Himna je postala teško pitanje. Za vrijeme izvođenja svečanih pjesama država, uglavnom uoči važnih utakmica u najpopularnijim sportovima, nerijetko se zbiva svašta. Ovo je stoljeće donijelo više primjera kontroverznoga pa i nasilničkoga reagiranja dijela aktera sporta i društva prema državnim himnama. Još se pregrijanom navijačkom strašću može razumjeti, ali ne i opravdati, zviždanje dijela navijača himni suparnika. Takva su reagiranja osobito prisutna kod nadmetanja reprezentacija zemalja koje su bile u međusobnim ratnim i drugim sukobima, poput onih nastalih iz bivše Jugoslavije.
Međutim, kadgod se pri izvođenju pokazuje i nepoštovanje himne svoje zemlje. Radi se o razmjerno novoj pojavi najviše prisutnoj u državama demokratskoga ustrojstva. Zapravo, to je fenomen koji uz ostalo pokazuje da znatno povećanje kulturne, medijske i druge kompleksnosti te ekonomske i ostale sterilnosti društava Zapada nepovoljno utječe na prihvaćanje nacionalnoga identiteta kod ranjivih manjinskih skupina. U memoriji sportske i šire javnosti posebno je ostao 6. listopada 2001. kad se u Parizu masovno zviždalo i negodovalo Marseljezi, jednoj od uopće najatraktivnijih državnih himni, na utakmici Francuska – Alžir. Taj susret, važan i zato što je održan neposredno nakon terorističkih napada u SAD-u, prekinut u 76. minuti kod rezultata 4:1 za domaćina zbog upada velikoga broja mladih navijača arapskoga i drugoga afričkog podrijetla na teren. Nadalje, pojedini reprezentativci manjinske etničke pripadnosti ne pristaju poput svojih suigrača i drugih iz nacionalne vrste držati ruku na srcu dok se izvodi himna, zbog čega snose sportske sankcije i trpe osudu javnosti, što se primjerice dogodilo u Srbiji.
Pokret klečanja
Naročito veliku pažnju u SAD-u, kao i drugdje, izazvao je prosvjed izražen klečanjem prilikom izvođenja nacionalne himne (koja je tamo pravno i u kolektivnoj svijesti neodvojiva od zastave). Počeo ga je 22. kolovoza 2016. Colin Kaepernick, tadašnji quarterback (vođa navale) momčadi američkoga nogometa San Francisco 49-ersa. Težnje toga potomka bjelkinje i Afroamerikanca da upozori na brutalnost policije i rasnu nejednakost u SAD-u („Neću stajati i time pokazivati ponos spram zemlje koja ugnjetava crnce i obojene“) promptno su prihvatili mnogi igrači NFL-a, uglavnom Afroamerikanci. Taj se oblik prosvjeda proširio i na neke druge sportove, i to na više razina natjecanja pa i među sportašima mlađih uzrasta; nogometašica lezbijskoga identiteta bjelkinja Megan Rapinoe ga je uvela i na međunarodnu pozornicu prilikom izvođenja himne Star-spangled banner (Zastava okićena zvijezdama) na utakmici SAD – Tajland 15. rujna 2016. godine. „Pokret klečanja“ mnogi su javno podržali, bio je predmetom brojnih rasprava, ali je izazvao i žestoka protivljenja.
Osobito su odjeknule poruke Donalda Trumpa koji je, uz ostalo, 22. rujna 2017. na skupu u Alabami poručio svojim pristašama: „Zar ne biste voljeli vidjeti jednoga od tih vlasnika klubova u NFL-u, kada netko pokaže nepoštovanje našoj zastavi, da kaže: ‘Odmah maknite toga kurvinog sina s terena?’“ Kaepernick je maknut s terena: klub ga je ucijenio nepovoljnim ugovorom, a drugi ga nisu htjeli angažirati, pa je prerano (u 29. godini) okončana njegova dotad uglavnom uspješna karijera. Što izgube na mostu, ljudi s integritetom često nadoknade na ćupriji, pa je u posljednje dvije godine ojačan njegov ugled aktivista za ljudska prava. Napose nakon što je kao narator i jedan od protagonista, uz petnaestero sportaša s invaliditetom i pripadnika različitih manjina, u rujnu 2018. snimio atraktivan spot za kompaniju Nike. Taj je izrazito riskantni ali razglašeni marketinški uradak izazvao žučne rasprave u američkoj javnosti, pa i promjene na lukrativnom tržištu sportske opreme. U njemu Kaepernick poručuje kako treba „vjerovati u nešto iako to znači žrtvovati sve“. Bivša zvijezda američkoga nogometa u svijetu medija i politike očito pliva kao riba u vodi. Ipak, u raznovrsnim konfliktima opterećenoj Americi ta je voda u posljednje vrijeme jako mutna, toliko da se čak gubi prihvaćanje nacionalne himne kao ključnoga simbola koji bi nepodijeljeno trebali prihvaćati građani. Hrvatsku se ne bi smjelo zaobići pri pisanju neke povijesti teškoća i prijepora vezanih za nacionalne himne i pripadajuće rituale u svijetu. „Lijepa naša“ je nastala još u prvoj polovini XIX. stoljeća (preporodni pjesnik Antun Mihanović 1835. napisao stihove, da bi je Josif Runjanin uglazbio 13 godina poslije), a već 1907. je postala neslužbena himna.
Ona je bila možda jedina simbolička podudarnost između ustaša i partizana: izvođena je na javnim događajima u NDH, a s druge strane je 14. lipnja 1943. baš njome završena osnivačka skupština ZAVNOH-a u Otočcu. Poslije Drugoga svjetskog rata se u svečanim prigodama često izvodila prije himne “Hej Slaveni”. Službeni status dobila je pak Ustavom SR Hrvatske iz 1974. godine. Samo je ta republika u federativnoj Jugoslaviji imala svoju himnu. Program Radio Zagreba završavao je ponoć baš njenim izvođenjem, što je nama studentima u prvoj polovini 80-ih bio znak da trebamo privoditi kraju ili – kadgod – intenzivirati zabave, ali i pokazatelj da u Jugoslaviji u nekoj mjeri postoje nacionalne slobode. Nakon osamostaljenja Hrvatske pripadnici nekih skupina, najviše iz vrhunskoga sporta i vladajuće politike, uveli su u ritual vezan za njeno izvođenje držanje ruke na srcu, po čemu se razlikuju od većine građana. Ali takva disonantnost, iako ideološki pa i klasno znakovita, nije izazvala veće prijepore. „Lijepa naša“ nedvojbeno spada u tzv. miroljubive himne. Za razliku od službenih pjesama nekih država (npr. Francuske) koje u militantnoj maniri pozivaju na borbu i otpor, u tekstu hrvatske se veliča ljepota i povijest domovine. I po svojim je autorima oslobođena ikakve isključivosti, jer su joj autori katolik (Mihanović) i pravoslavac (Runjanin). Slično mnogim građanima Republike Hrvatske, kritičan sam prema nekim nemilim pojavama kod nas, mnogošto bih mijenjao u politici i društvu, ali ne i himnu. Ta je pjesma doista vrhunski izraz hrvatstva, i to onoga autentičnoga, koje je zasnovano na ljubavi prema svome, a ne izražava mržnju spram drugoga. Kao vrhunski zvučni znak domovine ona odgovara bitnim funkcijama simbola koju su prepoznali Jean Chevalier i Alain Gheerbrant: hrvatska himna je ponajviše „snaga koja ujedinjuje“ i posreduje.
Poput mnogih drugih, više sam puta na stadionima i dvoranama u zemlji i inozemstvu gledao i slušao oko sebe navijače iz različitih krajeva, simpatizere suprotstavljenih političkih opcija pa i ljude različitih etničkih pripadnosti kako tu lijepu pjesmu o lijepoj zemlji pjevaju istim ili sličnim ushitom; ustanovio sam kako takav odnos ima i više mojih poznanika i prijatelja koji su etnički Srbi. S obzirom na navedeno, valja postaviti pitanje: što se to vezano za hrvatsku himnu zbiva u Vukovaru? Javnosti su poznati detalji skorašnje afere u kojoj je malo nevinih aktera. Gradonačelnik Ivan Penava 14. siječnja na konferenciji za medije, uz tvrdnju o „širenju velikosrpske politike u Vukovaru“, prozvao je neke učenike Tehničke škole “Nikola Tesla” koji pohađaju nastavu na srpskom jeziku kako na finalu gradskoga nogometnog kupa 24. listopada prošle godine nisu ustali sa sjedišta za vrijeme intoniranja „Lijepe naše domovine“. Snimka učenika koji nisu ustali – nekima se na njoj jasno vide lica – objavljena je na službenim stranicama Grada, što ne treba ocijeniti drugačije nego kao pripremu terena za nasilje i istinski politički skandal.
Kako doživjeti domovinu
Dva dana nakon toga napadnut je jedan od učenika navedene škole dok je čekao autobus za Mirkovce: izudarala ga je grupa mladića maskiranih „fantomkama“. U reagiranjima koja su uslijedila nakon navedenoga istupa Penave i posebno vezano za napad na učenika ta su se zbivanja, kao što kod nas biva, tumačila iz različitih političkih motrišta. Ipak su prevladale osude koje su, među ostalima, izrekli premijer Andrej Plenković i neki drugi iz vrha vladajuće stranke. Međutim, ni u tim osudama i većini komentara nije se postavilo pitanje: zbog kojih razloga neki srednjoškolci srpske etničke pripadnosti i vjerojatno drugi njima slični u Vukovaru ne poštuju hrvatsku himnu koja je vrhunski simbol Hrvatske? Prema Chevalieru i Gheerbrantu, „kao ujedinitelj, simbol ima i pedagošku funkciju, pa i terapeutsku. On pribavlja osjećaj, ako ne uvijek identifikacije s nadindividualnom silom, onda barem sudjelovanja u njoj.“ Realiziranje navedenih funkcija je mladih rođenih oko pola desetljeća nakon mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja, smatram, neuspješno najviše zbog tri razloga. Prvi se odnosi na nakaradnost odgojno-obrazovnoga sustava u tom dijelu Hrvatske u kojemu se već godinama, i to u državi koja je članica EU, provodi civilizacijski sramotna i veoma štetna etnička segregacija učenika, s hrvatskom i srpskom djecom i mladima koji idu u različite škole.
Drugi se tiče socijalnog položaja mnogih pripadnika srpske manjine, posebno stanovnika „duboke provincije“, koji je u mnogim aspektima veoma nepovoljan. Lošu situaciju dodatno pogoršava uvriježena praksa „uhljebljivanja“ u državnim i javnim službama po osnovi stranačke podobnosti, u pozadini koje su često rodbinske, prijateljske, ljubavničke i druge veze: SDSS je više puta upozorio da se Srbi slabo zapošljavaju u tim službama koje u uvjetima prevlasti klijentelističkoga (političkoga) kapitalizma osiguravaju, poznato je, najveći broj novih radnih mjesta. Naposljetku, treći je razlog vezan za dominaciju politike identiteta, u kojoj je povijest važnija od sadašnjosti i budućnosti, što uz ostalo znači da se instrumentima moći nameće „naciotvoran i državotvoran mit o Domovinskom ratu“ koji se provodi „ograničavanjem prostora za bilo kakvu alternativu“ (politolog Dejan Jović). Konkretno izneseno, ako vladajući lokalni političari u Vukovaru i njihovi šefovi u Zagrebu odbijaju uopće uzeti u obzir da su u ratnim i drugim sukobima uvjetovanima srbijanskom agresijom ubijeni ne samo mnogi hrvatski nego i srpski civili i ratni zarobljenici, ako se i gotovo četvrt stoljeća nakon završetka oružanih sukoba promiče svijest o kolektivnoj krivnji hrvatskih Srba za izbijanje Domovinskoga rata i zločine počinjene u njemu, onda ne treba previše čuditi što dio pripadnika te etničke skupine ne poštuje hrvatsku državu, njene vlasti i simbole. Nepoštovanje je to koje se ne smije opravdati, domovina se ne bi trebala doživljavati isključivo ili dominantno kroz iskustvo ideoloških i političkih iščašenja, ali kako to objasniti klincima koji pohađaju etnički čiste škole i slušaju priče starijih o ratu… Netko dobrohotan i stručan im treba prići, razgovarati iskreno s mladim Hrvatima i Srbima u Vukovaru, kojega je Boris Dežulović u svom tekstu objavljenom 19. studenoga 2013. i pola godine poslije nagrađenim za najbolju kolumnu u Europi, opisao kao „spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini“. Ali nitko takav im ne prilazi. Ili se s cestovne razdaljine 293 kilometara od metropole stječe takav dojam.
Zloduh poruke
Treba „spustiti loptu na zemlju“ odnosno trijezno promotriti opisani problem. Građanska nepristojnost (ipak to nije bio organizirani građanski neposluh kao onaj vezan za „pokret klečanja“ u SAD) koju su izrazili mladi Vukovarci prilikom izvođenja himne moguće je motriti i kao slobodno izražavanje njihova stava. Takvo izražavanje, pa ma koliko smeta nama koji jako držimo do „Lijepe naše“, zasigurno je manje štetno od nasilja, odnosno planiranih ili nenamjeravanih poziva na sankcioniranje – zakonom vezanim za to područje nisu predviđene kazne za neodavanje počasti – svih koji nepoštovanjem himne i drugih državnih simbola narušavaju shvaćanje nacionalnoga zajedništva koje je u neskladu sa stvarnošću.
U javnosti je očito još uvijek prisutan zloduh poruke koju je 4. svibnja 2014. iznio tadašnji predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko: „Svatko će u kući moći misliti što hoće, ali na javnoj sceni to neće moći, nego će morati poštivati vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država, a to su: Domovinski rat, branitelji, naši poginuli, politička doktrina dr. Tuđmana i veliko djelo Gojka Šuška.“ Ne znam što vi čitatelji mislite o tome, vjerojatno neki ovo, a drugi ono, ali ja smatram da je ta poruka u totalnom neskladu s duhom naše himne. Po svom tekstu i ugođaju, ta pjesma za sve nas ne bi trebala značiti teško pitanje, nego lak i društveno blagotvoran odgovor.
>> Vukovar nekad i sad
Ne bi baš rekao. Ako ne ustaješ na himnu zemlje u kojoj živiš to pokazuje duboko ukorijenjen neprijateljski osjećaj prema njoj. Iz tog osjećaja se svakako zlo rađa. I onima koji su se 91' digli na oružje protiv Hrvatske je smetala Lijepa naša. Nisu to nimalo bezazlene stvari.