Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Analize i intervjui

'Ne želim se vratiti na tzv. normalno. Taj nas je sistem i doveo do ovoga'

Mladi, možda i jedini filozof iz Hrvatske koji razgovara razgovara s globalnom publikom: Njegov krug prijatelja je fascinantan, od Juliana Assangea preko Slavoja Žižeka do Yanisa Varoufakisa
07. ožujka 2021. u 22:06 93 komentara 13726 prikaza
Foto: Matija Habljak/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/8

Nekad je pisao kolumnu u subotnjem magazinu Večernjeg lista i tjedniku Globus, bio je i u postavi Petog dana na HTV-u, a onda su njegove kolumne počeli tražiti i objavljivati Guardian, Der Spiegel, New York Times. Pokrenuo je i dugo godina vodio Subversive Festival u Zagrebu, potom i Filozofski teatar u HNK, ali s vremenom ga je sve to – i to što radi, i međunarodni kontakti, i globalno-nomadski stil života kojim živi – odvelo u druge zemlje više nego što je on dovodio ljude iz tih drugih zemalja na intelektualne rasprave u Hrvatsku.

Srećko Horvat je mladi (rođen 1983.), ali možda jedini filozof iz Hrvatske koji je uopće izrastao u nekoga tko razgovara s globalnom publikom. I krug prijatelja koje je stekao je fascinantan, od utamničenog osnivača Wikileaksa Juliana Assangea preko Slavoja Žižeka do bivšeg grčkog ministra financija Yanisa Varoufakisa, s kojim je osnovao DiEM25, politički pokret koji se bori za demokratizaciju Europe s radikalno lijevih, zelenih, liberalnih pozicija.

 | Autor : Privatna arhiva Foto: Privatna arhiva

On je hrvatski filozof koji je dobro pronašao svoje mjesto pod suncem, “isfurao” se, da tako kažemo, u svijetu. Samo mu nemojte reći da je hrvatski filozof…

– Posljednjih 10 godina, nažalost, nisam bio u Hrvatskoj koliko bih volio, već s putnom torbom u avionu, vlaku, u raznim zemljama svijeta, na raznim kontinentima, držao predavanja, organizirao, tako da nisam baš, da budem iskren, imao vremena za refleksiju “čiji” sam filozof. Kao što znate, ja sam rođen u Osijeku, a djetinjstvo sam proveo u Münchenu, čini li me to “slavonskim filozofom” ili “njemačkim filozofom”? Nemojte me krivo shvatiti, važni su mi i Osijek i München, kao i Čakovec gdje sam išao u školu i svirao u hardcore bendu. Ali svih ovih godina jezik kojim pišem i komuniciram – sviđalo se to meni ili ne – jest engleski.

Presentation Of The First-Ever Transnational List For The European Elections DiEM25 | Autor : Monasse Thierry/ABACA/PIXSELL Foto: Monasse Thierry/ABACA/PIXSELL

Ali kad gostujete po tribinama negdje u svijetu, predstavljaju vas kao hrvatskog filozofa. Mi dolazimo iz male zemlje iz koje ljude, kad ih i pitaju za neko mišljenje u svijetu, uglavnom pitaju na temu rata ili nekog drugog našeg specifičnog iskustva. Nije li ipak neki privilegij kad vas na svim kontinentima svijeta netko pita o pitanjima koja su globalna, odnosno ne smješta vas automatski u neku ladicu porijekla i jezika?

Ako se vratimo do jonske filozofije prije Sokrata, to je vrijeme i mjesto kad se rađa ideja kozmopolitizma. Filozofije nema bez prelaženja granica, bez dijaloga kroz različite kulture i različite generacije. Pravo je pitanje budućnost jezika. Eurostat je nedavno objavio da će do 2100. biti 2,3 milijuna Hrvata, a od toga 72 posto starog stanovništva. Što će biti s tim jezikom i kome se mi obraćamo ako govorimo i mislimo isključivo na tom jeziku? Ja, naravno, mislim da jezik treba čuvati, da dijalekte treba očuvati, da bogati komiški dijalekt ili kajkavski valja očuvati. Ali živimo u realnosti u kojoj se sve važne političke odluke, međunarodni sporazumi i dokumenti odvijaju na engleskom. A Europa je kontinent koji stari, EU će do 2100. izgubiti više od 20 milijuna stanovnika. Dok će, recimo, Nigerija do 2050. udvostručiti broj stanovnika, znači doći do 400 milijuna, a projekcija je do 2100. da će imati oko 800 milijuna. Dakle, možda je pametnije pisati na nekom drugom jeziku osim engleskom, možda na kineskom? Ne zatvarati se, nego više se otvarati i drugim kulturama i drugim iskustvima – mislim da je to jedini spas za Hrvatsku.

DANAS IZVOZE U 80 ZEMALJA SVIJETA Krvava povijest zadarskog likera: OZNA je ubila dvojicu braće, otela tvornicu i stavila ime - Maraska

Pa dobro, vi ste isto primjer tog otvaranja jer stvorili ste svoju relevantnost u ovom globaliziranom svijetu. Kako biste se onda definirali i kamo mislite da će vas odvesti sve ovo o čemu raspravljate i pokušavate promijeniti u svijetu? Za nekoliko desetljeća, kad se okrenete natrag, što mislite da ćete vidjeti?

Mene srce uvijek vuče na otok, u naš predivni jadranski arhipelag. Kad sam u Hrvatskoj, premda su obitelj i većina prijatelja na kopnu, najradije odlazim na Vis. Hvali kopno, drž’ se mora. Ali postoji druga strana, DiEM25, kao i Progresivna internacionala koju smo osnovali prije godinu dana, a već smo organizirali uspješan globalni štrajk protiv radnih uvjeta u Amazonu, imali misiju za promatranje izbora u Boliviji. Sada smo upravo imali misiju u Ekvadoru, krajem godine bismo trebali imati summit u Argentini. Toliko se stvari događa na svijetu da mislim da ću, kad se malo ove mjere ublaže, biti ponovo na putu, htio ja to ili ne. A možda i ne?

Kako podnosite ovo doba Zooma, ovo reduciranje čovjekove komunikacije na online komunikaciju?

Strašna je ta neprekidna, vječna zoomifikacija života. Pritom mislim da smo mi i dalje privilegirani. Smatram da sam sretan da i dalje mogu raditi online. Ali nije to baš neki život u usporedbi s onim prije. Ljudima naprosto treba dodir, treba nešto što zasad nedostaje u ovom digitalnom učenju na daljinu, sastancima na daljinu, a to je spontanost, iznenađenje. Da slučajno sretneš nekog i onda se kojekakve stvari rađaju iz toga, od revolucije do ljubavi.

 | Autor : Luka Stanzl/PIXSELL Foto: Luka Stanzl/PIXSELL 13.05.2012., Zagreb - U kinu Europa otvoren konferencijski dio Subversive Festivala okruglim stolom Kriza Europe. Tariq Ali, Slavoj Zizek i Srecko Horvat. Photo: Luka Stanzl/PIXSELL

Na Valentinovo je vas nekoliko, Slavoj Žižek među ostalima, imalo jednu online tribinu o tome kako ta zoomifikacija djeluje na ljubav, seks, žudnju… Jeste li odgonetnuli? Kako?

U medijima se uglavnom govori o fizičkom zdravlju, ali manje se priča o mentalnom zdravlju. Sama činjenica da su ljudi već godinu dana ili kod kuće ili u nekoj vrsti anksioznosti imat će jako duboke posljedice. Što se tiče seksa i ljubavi, mislim da će posljedice također biti velike. Ako niste u vezi i samci ste, teže je ostvarivati spontane kontakte. Naravno, sad jača online dejting, sve je više aktivnosti na Tinderu i Grindru. I opet će profitirati Silicijska dolina. Kao što je Amazon profitirao od dostave u svijetu u lockdownu. Kao što je Elon Musk postao najbogatiji čovjek svijeta. A dolazi i do nekih drugih opscenih simptoma. Recimo, nekoliko dana prije Valentinova ured San Francisca za javno zdravstvo objavio je upute kako da se ponašaju ljudi koji bi dejtali za vrijeme Valentinova u doba pandemije. Upute su: “što brži seks, nema oralnog seksa i, ako već imate odnos, onda neka traje maksimalno 15 minuta, s maskom”. To može izgledati bizarno i smiješno, ali ono što mene plaši je taj novi puritanizam.

Što pod time mislite?

Nešto što smo mogli vidjeti i u Zagrebu, kad se mladi okupljaju ispred HNK, a odrasli se natječu u moralizaciji umjesto da se u red dovedu upravo ti političari koji krše mjere, koji pričaju na misama i obilaze sprovode, koji se cijepe preko reda. Dakle, vi, običan puk, nosite maske, čuvajte se, nemojte se družiti, a ako se seksate, seksajte se s maskama, ako vam umre netko koga volite, zaboravite na sprovod, a mi koji smo na vlasti ili smo interesne skupine oko vlasti možemo raditi što hoćemo. Pa i onaj “klub” u Zagrebu, gdje su se prošle godine okupljali tijekom lockdowna.

Likovi Matana i Šunje NI MATAN NI ŠUNJE NE MOGU PREKO Pustoš uz granicu: U BiH su kupovali gajbu piva za 40 kuna, gorivo za dvije, lijekove... Toga više nema

Pa i masovno okupljanje na sprovodu Milana Bandića?

Upravo je taj sprovod slika i prilika današnje Hrvatske – najgori primjer kršenja mjera i odvratnog licemjerja. Znači, kad umre čovjek koji bi, da nije umro, ne samo izgubio vlast u Zagrebu već i završio iza rešetaka, može 1000 ljudi biti na sprovodu? Sve može, ali i dalje ne mogu raditi sajmovi od Benkovca do Hrelića premda mnogima u Hrvatskoj o tome ovisi kruh svagdašnji. Radnička klasa, čini se, opet odlazi u raj. O mrtvima samo istinito. A o živima, svim onim kriminalcima koji su bili na tom sprovodu, kao i vodećim političarima ove zemlje, sve najgore. Nije u problemu Tomislav Tomašević, kako to ističu mediji ovih dana, u problemu smo svi mi. Jer živimo u zemlji sazdanoj na korupciji i odsustvu srama. Znate kako je Vlado Gotovac u onom znamenitom govoru citirao stih: “U Navari se umiralo od srama.” Trideset godina od tog govora, došlo je vrijeme da ga parafraziramo. I u Hrvatskoj se danas umire od srama. A onaj tko ne umire od srama u što se ova država pretvorila, svi ovi lešinari koji i dalje pljačkaju zavodeći narod hrvatskim barjakom, nemaju od čega umrijeti jer nemaju ni dostojanstva ni ljubavi.

A što onda s okupljanjima u Splitu, Zagrebu i Puli nakon smrti Balaševića? Možda da, umjesto osuđivanja, jednostavno prihvatimo činjenicu da hrvatski lockdown nije takav da će se slati policija da rastjeruje ljude koji tuguju kad netko umre. Niti će tjerati i kažnjavati šetače koji zastanu, kao u nekim njemačkim gradovima. U Izraelu, primjerice, policija pokušava, ali na kraju ne uspijeva spriječiti masovna okupljanja na sprovodima nekih uglednih rabina.

To je dobro pitanje. Svakako sam protiv biopolitike i kontrole kakve viđamo u nekim drugim državama, ali u slučaju sprovoda Milana Bandića i okupljanja zbog smrti Balaševića ipak ima neke razlike. Prvo je bilo organizirano i sudjelovali su i oni političari koji sprovode za obične smrtnike inače ograničavaju na 25 ljudi, a sada sami krše te mjere, dok se u slučaju Balaševića radi o spontanim okupljanjima građana. Ili ćemo se svi držati mjera ili nećemo. Ako su političari čitavo vrijeme nedosljedni i ne drže se mjera koje sami donose i propagiraju, sasvim je logično da će ih i građani kršiti. Odnos između slobode i sigurnosti jedno je od temeljnih pitanja filozofije politike i teško da ćemo ga ovdje riješiti, ali proći će i ova pandemija. Ili, kako to kaže Alan Ford: imali smo i gorih problema pa ih nismo riješili.

Kako komentirate globalni pokret #metoo, način na koji su se i žene kod nas i u našem susjedstvu ohrabrile na dizanje glasa protiv seksualnih zlostavljača na pozicijama moći, i, posebno me zanima, reakciju predsjednika Republike Zorana Milanovića na sve to. On je odmah u raspravu ubacio hollywoodske glumice i pokušao rangirati seksualno zlostavljanje žena prema klasnoj pripadnosti, kao da ove bogatije žrtve nemaju što prigovarati. Je li to normalno?

Pratim što se događa na čitavom Balkanu. Krenulo je sa Srbijom, s mladim i hrabrim glumicama koje su prve izašle u javnost. Onda je i u Hrvatskoj krenulo i na Akademiji dramskih umjetnosti, pa na Filozofskom fakultetu, jedan slučaj seže sve do rektora Sveučilišta koji je spornog profesora nagradio statusom emeritusa. Sramotno je i u kakvom je stanju današnje Sveučilište. Ne iznenađuje me jer ne živimo samo u licemjernom već i u duboko patrijarhalnom društvu. I to je, nažalost, pokazao i sam predsjednik svojim komentarima. Tema je suviše ozbiljna i ni na koji način ne pomaže rugati se ženama i udrugama koje se desetljećima bore sa zlostavljanjem i pomažu ženama koje su žrtve zlostavljanja, silovanja i obiteljskog nasilja. Na svu sreću, pokrenuta je lavina i mnoge žene koje su bile zlostavljane ili jesu zlostavljane ohrabrile su se istupom drugih žena. I mislim da je ovo tek početak. Bilo bi divno da se žene ohrabre i istupima samih muškaraca, a ne da se neki od nas moraju sramiti onih muškaraca koji ženama i dalje relativiziraju njihovu patnju.

Kako komentirate početak cijepljenja protiv COVID-19?

Ja sam bio protiv Brexita, ali vidimo da je po cijepljenju Velika Britanija prva u Europi upravo zahvaljujući Brexitu, a druga u procijepljenosti je Srbija, koja nije u EU i geopolitički koristi svoju poziciju da bi dobila i kinesko i rusko cjepivo. Postavlja se pitanje koliko smo mi u Hrvatskoj zaista zadržali suvereniteta ili moći da odlučimo o takvim pitanjima? Kada su izbile velike boginje u Jugoslaviji 1972., u samo nekoliko tjedana cijepljeno je 18 milijuna ljudi. Ne samo da je Imunološki zavod u Zagrebu proizvodio cjepivo nego je Jugoslavija bila u stanju, kroz diplomaciju i geopolitiku, ekspresno osigurati ostatak cjepiva. Da smo još dio Pokreta nesvrstanih kakav je nekad postojao, što je po meni sigurno jedno od najvažnijih nasljeđa vanjske politike i geopolitike na ovim prostorima, mislim da bi u Hrvatskoj svi bili već cijepljeni. Jer bismo, primjerice, dobili cjepiva s Kube i iz svih zemalja s kojima bismo surađivali.

KOMENTAR Kako je Balašević opjevao izbornika koji nije htio Cicu u svojim redovima 1982.

Ali te zemlje i same još čekaju na cjepivo.

Da, ali barem proizvode, Kuba je najavila da će do kraja godine proizvesti 100 milijuna doza vlastitog cjepiva i vjerojatno će ga kao opciju nuditi i turistima. Zašto Hrvatska ne proizvodi? Zašto je Imunološki zavod uništen? Zašto je u Hrvatskoj uništeno toliko stvari koje bi nam sada pružale infrastrukturu? Mislim da moramo postaviti ozbiljna pitanja o tome što je sve uništeno u zadnjih 30 godina. I zašto.

Presentation Of The First-Ever Transnational List For The European Elections DiEM25 | Autor : Monasse Thierry/ABACA/PIXSELL Foto: Monasse Thierry/ABACA/PIXSELL Presentation Of The First-Ever Transnational List For The European Elections DiEM25 Leading candidate Daniela Platsch (L) is listening to the Philosopher, author, and political activist Srecko Horvat (R) during the launch of the Democracy in Europe Movement 2025 (DiEM25) on March 25, 2019 in Brussels, Belgium. Leaded by the Economist and Greek politician Yanis Varoufakis on the upcoming european elections in may European Spring is Europes first transnational list. This movement is united behind a shared vision of Europe as a realm of democracy, sustainability, prosperity, and solidarity. European Spring provides an alternative to the choice that Europeans face between apathy and anger, between technocracy and autocracy, between those who defend the European Union as it exists today and those who wish to destroy it forever. - Photo by T Monasse/ANDBZ/ABACAPRESS.COM Monasse Thierry/ANDBZ/ABACA /PIXSELL

Očito je puno uništeno, na to nas podsjeća svaka nova kriza, pa i ova pandemija. No Hrvati su, čini se, svjesniji i opterećeniji time što nije bilo dobro u prošlosti nego razmišljanjem kako poboljšati svoju budućnost. Kako rekonstruirati nešto, a ne samo gunđati o tome što smo propustili napraviti?

Ja definitivno nisam netko tko je nostalgičan, ali ne treba bježati od prošlosti. U njoj ima primjera i iskustava koje treba baštiniti, koje treba nanovo razvijati. Jedan od tih koncepata je koncept narodnog zdravlja, primjerice. Ili civilne zaštite. Činjenica je da ćemo imati sve više prirodnih katastrofa. Činjenica je da se ova država, ni SDP ni HDZ, u zadnjih 30 godina nije ozbiljno pozabavila održivim ekonomskim razvojem koji uključuje zelenu politiku. Ali ne na način da se grade vjetroelektrane pa onda po klasičnom obrascu netko stavi javne pare u privatni džep. Nego da se rekonceptualizira čitav razvoj ove države. Mislim da je to jedina budućnost za ovu državu – da se ide u smjeru zelenog i održivog razvoja. Mislim da tu Hrvatska ima jako velik potencijal. Umjesto toga, Hrvatska je i dalje fokusirana isključivo na turizam.

Da se kratko vratimo na cijepljenje, u kojem neke države izvan EU zaista trenutačno stoje bolje. Ali mnogi postavljaju stvari iz drugog kuta: da Europska unija nije išla u zajedničku nabavu cjepiva, nego da su se države članice krenule utrkivati jedna protiv druge i svi protiv svih, kako je uopće zamislivo da bi to bilo bolje? Možda EU sad lošije stoji na početku, ali scenarij B bio bi puno gori.

Dobro, ali zar ne vidite da je i u ovome bilo utrkivanja? Da je svaka zemlja na početku sama za sebe pokušavala dobiti veći broj doza i da je bilo isto kojekakvih namještanja. Nismo samo mi na Balkanu tamo neki “Balkanci” koji su korumpirani i kradu i idu se cijepiti preko reda, to rade i u Austriji i u Njemačkoj. Ja ne bih rekao da nije bilo utrkivanja. Bilo je. Mislim da je EU pokazao alarmantnu razinu nesposobnosti za suočavanje s takvom krizom. I to od samog početka.

Neki smatraju da EU ima šansu stvoriti neko novo vezivno tkivo zajedničkom nabavom cjepiva i zajedničkim izdavanjem obveznica za oporavak od koronakrize. Da će to dvoje biti kao moderne verzije ugljena i čelika, na kojima je Europska zajednica nastala. Vidimo da to ne mora ispasti uspješna priča, ali ako ispadne uspješnom, ako ova pandemija dovede do toga da EU produbi integriranost i solidarnost i na ta područja na koja dosad Unija nije nogom kročila, hoće li to biti dobra stvar?

Ne vjerujem da će to pomoći kao neka vrsta vezivnog tkiva, ponajprije jer se to urušava svakim danom. Dugo već EU nije doživio ovakav debakl kao debakl s cjepivima. A kao rezultat takve politike i nekompetencije Europske unije jačaju jako mračne snage u EU, od Orbána do Marine Le Pen. Ne samo u EU, to se može vidjeti i u SAD-u i s Bolsonarom u Brazilu. Situacija sve više podsjeća na razdoblje nakon Prvog svjetskog rata, na Weimarsku Republiku. To lijepo dočarava serija “Babilon Berlin” ili serija “Senke nad Balkanom”, gdje glumi moj dragi prijatelj Goran Bogdan, a koja pokriva razdoblje od 1920-ih. U tom periodu nakon Prvog svjetskog rata imate milijune nezaposlenih, ranjenih, razočaranih, prestrašenih ljudi, hiperinflaciju, španjolsku gripu, i onda se iz rata vraća jedan propali austrijski slikar i drži nekakve lude govore u Münchenu početkom 1920-ih. A jedan ludi pjesnik iz Italije uspijeva okupirati Rijeku 1919. godine. Deset godina kasnije imate nacizam i fašizam, pa konclogore i Drugi svjetski rat. Mi se danas nalazimo u sličnoj situaciji gdje se spajaju kojekakve teorije zavjere, ljudi su frustrirani i ne vjeruju više nijednom autoritetu. Ja ih potpuno razumijem. Kako da vjeruju nekome tko svaki dan na televiziji govori jedno, a u stvarnosti se ponaša drugačije? Naša je situacija jako zabrinjavajuća jer kojekakva čudovišta mogu isplivati na površinu. Napad na Capitol Hill jedan je od simptoma naših novih 20-ih godina.

Swiss vote on banning burqas in latest clash with Islam ODLUKA ULAZI U USTAV Švicarci na referendumu zabranili nošenje burki

Možda bi ova usporedba bila točnija da je Trump osvojio drugi mandat. Ali nije. Koliko činjenica da je Trump izgubio na izborima može promijeniti tijek događaja ili vratiti Ameriku i demokratski svijet u zdravije odnose?

Trump više nije predsjednik, ali trumpizam ne da nije umro nego je življi nego ikad. Događaj koji se dogodio na Capitolu 6. siječnja nije samo neka vrsta karnevala u bahtinovskom smislu. Naravno da je imao karakteristike toga, pa je onda još uz nove tehnologije tu došlo do razine koje prije nisu bile moguće, recimo D’Annunzio i Mussolini su koristili radio kao sredstvo propagande, sada imate moć društvenih mreža. Ali ono što me zaista plaši jest da je Trump, a sada trumpizam, uspio privući svu tu “libidinalnu ekonomiju”, sve te nesvjesne želje, frustracije, bijes. I stvorio neku vrstu pokreta.

Ili kulta?

I kulta. Ne mora se Trump vratiti, može doći nešto još gore. A kad kažem još gore, mislim na klimatski kolaps, nuklearnu katastrofu, pa i neku strašniju pandemiju ili naprosto daljnju fašizaciju društva ili građanski rat. Bidenova administracija je, naravno, olakšanje za velik broj ljudi u Sjedinjenim Državama, ali ja sam, nažalost, dovoljno star da se sjećam Bidenove uloge u američkoj vanjskoj politici, tzv. izvoza demokracije u različite zemlje, a to se, nažalost, i potvrdilo njegovim nedavnim bombardiranjem Sirije. Njegovi klimatski ciljevi su nedovoljni, nije oprostio dug studentima, a ako osim Sirije pogledate što se sada događa s izborima u Ekvadoru, vidite da se Sjedinjene Države i dalje igraju svjetskog policajca. No ta je moć ozbiljno narušena. Kina je geopolitički ozbiljno zaprijetila SAD-u.

Mislite li da bi bilo bolje da je Bernie Sanders osvojio kandidaturu za predsjednika?

Naravno.

Ne bi li on bio čovjek koji bi opet produbio te podjele unutar Amerike? Puno Amerikanaca u njemu bi vidjelo socijalista kojeg ne žele vidjeti na čelu svoje države.

To je smiješno jer mislim da je Bernie Sanders neka vrsta socijaldemokracije u dobrom smislu. Nema veze s onim što se kod nas poima pod socijaldemokracijom, koja nema veze ni sa socijalnim, a ni s demokracijom. Bernie nije socijalist u pravom smislu, on je najbliže dobrom socijaldemokratu koji bi bio dobar za SAD, a vjerojatno i za ostatak svijeta. Ali vidjeli smo, između ostalog kroz dokumente koje je Wikileaks objavio, kako je bio podrivan za vrijeme onih izbora kad je Hillary Clinton bila kandidatkinja protiv Trumpa. Kako su sami demokrati učinili sve da ga istisnu iz igre.

Hrvatski ratni brod nove generacije STOŽERNI BROD HRM-a Ekskluzivno: Kako će izgledati hrvatski ratni brod nove generacije

Oko Assangea, a i Trumpa, kad ga već spominjemo: zar nije Assange zapravo pomogao Trumpu da dođe na vlast prljavim trikovima? Ono targetiranje Hillary preko Podestinih mailova, koji su nabačeni iz Rusije, pa oprani preko Assangea, a zapravo je sve bilo koordinirano i s Trumpovim operativcem Rogerom Stoneom. Hoću reći, želite biti u službi nekog progresivizma i dobra u svijetu, a onda to završi tako da pomognete Trumpu.

Assange je učinio ono što bi učinio da je imao bilo koje druge dokumente i nikada nije dokazano da su ti dokumenti došli iz Rusije. Štoviše, pokazalo se da su i druge insinuacije zapravo bile fabrikacije, od toga da je Guardian pisao o tome da je Manafort imao tajne sastanke u ekvadorskom veleposlanstvu, pa se pokazalo da taj čovjek nikada nije ni posjetio veleposlanstvo, do raznih laži u režiji najmoćnijih sila svijeta uključujući CIA. Pa nije Assange doveo Trumpa na vlast nego su sami ljudi iz Demokratske stranke doveli Trumpa na vlast svojom neoliberalnom politikom i time što nisu Bernieja odabrali kao kandidata. Assange i Wikileaks su učinili ono što uvijek čine, a to je da, ako dobiju povjerljive dokumente o zločinima ili korupciji, trebaju zaštititi svoj izvor i objaviti dokumente koji su u interesu javnosti. I danas mislim da su ti dokumenti bili u interesu javnosti, kao što su i leakovi o ratu u Siriji, o Rusiji, Saudijskoj Arabiji i drugim zemljama. Wikileaks je najveća svjetska knjižnica zločina svjetskih elita, od država do korporacija. Ali Assange je mnogo propatio, on je i dalje u zatvoru, traže ga u SAD-u da ga osude na 175 godina zatvora, što je de facto smrtna kazna, ali to nema nikakve veze s američkim izborima, nego s ratom u Afganistanu. Dakle, u optužbi nema ništa o Podestinim mailovima. Njega traže zbog objavljivanja tajni o ratnim zločinima, dok su ratni zločinci i dalje na slobodi.

Čini se da je možda postojala nada da bi Assange mogao dobiti predsjedničko pomilovanje od Trumpa, ali nije ga dobio. Mislite li da ima neke šanse da ga dobije od Bidena?

Mislim da nema. Bidenova administracija uputila je žalbu na odluku britanskog suda o neizručenju. Mislim da je jedina nada za Assangea imati jednu globalnu kampanju poput kampanje za oslobađanje Nelsona Mandele. Ali znamo da je Mandela proveo 27 godina u zatvoru. Assange je već sada više od 10 godina u nekoj vrsti pritvora, najprije kućnog, potom sedam dugih godina u ekvadorskoj ambasadi i sada dvije godine u zatvoru koji zovu britanskim Guantanamom. Nisam siguran da on može izdržati još 10 godina jer je njegovo zdravlje jako loše, to je konačno priznala i sutkinja britanskog suda, ali ga je svejedno – na pritisak Sjedinjenih Država – odlučila zadržati u zatvoru kao da je najveći kriminalac.

Vaša posljednja knjiga zove se “After the Apocalypse” (“Nakon apokalipse”). Što u njoj pišete?

Glavna je teza da se nalazimo u dobu nakon apokalipse. Idem nazad i do teologije i eshatologije, u smislu da apokalipsu shvaćam kao “otkrivenje”, ne kao kraj svijeta. Mene je zanimalo što nam na primjer klimatske krize, nuklearne prijetnje i trenutačne pandemije može reći o današnjem svijetu i o kraju samog svijeta u smislu izumiranja vrsta i uništenja biosfere. I glavna je teza da se mi već nalazimo “nakon apokalipse”, da smo imali “otkrivenje”. Imamo ga svaki dan. Dovoljno je gledati ponašanje Stožera, to je nekakva mini apokalipsa u smislu otkrivenja o tome kako je samo društvo sazdano, na kakvim vrijednostima, na kakvoj moralnosti počiva. I mislim da takva “otkrivenja” mogu dovesti nekad i do velikih društvenih promjena, kao što je bilo često u povijesti, od kuge koja je srušila feudalizam do erupcije vulkana Laki na Islandu 1783. koja je stvorila preduvjete za Francusku revoluciju. Velike krize uvijek dovode do velikih društvenih promjena.

Life on Zanzibar GUŽVE NA ŠANKU, NEMA MASKI... Novi soj u Hrvatsku donijeli turisti s ‘COVID free’ Zanzibara: 'Tu nitko ni ne razmišlja o koroni'

Vidite li već neke znakove, dokaze toga? Ljudi su nakon prvog šoka u pandemiji često govorili “promijenit ćemo se nabolje, skužili smo što je bitno u životu”, a onda kad se sve pootvaralo – opet sve isto.

Pa to već sada vidimo, kad biste bili izvanzemaljac i sletjeli u Hrvatsku, vjerojatno biste dobili dojam da pandemije više i nema. Sunce je, svi su na kavi ili vani. Ali ne treba tu moralizirati, pa neće valjda i dalje biti u četiri zida? Ja shvaćam ljude. I meni nedostaju i prijatelji i plesanje i putovanja, ali ja se ne želim vratiti na “normalno”. To takozvano normalno, sistem koji počiva na nejednakosti i eksploataciji ljudi i prirodnih resursa, dovelo je do ovoga. Ne treba podcijeniti utjecaj koji ova pandemija može imati na osobnu transformaciju ljudi, ali i na transformaciju društva. Nadam se da ćemo uskoro govoriti o zagađenju zraka. Nedavno je objavljeno da je 8,7 milijuna ljudi na svijetu umrlo od zagađenja zraka 2018. A pratim i zadnje pokazatelje po kojima Zagreb – zajedno uz Beograd i Sarajevo – često završi na prvom mjestu u svijetu po lošem zraku. Dakle, to su sve problemi koje tek treba otvoriti. Zagađenje zraka je politički problem par excellence, koji onda ide duboko i u političku ekonomiju.

Pa i podizanje razine mora pitanje je koje bi trebalo biti važno za zemlje poput Hrvatske. Ali svejedno se čini da većina ljudi drži do otapanja ledenjaka koliko i do crnog ispod nokta. Hoće li se i to promijeniti?

Paradoksalno je da nas je ova pandemija prisilila da čovjek više ne gleda dugoročno jer teško da možemo isplanirati idući tjedan, a kamoli idućih deset godina. No mislim da će oni koji imaju dugoročno planove biti ti koji će zauzeti vodeću poziciju u svijetu bliske budućnosti. Kina već planira za idućih 20 godina. Dovoljno je gledati kinesku znanstvenu fantastiku da vidite to zahvaćanje vremena. Na primjer, film “Wandering Earth” na Netflixu. Ili uzmite megaprojekt “One Belt – One Road”. Kad pogledamo Hrvatsku, osim toga što će nas biti jedva dva milijuna do kraja stoljeća, imamo takve političke klase koje razmišljaju samo o tome da što brže sebi utrpaju nešto u džep. A to hoće li more narasti za metar, “pa neću ja živjeti za 100 godina, nego netko drugi” – tako se i dalje razmišlja. Ali to je samoubojstvo ove države, ako nema dugoročnog planiranja, zelene politike, održivog razvoja, pa i održive geopolitike. Hoćemo li surađivati s Kinom? S Rusijom? S Kubom? Kakav je zrak koji udišemo? Zašto uništavamo naše more? Zašto ovisimo o turizmu i uvozu, zašto sami ne proizvodimo? To su sve pitanja koja treba hitno otvoriti u ovoj državi. I naći dugoročna rješenja.

zbog nacističkih konotacija
Nakon što ga je RTL izbacio iz emisije oglasio se utučeni Jurica: 'Imam vam potrebu sve objasniti'
G
PASTELNO PROLJEĆE
Guess nagradni natječaj - uslikaj svoju kombinaciju i osvoji nagrade!
  • Avatar Slavonija87
    Slavonija87:

    I dalje lupeta o fasizaciji drustva. Pa dokle vise, tko daje prostor ovakvom prozvakanom liku. Neka ga vani sa svojim neomarksistickim prijateljima.

  • Avatar svinjski_biser
    svinjski_biser:

    Ti si sine bolestan!

  • anton1:

    Ne trebaju nam takvi filozovi koji se stide hrvazske. Trebaju nam inžinjeri i majstori