Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Analize i intervjui

Ne pitaju što mogu učiniti za državu, nego što država sve može učiniti za njih

Hrvatska država ni u boljim okolnostima neće ostvariti snove o boljem životu ako svi njezini obični ljudi ne shvate da su oni država, i da ni jedan pojedinac, koliko god bio glasan ili visoko plasiran, nije država nego sluga države
09. rujna 2020. u 20:12 1 komentara 480 prikaza
Ponovo otvorena riječka tržnica
Foto: Nel Pavletic/PIXSELL

Kad bi se država vladala kao milosrdna ustanova i popuštala svaki put kad to od nje zatraže pojedine interesne grupacije pogođene dugotrajnom krizom, lako bi se dovela u položaj sportskoga suca koji na terenu griješi ispravljajući vlastite pogreške. Nije sigurno da naši epidemiološki suci ne ulaze u slične kompenzacijske radnje, mijenjajući bez uvjerljivijih objašnjenja radno vrijeme nekoliko žarišnih punktova u svome vidokrugu. Simptomatično je da sviraju različito u istoj stvari, i time dovode u sumnju vlastitu reputaciju. Uživali su veliko povjerenje. Popuštaju li u nastavku pritiscima igrača koji ih povlače za rukav ili su uvjereni da se utakmica odlučuje izvan terena?

Zagreb: Na Trgu bana Jelačića održan Festival slobode FESTIVAL SLOBODE Preuzima li desnica teme teoretičara zavjera? U nedostatku tema počela se baviti i koronom

Podudarnost s porastom bolesti ne mora biti slučajna. Ne govori se uzalud da je i Svevišnji sebi prvome bradu stvorio, da i u nesavršenom zemaljskom carstvu brade ne bi brže rasle onima koji su bliže vlasti. A kakvih sve nezasitnih ljudi ima i u vlasti i pri vlasti moglo se, na užas poštenog svijeta, saznati iz nekoliko svježe otkrivenih tajnih zapisnika. Što se dogodilo poslije otkrića o štetočinama koje su ušle u utrobu vlasti? Pita li se u ovoj zemlji itko što može učiniti za državu? Sve više zanima što država može učiniti za njih. Traje to vrijeme od Franje Tuđmana koji je Hrvatima ostvario tisućugodišnji san, i nastavlja s Andrejem Plenkovićem: hrvatska država ni u boljim okolnostima neće ostvariti snove o boljem životu, ako svi njezini obični ljudi ne shvate da su oni država, i da ni jedan pojedinac, kako god bio glasan ili visoko plasiran, nije država nego sluga države. Daleko je još Lijepa Naša od takve svijesti. U hrvatskim krajevima, stoljećima pod tuđom vlašću, duh solidarnosti i odgovornosti pojavljuje se samo kad dođe neka vanjska opasnost; i traje dok opasnost ne mine.

Tenžera je znao

Državu ni za što, to i dalje vrijedi; ali, ne vrijedi više prvi dio tuđmanizma: sve za državu. I korona je ujedinila Hrvate; raslojavanje je počelo kad su napravljeni prvi izuzeci. Popularni selektori pretvaraju se otad u nepopularne cenzore koji operiraju najčešće oko osjetljivih mjesta, gdje život počinje ili završava. Veselko Tenžera pisao je o svadbama kao o „pokusnome pogrebu“, davno prije nego što je COVID-19 ušao u obje ljudske intime. Brakovi su evoluirali od Tenžerina vremena, sve ih je manje, iako su potrebniji u demografskoj krizi, a i sve kraće traju, opet protiv dominantnog zahtjeva vremena da je obitelj centar društva. Veliki cinik gledao je na brak kao na „mauzolej u kojem se dva života žrtvuju za trećega“. I taj je mauzoad lej srušen, ili je sve prazniji: ne bi ga trebalo posebno štititi da se iz njega ne širi novi virus na okolno pučanstvo. Kako će država regulirati odnose unutar svoje populacije ne bi nikoga posebno zanimalo da se COVID-19 ne uvlači u privatne, sasvim intimne krugove i odatle prijeti drugima. Svadbe su stvarno postale „pokusni pogreb“; najgore bi bilo kad bi se generalno zabranjivale; nužno je bilo ograničavati broj uzvanika. Kako se mijenjao numerus clausus, postajalo je evidentnije da je oko svadbi ugrožena mala industrija. Lako bi bilo pustiti brigu na veselje kad bi prave „brige moje“mogle prelaziti na drugoga; dok nema čvrstih kriterija, svatovski lobi očito pravi pritisak na vlast da (do)pusti što više ljudi da se vesele u doba velike tjeskobe. Nema dokaza da brakovi sklopljeni pred više svjedoka i s više pompe traju dulje u katoličkoj zemlji u kojoj je brak svetinja (koju ponekad i Crkva krši, kad joj to odgovara). Mladencima može odgovarati da je što više svatova oko njih, zna li se da se u svatove ne ide praznih ruku. Na drugome kraju toga posebno osjetljivog kruga, na pogrebima, pokojnicima je svejedno koliko je pokajnika na posljednjem oproštaju. Kao što su mladenci, s obveznim kumovima, dovoljni da u vremenu socijalnih restrikcija uzdignu ljubav, i rodbina pokojnika može dostojanstveno sahraniti svoga bližnjega.

Respirator DUGOTRAJAN PROCES OZDRAVLJENJA Posljedice koronavirusa osjećaju se mjesecima: Oštećenja pluća dugotrajna su i ozbiljna

Mlađi se, srećom, žene, a bolesni, na žalost, umiru, da oko toga ne treba posebna politika. S gospodarstvom je druga stvar, ono je teško stradalo da bi se više moglo zaustavljati, čak i da se ponovi situacija s početka pandemije; svi su sada iskusniji, i vlasti i građani, da mogu uspostavljati ravnotežu između zdravlja ljudi i interesa države, bez posebno drastičnih mjera. Nije ni sve gospodarstvo strateški jednako važno, i to bi se moralo naglasiti; nema znakova da je iz Končara ili iz Podravke došao ijedan virus, a naše dvije uspješne kompanije u sjeni su nekoliko desetaka, koliko li, noćnih (možda i moćnih?) klubova, iz kojih je stalno dolazila prijetnja za zdravlje ljudi koji tamo ne zalaze. Uvijek je ljudima trebalo igara, čak i kad nisu imali kruha; bilo bi kruto, ili surovo, zabranjivati im to u ovakvim vremenima. I tamo postoje poduzetnici, kojima treba omogućiti posao, postoje i zaposlenici, kojima treba osigurati da rade. Njihova je solidarnost u tome da ne ugrožavaju druge. Ako to sami ne mogu osigurati, sve druge mjere mogu biti opravdane. Teško je očekivati od države da svima bude majka; važnije je da nikome ne bude maćeha. U normalnim vremenima, države reguliraju određeni tip ponašanja koji se smatra poželjnim, određeni tip vladanja koji se ne preporučuje, određeni tip djelovanja koji se zabranjuje i određeni tip posla koji se kažnjava. Sa zakonima u pravnoj državi nema pogađanja: nisu na ponudi à la carte. Najlakše bi bilo kažnjavati, pa izazivati otpor; teže je uvjeravati i objašnjavati, pa dobivati pristanak. Krađom se mora tretirati kad netko iz obijesti obije bankomat ili pokrade banku; krađom se može tretirati i kad jedna majka ukrade pileća prsa u samoposluzi, iz potrebe da nahrani gladno dijete. Za zakon je sve to krađa; o socijalnoj osjetljivosti društva, i samoga sudstva, ovisit će što će na kraju biti kažnjeno (i kažnjivo). Uobičajeno je da država uzima od onih koji imaju i daje onima koji nemaju; solidarnost je jedna od njezinih funkcija. Kad se pojavi zdravstvena kriza, ne u jednoj zemlji nego u cijelom svijetu, onda se solidarnost izražava i globalno i individualno: nakon jednog neslavnog perioda u kojem se svatko borio za sebe, Europa je uvidjela da neće opstati ne budu li solidarne njezine članice. Drugi dijelovi svijeta i ne znaju što je to socijalna država; Europska je unija sa zakašnjenjem, ali još uvijek na vrijeme, aktivirala svoj patent, i spasila vlastitu budućnost. A što se tiče solidarnosti među ljudima, država će teško natjerati zdrave da se brinu o bolesnima, moćne da paze na slabije, bude li samo prijetila kaznama. Victor Hugo savjetovao je da treba graditi škole a ne zatvore, da država dobije slobodne i odgovorne građane.

Obnovljena i drograđena škola u Velikom Trojstvu nedaleko Bjelovara Prvi dan škole Najneizvjesnija školska godina: Više od 2000 djece je u samoizolaciji

Općoj vladajućoj liniji ne bi se imalo što prigovarati kad bi se manje kolebala oko mjera koje mora donijeti. „Neophodni zakoni – pisao je Montesquieu – slabe neophodne zakone“. Što će stručna državna tijela sve otvoriti a što će zatvoriti, i hoće li ista žarišta otvarati da bi ih opet zatvarala, ili zatvarati da bi ih ponovno otvarala – puno je pitanja sada. Sve teže je pod vlašću korone biti prorok u svojoj zemlji. Vlastima nije lako da budu pravedne jednako prema svima; jedino se tako štiti sigurnost građana i brani autoritet države, da ne bi državom vladale banke ili, gore, mafija. Ni bogatije države od Hrvatske ne mogu funkcionirati na načelima samoposluge, pogotovo kad su blagajne u kvaru, ni sa zakonima koji bi se uzimali kako kome paše. U teškim vremenima postaje posebno važno da se građani okupe oko jednog štapa, kao što se pijan drži plota, da svi budu jednaki pred zakonom i zakoni jednaki za sve. Svaki izuzetak, i najmanji, stvara velike probleme. Nakon prvih šest mjeseci, dalo bi se, sasvim laički, zaključiti da se virus lakše razvija tamo gdje ima više emocija: radosti na svadbama, tuge na pogrebima, veselja u noćnim klubovima, opuštenosti u fitnes centrima i znoja u teretanama. Država ne bi ulazila u privatnu, ili čak intimnu zonu koja bi pripadala pojedincu da je vrijeme normalno. Pod punom medicinskom opremom i uz politički alarm, čovjek životari u strahu, države funkcioniraju objektivno u izvanrednom stanju. Ako bi pristali na to da upisuju novu školu da bi naučili „živjeti s koronom“, ljudi bi pristajali na poraz, da bi mogli pobijediti jednoga dana kad farmaceutska industrija pokupi vrhnje s gorkoga kolača. Ima protivnika kojeg ne treba izazivati, kojeg se treba plašiti i učiti se živjeti protiv njega, ne s njime. Nije čovjek prvi napao koronu, korona je napala čovjeka. Stručna elita i u nesrećama ima glavnu riječ; konačna će pobjeda biti pobjeda svih ili je neće biti! Država ne može pokriti sve koji su na gubitku; pokazala je da je u stanju spašavati gospodarsku supstancu, da bismo se sutra svi mogli brinuti sami o sebi. Najava novih mjera za spas poduzetnika i radnika govori o odgovornosti države.

Ako za sve brave postoje ključevi, to još ne olakšava položaj državnih ključara: kad zaključaju vrata glavnim institucijama iz kojih curi COVID-19, bune se oni dijelovi stanovništva koji se boje (i bore) za svoju zaradu, za svoju zabavu ili za svoju slobodu. Treba ih razumjeti, prije nego što ih se počne osuđivati za sebičnost; oni se, načelno gledano, bore za svoja ustavna prava. Ni društvo ne umire s koronom, da bi svi njegovi pripadnici pristajali na moralizatorske preporuke koje politika naziva odgovornim ponašanjem. Drugi dio stanovništva buni se što vlasti ne zatvore do kraja pipe kroz koje se provlači virus zaraze, u strahu da se ne probije i u kućne pritvore, u kojima mjesecima ljudi, osobito stariji i bolesniji, žive između straha i nade. Mora se priznati da nije lako vlastima koje svakodnevno donose odluke što je najbolje za državu, a da ne bude loše za državljane: ako udare jače, proglašavaju ih za huntu; ako gledaju kroz prste, proglašavaju ih slabićima; ako se drže struke, pitaju ih što rade u politici; ako se upuste u politiku, pitaju ih gdje im je legitimitet. Mogu skolastičari koliko hoće vijećati treba li stvarati toliku psihozu oko jednoga virusa, kad je bilo i opasnijih virusa; neka izbroje žrtve pa da se i oni uvjere da velika vika oko opasnosti nije bila ni za što. Nervoza zahvaća državu. Tko je više iscrpljen i istrošen, Stožer ili građani, da se nakon gotovo svake odluke razvijaju polemike, čak na najvišoj državnoj razini. Kakvi su odnosi na vrhu države, trebat će glavne aktere odsad držati na fizičkoj distanci da s riječi ne bi prešli na djela. Javlja se, ustvari, širi nesporazum koji poprima karakter sukoba generacija. Može se razumjeti da svim ljudima treba neki ventil, i osobni i društveni, da izbace iz sebe napetost koja se kumulira u mjesecima velike tjeskobe.

PANDEMIJSKI PROBLEMI Reportaža s granice: 'Hrvate stavljaju u karantenu, bojimo se, ne možemo ni do groblja'

Prsti nakićeni zlatom

Na nekim je mjestima došlo do očiglednog kvara na generacijskim vezama, ili do prekida komunikacije. Tko misli da može kvar otkloniti represijom, može samo pogoršati solidarnost. U teškim okolnostima, ljudi lakše podnose odricanja kad se rasporede podjednako na sve; ostvaruju konačno iluziju o jednakosti, ne u izobilju nego u oskudici, ne u sreći nego u nesreći. Kad netko naruši iluziju, svi su spremni postaviti se na zadnje noge, da ih netko ne bi opet preveo žedne preko vode. Borba za vlast, vjerojatno i za novac, poprima u nekim razvikanim slučajevima dimenzije čiste patologije! Stvarno bi se moglo razmišljati o tome da – u interesu države – ljude na javnim funkcijama ne provjeravaju samo specijalisti za sukob interesa. Još je Erazmo Roterdamski upozoravao na osobe koje imaju „prste nakićene zlatom“, što bi se u današnjem socijalnom rječniku prevelo da se kite kao božićno drvce. Države će sebe dovesti u pogibelj ako stave pečat na nezamislivo visoku količinu agresivnosti pa i primitivizma. Ne bi to više bio ispad pojedinca, to bi bio pad sistema koji bi funkcionirao na „pritiscima koji se isplate“.

Kaleigh Hendershot
sve se promijenilo
Gdje je danas Amerikanka koja se udala i preselila u Hrvatsku, o čemu je snimala brojne videe?
RIT Croatia
PROMO
Svakodnevno mjerimo razinu sigurnosti na našim kampusima