Ključna politička zbivanja kod nas krajem prošloga i početkom ovoga desetljeća mogu se u nekim važnim aspektima usporediti s najtrofejnijim momčadskim sportom u Hrvatskoj, kojim su se bavili neki od najistaknutijih ovdašnjih političara (Andrej Plenković, Ranko Ostojić, Zlatko Mateša...). Kao i u vaterpolu, politika se ovdje u 2019. i 2020. godini igra u četiri četvrtine, koje se odnose na različite izbore i pripadajuće kampanje.
Dvije od njih već su završene: u svibnju prošle godine izabrani su, uz razmjerno slab interes građana (glasalo je samo 29,9 posto), zastupnici u Europskom parlamentu; prije gotovo tri tjedna, nakon žestoke i javnosti zanimljive borbe znatno obilježene bizarnostima, Hrvatska je dobila novoga predsjednika Republike. Početkom jeseni održat će se parlamentarni, a nakon toga i unutarstranački izbori. Osim kod HDZ-a: članovi vladajuće stranke u skladu s njenim statutom već ovo proljeće moraju odlučiti tko će je voditi u sljedećem razdoblju. Plenkoviću i njegovoj ekipi, notornim optimistima nadasve uvjerenima u svoje sposobnosti, sada bi zasigurno bilo puno draže da njima izrazito važne unutarstranačke izbore odigraju u posljednjoj četvrtini.
Tako bi mogli iskoristiti prednost zadobivenu u utrci za mjesta u parlamentu i – osobito važno za Plenkovića – nakon što su uspješno obavili zahtjevno predsjedanje Vijećem Europske unije. Međutim, baš oni sredinom prošle godine nisu prihvatili prijedlog statutarne komisije HDZ-a da se predsjednik i drugi čelni ljudi stranke biraju nakon nadmetanja za Sabor.
Pogrešne procjene i odluke
I mnoga druga zbivanja pokazuju kako aktualno vodstvo HDZ-a uopće nije imuno na pogrešne političke procjene i odluke. Zapravo su takvi promašaji brojni, a naročito se bolno izražavaju u vezi s kadrovskim pitanjima (primjerice, listu te stranke na europarlamentarnim izborima vodio je uz snebivanje svekolike javnosti mladac Karlo Ressler, kojemu nije dugo trebalo da se odrekne Plenkovića kao političkoga mentora) i raznovrsne izbore (ponajprije glavinjanja HDZ-a s obzirom na katastrofalnu kampanju i ukupnu izvedbu Kolinde Grabar-Kitarović u nedavnom nadmetanju za šefa države). Krive procjene i odluke dovode do izbornih i drugih neuspjeha, koji rezultiraju zbunjenošću mnogih simpatizera, pa i aktivista i članova vladajuće stranke. Navedenu zbunjenost, koja se kod nekih zdvojnih imatelja iskaznice HDZ-a – poznajem pojedine takve – na predsjedničkim izborima izrazila i u glasanju za Zorana Milanovića, pojačavaju prisutnost nemuštih pa i za zdrav razum nerijetko uvredljivih poruka nekih čelnih ljudi stranke. Treba se samo prisjetiti izjava Plenkovića, Božinovića, Reinera i drugih vodećih HDZ-ovaca za vrijeme izborne kampanje kojima oni opravdavaju začudne i politički toksične istupe Kolinde Grabar-Kitarović te uvjeravaju javnost u njezinu „sigurnu“ pobjedu i snagu vladajuće stranke...
Koristeći klasifikaciju političke participacije koju je ustanovio američki politolog Lester W. Milbrath, moguće je ustanoviti da kod nas politički gladijatori, oni najaktivniji, javnosti daju malo relevantnih informacija o stvarnim zbivanjima u političkoj areni, a brojne politički apatične građane za takav uvid (više) i nije briga. Ispod površine borbama za moć i drugim akcijama zapjenjene političke vode zbiva se mnogo toga što izmiče pogledu zainteresiranih promatrača. No kao što se koji put u televizijskim prijenosima vaterpolskih utakmica ipak prikažu snimke kamera postavljenih na dnu bazena, katkad i politička publika dobije uvid u cjelinu nadmetanja stranaka i drugih aktera.
Uz ostalo, nakon završetka političkih utakmica obznane se neki znakoviti pogledi istaknutih političara, osobito onih iz stranaka koje su ostvarile za njih nezadovoljavajući rezultat na izborima. U posljednje vrijeme naročito su zanimljiva različita shvaćanja neuspjeha na izborima za Europski parlament i predsjednika Republike u okviru HDZ-a. Plenkovićeva je stranka, treba se podsjetiti, na prvim navedenim izborima dobila za njene ambicije nedostatnih 22,7 posto glasova, što joj je donijelo samo četvero eurozastupnika. Također, dugo vremena favorizirana kandidatkinja HDZ-a na predsjedničkim izborima pretrpjela je težak poraz: u prvom krugu se jedva othrvala izazovu Miroslava Škore, da bi u drugom krugu, bez obzira na znatna uložena sredstva, potporu nekih medija i ostale pogodnosti postigla nedostatnih 47,3 posto glasova. Navedeni ishodi izbora podudarni su s trendom opadanja popularnosti HDZ-u ustanovljenim u anketama koje su recentno provele kredibilne agencije: ta je stranka sada tek druga najpopularnija u Hrvatskoj, a umjesto priželjkivane najmanje trećine potpore, koliko joj je nužno za formiranje vlasti, u ovom trenutku ima tek oko četvrtinu.
Kako vodeći HDZ-ovci gledaju na te neuspjehe i nepovoljne trendove? Što se tiče izbora za europski parlament, u javnosti je najviše odjeknulo reagiranje Roberta Kopala, savjetnika premijera i glavnoga analitičara stranke, koji je za slab uspjeh HDZ-a optužio – crnog labuda. Dan nakon izbora pokušao je pojasniti tu dijagnozu: „Možda se dogodilo nešto što ne znamo da ne znamo, nešto atipično.“ Pročitao sam pažljivo knjigu „Crni labud. Utjecaj krajnje nevjerojatnog“ istraživača, publicista i dugogodišnjega burzovnoga mešetara Nassima Nicholasa Taleba na koju se Kopal pozvao, pa ustanovljavam kako je taj savjetnik u već glasovitoj izjavi promašio suštinu (uvjetovanosti) neuspjeha HDZ-a u svibnju prošle godine.
Naime, taj se neuspjeh itekako mogao očekivati, baš kao što je iole pažljivim promatračima komuniciranje i djelovanje Grabar-Kitarović i stranke koja je nju (ponovno) kandidirala za dužnost predsjednice već u sredini prosinca prošle godine bilo jasno da će se zbiti njezin poraz. I to kao nešto što pravodobno znamo da znamo. Što se mene tiče, navedeno nije naknadna pamet: nastupajući u medijima kao politički analitičar, najavio sam loše rezultate HDZ-a, kako na europarlamentarnim tako i na predsjedničkim izborima, što se lako može provjeriti (uz ostalo u snimkama predizbornih emisija N-1 televizije). Takve su najave iznijeli i pojedini drugi nezavisni analitičari, na primjer politolog Tihomir Cipek, koji je izbore analizirao za Nova TV.
U svojoj knjizi, koja je prvotno objavljena 2007., Taleb ističe kako ljudski um u doticaju s poviješću uz ostalo pati od „iluzije razumijevanja“ („svi misle da znaju što se događa u svijetu koji je složeniji (ili nasumičniji) nego što shvaćaju“ i „retrospektivnoga izobličavanja“ („stvari procjenjujemo tek kada se dogode, kao u retrovizoru“). Ta je ocjena opravdana, ali joj valja pridodati sljedeće zapažanje: forsiranje pogrešnih percepcija, naknadno pametovanje, precjenjivanje podataka i njihovo šablonizirano interpretiranje te drugi nedostaci (načina) mišljenja koje prepoznaje Taleb često su izrazito prisutni kod onih koji raspolažu velikom političkom i drugom moći. Kod nas se u posljednje vrijeme najviše izražavaju u riječima i djelima vodstva HDZ-a koje već neko vrijeme kontrolira gotovo sve razine i dimenzije vlasti.
Da je tome tako, pokazuju nemušta, pa u nekim aspektima i cinična opravdanja za poraz Grabar-Kitarović, primjerice premijerovo da je taj krah „stvar i demografije, ondje gdje HDZ ima bolje rezultate, danas živi manje ljudi“. Dakle, šef stranke koja je svojom kvarnošću, upravljačkom nesposobnošću i drugim nedostacima najviše (uz ostalo i zato što je najdulje bila na vlasti) pridonijela egzodusu stanovništva iz Slavonije i drugih zapostavljenih dijelova zemlje zapravo poručuje kako bi HDZ ostvario bolje rezultate da su iseljeni, uglavnom mladi ljudi, prihvatili apel iz pjesme „Croatijo, iz duše te ljubim“ koja ima refren „nek ti kušin bude stina“. Videoklip snimljen otprije petnaestak godina u kojemu klapa Intrade pjeva tu pjesmu zajedno s tadašnjim premijerom Ivom Sanaderom trebalo bi svaki dan emitirati na javnoj televiziji: možda bi tom šok terapijom domoljubna ili – preciznije – „domoljubna“ politička, estradna i druga elita barem malo oslobodila od svoje, na žalost izgleda endemske, licemjernosti i gluposti.
Nakon posljednjih izbora iz redova vladajuće stranke čula su se i neka drugačija mišljenja o uzrocima poraza, primjerice Mire Kovača, koji je 15. siječnja izjavio: „Ne možemo biti supermarket, moramo jasno poručiti svojim biračima da ćemo ih vratiti u svoje okrilje, s jasnim porukama i vrijednostima.“ Doista, HDZ već predugo funkcionira kao politički supermarket: nastoji, kao što je činio u devedesetima, funkcionirati kao široki politički pokret te zadovoljiti interese i izraziti vrijednosti previše različitih (skupina) građana. Bjelodano je da u takvom nastojanju ima sve manje uspjeha, unatoč tome što je u posljednje tri godine na državnoj vlasti postigao i neke učinke, ponajprije u gospodarstvu, blagotvorne za društvo. Koristeći usporedbu s Njemačkom, valja upozoriti kako HDZ (više) u ideologiji i političkoj praksi ne može u isti mah biti i CDU i AfD, dakle i stranka desnoga centra i radikalne desnice.
Izrazi vjernosti iz interesa
Također, HDZ više ne može uspješno djelovati kao stranka koja je s jedne strane načelno usmjerena protiv klijentelizma i korupcije, a s druge tolerira klijentelističke i kvarne radnje mnogih svojih članova (više sadašnjih i bivših članova Plenkovićeve Vlade u javnosti se povezuje ili su se povezivali s takvim zloporabama) te surađuje s akterima koji su ogrezli u takve opačine. Vladajuća stranka naprosto mora, s obzirom na to da jako stremi održanju na vlasti, izvući pouke iz vezanosti za takve aktere koja je prijeteća za njen, ali – puno važnije – i ukupan društveni probitak. Tako su šanse Grabar-Kitarović da prevlada na izborima bile znatno smanjene, napose u Zagrebu, nakon što je objelodanila, zanemarujući okolnost da je predsjednica Republike, svoje prijateljstvo s Milanom Bandićem i „principijelno“ izrazila svoju spremnost da ga posjećuje u zatvoru, čak donoseći na poklon kolače, nakon što eventualno bude pravomoćno osuđen. Ako Plenkovićeva stranke želi održati svoje još uvijek povoljne izgleda da pobijedi na parlamentarnim izborima, trebat će što brže okrenuti leđa Bandiću, što znači razvrgnuti koaliciju s njegovom „one man show“ organizacijom.
Rascjepu u današnjem HDZ-u, o kojemu je riječ u prethodnom pasusu, treba pridodati još jedno važno „puknuće“: između onih najviše zainteresiranih za tradicionalni, desničarski identitet, odnosno svjetonazor i aktera koji idejama vodiljama te stranke pristupaju na modernistički način. Znakovito je da prvi navedeni dosljednije upozoravaju na štetu koju ona trpi od već ukorijenjene prakse zloporabe vlasti u privatne i klanovske svrhe. U javnosti zapažena knjiga političara i politologa Davora Stiera, koja je objavljena krajem 2015. godine, baš je tako intonirana: nova paradigma Hrvatske (treća nakon državotvorne i euroatlantske) koju, prema njegovu mišljenju, HDZ treba teorijski definirati i demokratski realizirati odnosi se posebno na „otvaranje“ političkih i drugih institucija kao jedino učinkovitoj poluzi za promjenu ortačkoga ili klijentelističkoga kapitalizma. U posljednjih četiri godine malo se toga u međuvremenu otvorilo, a neke institucije su se i zatvorile...
Tko će u unutarstranačkim izborima prevladati u srazu između tradicionalista koji upozoravaju na zlouporabu vlasti i dominantnih modernista slabo svjesnih šteta koje društvo trpi od koruptivnih i klijentelističkih radnji? Najvjerojatnije potonji. Ovih dana mediji su, a naročito javna televizija, preplavljeni izrazima vjernosti istaknutih HDZ-ovaca Andreju Plenkoviću. Ustanovljavam kako je osnova tih zaklinjanja manje izraz dubokoga promišljanja, a više osobnih interesa (treba se naći na izbornoj listi) i zbijanja redova ususret glavnoj utakmici – parlamentarnim izborima.
Engleski politolozi Hague, Harrop i Breslin navode kako je jedna od glavnih funkcija stranaka da služe kao referentna točka svojih pristašama i biračima u tumačenju kompleksnoga političkog i društvenog svijeta. Kod HDZ-a, pa i drugih naših velikih stranaka, ta teorijsko-komunikacijska funkcija manje je bitna, ako uopće i dolazi do izražaja, od ostale tri: stranke obnašaju i usmjeravaju vlast, služe za regrutaciju elita te su promicatelji i selektori socijalnih interesa. U našem političkom životu definitivno je pak najvažnija prva navedena: vlast je za vodeće političke aktere u Hrvatskoj najviša vrijednost. Za njeno osvajanje, odnosno zadržavanje na njoj rabe se različita sredstva. No pritom i najpametniji zanemaruju da to treba činiti promišljeno i pažljivo kako se na političkom plivalištu ne bi, na čuđenje gotovo svih, a najviše stranačkih čelnika, najednom opet pojavio neki crni labud.
Može, Laliću. Ako se istodobno može furati na priču o ljudskim pravima i titoizam, pričati o budućnosti i plakati za Jugoslavijom, može i biti CDU, AfD, centar i sve ostalo.