poseban i ne možemo nekome reći što mu je najvažnije jer svaka osoba to mora odlučiti sama. Neka dijete bude ono što je i to je sve sadržano u toj Koraljkinoj rečenici – priča Mladen i nastavlja:

– I upravo je to poruka “Bijele vrane”. Išlo mi je na živce da djecu koja su posebna nazivaju ‘bijelim vranama’ gotovo u smislu ‘pa to nije pravo dijete’. U toj emisiji želio sam i želim pokazati da se ne smije suditi po izgledu ili tome voli li netko nešto drugačije od tebe. Ima par bijelih vrana koje su postale svjetski ljudi. Ne sjećam se imena, ali jedan je vodeći američki fizičar. Sjećam ga se potpuno izoliranog u vrtiću i već tada mi je rekao: “Ja vam se ne znam igrati autićima i vikati brm, brm. Ja imam mali laboratorij”.

Kamo god ide, Mladen nosi diktafon jer priče su svugdje oko nas. Svakome tko kuka zbog, kako kaže, ovog lažnog svijeta borbe za novac, rado bi razbio nos i vjeruje u svijet u kojem nisu važne ni ruke ni noge, već to da imaš prijatelja. Obilazi škole, razgovara s djecom i aktivno piše kada ga uhvati muza. Pritom mu nisu štos ekstravagantan stil i forma, već jasna poruka tipa: “Ti si meni najljepša, ja te jako volim, a kad te vidim s drugim dečkom, ja se razbolim”. A sve je počelo još u djetinjstvu.

Nikada neću u mirovinu

– Rođen sam 18 godina poslije brata Ferde, 16 godina poslije sestre Stanke i 14 godina poslije sestre Nade. One su me mazile, bratu sam išao na živce. Ali kada sam navršio 12 godina, njih troje već su imali osmero djece. I ja sam ih morao čuvati. I išli su mi tako na živce da sam počeo izmišljati priče da ih zabavim. Jer drugačije to nije išlo. Jedan bi u dvorištu kao majmun pobjegao na krušku, dok ga molim da siđe, drugi i treći se tuku, dok njih rastavljam, četvrti bježi na ulicu, dok njega lovim, peti se upiša u gaće, dok ga presvlačim, šesti oprašuje cvjetove tako da ih pola pojede...– sjeća se sa smiješkom i nastavlja:

– Ni na pameti mi nije bilo da ću ikada pisati sve dok se u mojem dvorištu nije pojavio prijatelj mojeg brata, književnik Milivoj Matošec. Prolistao je bilježnicu s mojim radovima i rekao mi: “U petak otvori novine pa ćeš nešto vidjeti”.Kao bedak sam čekao taj petak i vidio u Večernjaku svoju prvu pjesmu. Imao sam 14 godina. Ja sam bio njegova bijela vrana, on me otvorio. Od tada Kušec ne staje i uz brojne emisije kao što su “Patuljci pojma nemaju”, “Tonkica Palonkica Frrr”,…objavio je 50 naslova i nikada neće u pravu mirovinu jer dječak u njemu, kaže, ne može se smiriti.

>>Najmlađe pacijente Mladen Kušec uveo je u svijet književnosti

NAJVAŽNIJE GODINE 1963. Poslije Filozo

NAJVAŽNIJE GODINE

1963.

Poslije Filozofskog fakulteta već radim kao novinar. Potres je u Skoplju i moj šef Zvonko Letica šalje me sa starim novinarskim zečevima onamo na teren. Ostao sam mjesec dana i snimio najkraći prilog u životu - malog Makedonca koji u kanalizacijskom kanalu razgovara s mačkom. Tepao joj je, ne mogu opisati taj glasić. Prilog je postao spot na svim stanicama i pomogao u prikupljanju sredstava za pomoć razrušenom gradu. Dobio sam i zahvalu Predsjedništva Jugoslavije.

1964.

Šokirao me dolazak u vojsku na Vis. Kapetan za moralno-političku odgovornost mi veli: “Kušec, vi ste novinar. Vi ćete svaku večer u Komiškoj luci čekati brod iz Splita, podići novine i podijeliti ih po kasarni”. Bio sam spašen čovjek! S vremenom sam ondje napravio prvu komišku radijsku postaju koja je bila jača od Radija Split. Vjesnik u srijedu je u 12 brojeva tragao za našom lokacijom. Nikome nije palo na pamet da je na Visu jer je to vojni otok. Kada su otkrili gdje smo, sve su nas pohapsili. Te godine sam se u uniformi oženio suprugom Zoricom.

1966. i 1978.

Rodili su se kći Mihaela i mlađi sin Goran. Gorana sam maksimalno iskorištavao jer je bio šarmantan i on je ustvari moja “Tonkica Palonkica Frrr” i sada, kada sam u mirovini, zauzeo je moje mjesto urednika dječjeg programa Hrvatskog radija. Mihaela ima Miju, a Goran jednoipolgodišnjeg Jakova. Biti djed najljepši je posao na svijetu!

Prvi šok bio mu je selidba s Trnj

Prvi šok bio mu je selidba s Trnja u Maksimir

Ovo sam s tatom željezničarom na Maksimiru kamo smo se s Trnja preselili 1941. Tada sam doživio šok. Samo sam želio odande pobjeći u Gorski kotar, odakle su mi roditelji, jer ondje sam imao dva prijatelja koji su čuvali krave i s njima sam se osjećao sigurno. Bio sam zadivljen kravama. Kasnije, kao odrastao, za posjeta nekoj školi jednoj učiteljici s krasnim očima udijelio sam kompliment: “Gospođo, imate tako lijepe oči, kao krava”. Nije to dobro shvatila.

Od dana na romobilu uzor mi je Mato&scar

Od dana na romobilu uzor mi je Matoš

Ja sam ovaj na romobilu. Već tada, kao malom, Matoš mi je s čuvenom rečenicom: “Putovati je gubiti iluzije” bio uzor. Nisam to shvaćao u početku, a onda sam osvijestio da je istina da ćeš na putovanjima otkriti da nisi najpametniji jer su i drugi pametni, da tvoja ulica nije najljepša jer ima i drugih...uživao sam tragajući u životu za tim i putujući.

S tamburašima proputovao pola svijeta

Ja sam onaj u sredini. Tu imam oko 21 godinu. Punih 13 godina sam svirao bugariju u tamburaškom orkestru “Joži Vlahoviću” i s njim proputovao gotovo pola svijeta. Nemam pojma odakle mi ljubav prema glazbi jer nitko u mojoj obitelji nije svirao. Danas bih znao nešto odsvirati, ali nemam više ruke za to niti se time bavim.

Najmršaviji u ekipi i uvijek s cigaretom

Ovo su dečki, moja ekipa iz razreda iz Kušanove ulice. Ja sam ovaj najmršaviji. Dakle, gdje vidite kostur, to sam ja. I uvijek s cigaretom. Imali smo ples i u školi i izvan nje i svi smo bili čageri. Plesalo se sve negdje do boogieja woogija jer s njegovom pojavom smo se svi razišli, otišli u druge vode, na fakultete i na druge poslove.

smoker box
SAVRŠENA AROMA
Nedostaje vam onaj karakterističan miris dimljenja, a ne želite se odreći komfora plinskog roštilja?

A1 izdvaja za Vas

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.