E to, oglasio se konačno i Pupovac. I opet, nije rekao ništa osim poluistina, neistina – pa i laži. Daleko od bilo kakvog “očitovanja”, jer on smatra da nitko od njega nema pravo nešto takvo tražiti. Tu je načelno u pravu, no zapravo nitko nije očekivao od njega neko suvislo objašnjenje zašto i treću godinu za obljetnicu Oluje odlazi Vučiću pod noge i nijemo sluša njegovu prostačku paljbu po Hrvatskoj i Hrvatima u cjelini. Nitko zapravo ništa ni ne traži od Pupovca, prava meta posve očito i s razlogom jest – Andrej Plenković.
On je taj od kojeg se očekivalo da će izustiti neku jasnu poruku Vučiću, barem nešto više od onog lažno anemičnog “što je previše, previše je”. Nijedan državnik s trunkom samopoštovanja ne bi prešutio takve optužbe sa samog vrha susjedne države – ozbiljan premijer sasvim sigurno bi od svojeg koalicijskog partnera barem zbog javnog dojma zatražio neko objašnjenje. Umjesto toga, Pupovac jasno poručuje da mu njegova savjest nalaže da i dogodine bude gdje god se bude odigravala ta Vučićeva Kontraoluja. A mi ovdje, jelte, nemamo ga pravo prozivati, jer on je već šest puta kao narodni zastupnik prisegnuo na Ustav RH. Također daje do znanja da takve zahtjeve vidi kao nastavak politike pritisaka s početka 90-ih, koja je u kolektivnoj svijesti hrvatskih Srba ostala kao trajna frustracija i trauma – kad se od njih navodno tražilo da na gradskim trgovima javno izriču lojalnost Hrvatskoj.
Nema nikakve dvojbe da u to vrijeme nije bilo lako biti Srbin u onom dijelu Hrvatske koji drugi Srbi nisu okupirali – no takva tvrdnja je čista laž, osim ako Pupovac pod tim ne podrazumijeva one hrvatske Srbe koji su rame uz rame s Hrvatima odlazili u rat braniti svoju domovinu Hrvatsku od srbijanske agresije. Takvim Srbima Pupovac nikad javno ne odaje poštovanje, barem ne u nekoj otvorenoj formi.
Laž je to na razini one njegove o tisućama pokrštene ili prekrštene srpske djece, kojom je svojevremeno dizao tenzije u Hrvatskoj, što sve sasvim sigurno ima posve suprotan učinak od onog o kojem on govori – promoviranju kulture dijaloga i pomirenja. Sve što smo od njega ovom prigodom čuli opširna je argumentacija zašto je Vučić zapravo barem dijelom u pravu u vezi ustaške RH i zašto je, kako to Pupovac ističe, teško braniti Hrvatsku od Vučićevih kritika. Tražiš trun u mojem oku, a ne vidiš brvno u svom, suština je poruke koju je na konferenciji iznio Pupovac gledajući me u oči. No, da je on ono što Hrvate smeta u srpskoj politici osudio s jednim postotkom onoga što ja uvijek javno govorim o lažnim ljubiteljima opere i o korisnim budalama koji povremeno izvode cirkus po ulicama – danas ovog problema ne bi bilo, a Pupovac bi možda mogao reći da svojom šutnjom u Busijama ili Bačkoj Palanci nije okaljao dužnost zastupnika u hrvatskom parlamentu. “Ja sam vam rekao gdje sam ja, ako ste tu, naći ćete me na tom mjestu.
Ako ste u tom krugu – bit ćete moj suborac. Ako niste – možda se sretnemo negdje drugdje”, zaključio je svoje “očitovanje” Milorad Pupovac, gledajući me ponovno u oči. I sad ne znam trebam li plakati ili se smijati, valja li mi zbijati šale ili biti zabrinut zbog potencijalno prijetećeg tona. Srest ćemo se gdje? Na nekoj drugoj konferenciji za medije? Na ulici? U šumi? Na nišanu pera? Ili cijevi? Ja s Pupovcem ne želim ratovati. Ni s njim ni protiv njega. Istina je, želim izborni sustav koji će garantirati da nitko u ovoj državi neće biti unaprijed pretplaćen na Sabor, da nitko neće šest puta zaredom u njemu biti uhljebljen, a kamoli da o takvom poklonjenom mandatu ovisi tko će sastavljati vladu.
Želim državu u kojoj će svaki glas vrijediti jednako. Ususret vukovarskom prosvjedu i prebrojavanju potpisa nisam siguran bi li ova kolumna trebala nositi naslov “Plenkovićevo spašavanje vojnika Pupovca” ili “Pupovčevo spašavanje vojnika Plenkovića”. No očito je da je i državni aparat angažiran kako bi se svim silama pokušalo spriječiti bilo kakva mogućnost izravne demokracije.
Plenković u ovom trenu ispunjava želje onih koji njemu nisu dali glas, a protiv želja onih koji su za njega glasali. U jeku novog poluraspada SDP-a lakonski bi se dalo zaključiti da bi Plenković lako mogao jedne zamijeniti drugima. Eto, još malo pa će i ljevica apelirati na Plenkovića da zaboravi na Bruxelles i ostane u Hrvatskoj, kako se ne bi uspostavila “ultrakonzervativna, ustašonostalgičarska, kvazikatolička vlast”. Desnica je u nevolji Plenkovića bila prihvatila kao manje zlo, a sad ga i ljevica kao takvog doživljava. Kako veli jedan nekoć davno ugledan komentator: “Zadnja linija obrane zadnjih ostataka građanske Hrvatske.” Reliquiae reliquiarum.
Da ima savjest bio bi u Kninu i slavio sa Hrvatima