Sva sila HDZ-ove analitike upregla se posljednjih dana kako bi se detektirali krivci za podbačaj na izborima za EU parlament, onaj isti podbačaj kojeg predsjednik stranke Andrej Plenković formalno ne priznaje. Nakon umalo pobjedničkog govora u izbornoj noći, retorika se u danima koji su uslijedili dramatično mijenja, pa uz lepet krila crnog labuda sa svih strana pljušte najave internih istraga koje bi trebale pokazati je li debaklu presudila “nedovoljna angažiranost” stranačkih podružnica ili pak sabotaža u vlastitim redovima.
Najcrnje slutnje o rovarenju iznutra naposljetku je s javnošću podijelio i sam Plenković, pa tako i Gordan Jandroković, dok glavni stranački analitičar Robert Kopal uvjerava da za sabotažu ima i dokaze, koje ipak ne podastire dok ne doznamo “što ne znamo da ne znamo”. U leksikon začudnih izjava posljednjih dana upisao se i Lovro Kuščević kada je na pitanje o Milijanu Brkiću rekao: “Nadaj se svačemu, ne čudi se ničemu”.
Pa što bi tek bilo da je podbačaja - bilo? Uistinu, do koje je mjere HDZ-ova vrhuška spremna gurati glavu u pijesak, niječući poraz i bježeći od stvarnosti koja glasi ovako: izborna lista koja vrvi anonimusima, cijeli niz ozbiljnih gafova koje su počinili njegovi ministri, obračuni s Povjerenstvom za odlučivanje o sukobu interesa, galopirajuća korupcija i klijentelizam, iseljavanje mladih, koalicija s neprirodnim saveznicima poput HNS-a i SDSS-a i, možda i ono ključno, eutanazija stranačke desnice... sve su to potezi koji za sobom vuku i određene posljedice i to je jednostavna istina koja ne vapi za analitičkim timovima. Zar je moguće da to nisu znali da nisu znali?
Ako su Brkićevi crni labudovi glavinjali po stranačkim podružnicama u Zagrebu, Splitu i Vukovaru, nagovarajući dugogodišnje članove da budu aktivni ili da budu pasivni, da glasaju za Ružu Tomašić ili da ostanu doma, koje su to ptice zatrovale dijasporu, tu ideološki monolitna skupinu kojom je posljednja tri desetljeća politički dominirao HDZ? U Australiji je pobjedu odnio Hrast, u Japanu SDP, u Sjevernoj Makedoniji Marijana Petir, u Češkoj stranka Možemo, dok je u Irskoj pobjedu odnio Živi zid.
Na žalost, nisu to teme kojima će se baviti vrh stranke u danima koji dolaze, sve su formacije posvećene samo jednom cilju: političkom odstrelu Milijana Brkića, crnog labuda osobno. Nisu ga uspjeli odstrijeliti zato što je navodno godinama opstruirao rad policije, uključujući i istragu lanca elitne prostitucije, ni zbog evidentne zlouporabe obavještajnog sustava za političke obračune, za što su ga bezuspješno optuživali, ni zbog desetaka poslovnih prostora u zakupu njegova brata koje su pokušali napakirati njemu, pa ni zbog špijuniranja ljubavnica, ali sada će mu napakirati da je “aktivno i pasivno djelovao protiv interesa stranke”.
No, netko će mu morati prestati slati poruke preko medija i reći mu u lice da je nepoželjan, i to brzo. Jer, ne sruši li Plenković Brkića, Brkić se rušiti njega. Za razliku od šefa, Brkić dobro zna da je HDZ doživio izborni debakl, a zna i zašto, pa bi svoje spoznaje vrlo brzo mogao kapitalizirati.
Uz opasku da Vaso ima podršku hadezeovaca a Plenky nehadezeovaca. Čini mi se kao biranje između dva zla, lost-lost u svakom slučaju.