Naslovnica Premium

Našu djecu dužnike od naših političara spasit će Europska unija

Plasman obveznica: 
Sve podsjeća na 
metaforu broda koji 
tone na kojem se ori predizborna pjesma
07. travnja 2013. u 12:43 0 komentara 3 prikaza
'19.11.2012.,  Zagreb - Konferencija za novinare u Banskim dvorima na kojoj su premijer Zoran Milanovic i ministar Slavko Linic predstavili plan rebalansa proracuna.  Photo: Jurica Galoic/PIXSELL'
Foto: Jurica Galoić/Pixsell

Nakon što je vlada izdala desetogodišnje dolarske obveznice uz prinos (kamatnu stopu) od 5,625%, mnogi su govorili o uspjehu. Sve podsjeća na metaforu o pjesmi koja se ori na brodu koji tone. I dok se predizborna pjesma ori, nitko ne želi priznati da je svima laknulo: ovo će zaduženje omogućiti da se barem do kraja ljeta ne moraju dodatno smanjivati plaće, mirovine ili neke druge proračunske stavke. Obveznica je magični instrument koji jamči da će sve to jednom platiti neko dijete, u nekoj dalekoj budućnosti.

Još uvijek nikome ne pada na pamet da bi dijete-dužnik za nekoliko godina moglo odbiti plaćati dugove svojih roditelja i otići u neku drugu zemlju. Upravo zbog te djece, u raspravi o najnovijem zaduženju propuštena je prilika da se jasno kaže kako je Hrvatska došla do ruba i da je zaduženje uz ove uvjete ravno tragediji.

Hrvatska je financijski ovisnik

Trenutak izdanja obveznica jedna je od važnih odrednica kamatne stope jer se ambijent na tržištu brzo mijenja. Neki negativan događaj koji nema veze s izdavateljem obveznica može smanjiti apetit za rizik ili izazvati paniku pa se kamatne stope mogu snažno mijenjati na dnevnoj i tjednoj razini. Stoga, ako neka zemlja ima manevarski fiskalni prostor, ona će testirati svjetsko tržište i odustati od izdanja na neko vrijeme kada procijeni da trenutak izdanja nije povoljan i da će kamata biti previsoka.

Financijski ovisnici poput Hrvatske nemaju tu opciju. Potrebni iznosi zaduženja toliko su veliki da alternative poput zaduženja kod domaćih banaka i fondova ili povećanja poreza, nema. Štoviše, kada bi se zbog pojave nekog globalnog rizika financijsko tržište „zatvorilo“ na nekoliko mjeseci (a u financijskoj je povijesti bilo takvih epizoda), Hrvatska bi morala rebalansom snažno reducirati plaće, mirovine i druga davanja iz proračuna. Ovoga puta hrvatska je izdavala obveznice na vrhuncu krize na Cipru.Krivci za to što nema alternative nisu – kao što sugeriraju južnoeuropski populisti, MMF, EU, trojka, Švabe i Angela Merkel. Krivci su narodi (i njihovi političari koje izaberu) koji se sami dovedu u situaciju u kojoj nemaju izbora zbog financijske ovisnosti.

Prinos od 5,625% dramatično visok

Financijska ovisnost ima svoju (visoku) cijenu. SAD se na deset godina zadužuje uz kamatnu stopu od 1,75%. Naših 5,652% u dolarima znači da se zadužujemo za 3,88 postotnih bodova nepovoljnije. Ta razlika približno odgovara stopi premije osiguranja hrvatskog kreditnog rizika. Slika pokazuje usporedbu tih premijskih stopa. Samo se za prezaduženu i koncepcijski izgubljenu Mađarsku plaćala veća premija od hrvatske u promatranoj skupini zemalja.

Premije rizika za odabrane zemlje na 5 godina na dan 29. ožujka 2013.

Izvor: Erstebank Research

Uz ovu kamatnu stopu javni dug u odnosu na BDP eksplozivno raste

Visoka kamatna stopa može dovesti do automatskog i eksplozivnog rasta omjera javnog duga i BDP-a, pogotovo ako je gospodarski rast nizak. Često se može čuti da hrvatski javni dug, koji bez garancija iznosi oko 55% BDP-a i s garancijama oko 70%, nije previsok jer je, npr., njemački omjer veći od 80%, a Francuski od 90%. Takve usporedbe, međutim, ne vrijede ništa. Za održivost duga puno je važniji odnos kamatne stope i stope ekonomskog rasta od same razine duga. Španjolska je fiskalno „pukla“ iako joj početna razina javnog duga nije bila osobito visoka, a Italija se još nekako drži iako je u krizu ušla s javnim dugom koji je u odnosu na BDP bio oko dva puta veći nego u Španjolskoj.

Prema tome, kamatna stopa od 5,625% u ovom je trenutku za Hrvatsku tragično visoka. Uz nju naš javni dug nije više održiv: omjer javnog duga i BDP-a nalazi se na eksplozivnoj putanji – automatski raste.

Ubitačni automatizam rasta zaduženosti znači da, ako se ne dogodi čudo iznenadnog ekonomskog rasta, a vjerojatno neće, prije ili kasnije, ovaj ili neki drugi hrvatski premijer morat će izaći pred narod i objasniti da su u protekle četiri godine propuštene brojne prilike za fiskalnu konsolidaciju. U sljedećoj će rečenici objasniti da ona mora uslijediti baš sada, u najgorem mogućem trenutku, nakon pola desetljeća prespavanih u iluziji da je rast iza ugla i da se trenutak istine može odgoditi. I onda će, po staroj dobroj mediteranskoj tradiciji, reći da su za sve krivi MMF i rejting agencije. Možda i Angela Merkel.

Plaćamo trošak gubitka rejtinga

Kada je Hrvatska potkraj prošle, odnosno početkom ove godine nakon 15 godina gubila investicijski rejting, slijedila je lavina kritika na račun rejting agencija. Javnost je u prvim danima nakon gubitka rejtinga hranjena informacijama da prinosi na obveznice na tržištu nisu reagirali nakon gubitka rejtinga. Valjda je to trebao biti dokaz nekompetentnosti ocjenitelja.

Problem je u tome što političari tada nisu znali da je gubitak rejtinga poput pada imuniteta: drugog dana nakon gubitka rejtinga sve je isto, ali ste ranjiviji i puno je veća vjerojatnost da će vas zahvatiti prvi virus u prolazu. Ovo je izdanje obveznica potvrdilo „teoriju“ pada imuniteta: premija rizika u Hrvatskoj je u proteklim mjesecima rasla vidno brže nego u drugim zemljama. Virus se aktivirao: premija se kreće usko uz premiju problematične Mađarske i ove godine bilježi nagli rast, što je glavna odrednica ovako visoke kamatne stope koju moramo platiti. To znači da je u prosincu i siječnju napravljena pogreška kada se nije požurilo s izdanjem obveznica na međunarodnom tržištu dok su premije rizika bile niže. Zanimljivo bi bilo izračunati koliko desetaka milijuna kuna ili dolara hrvatske porezne obveznike košta ta pogreška.

Cijena populizma

Teško je spekulirati o tome koliki bi bio prinos na ove obveznice da nije bilo pada kreditnog rejtinga i da se veliko izdanje obveznica dogodilo na samom početku godine. Jedino je sigurno da bi prinos bio niži. Na primjer, da je bio niži za jedan postotni bod, uštedjeli bismo 15 milijuna USD na kamatama godišnje ili za deset godina oko 120 milijuna USD sadašnje vrijednosti (oko 0,2% BDP-a). Da smo fiskalno čvrsti kao Češka, na izdanju od 1,5 mlrd. USD uštedjeli bismo oko 40 milijuna USD na kamatama godišnje ili za deset godina više od 300 milijuna USD sadašnje vrijednosti (oko 0,6% BDP-a). I sve to samo na jednom izdanju koje čini manje od 5% ukupne zalihe javnog duga!

Koliko ćemo tek desetaka milijardi kuna razlika u plaćenim kamatama plaćati sljedećih godina, dok Hrvatska ne sredi svoje javne financije. Kamate na javni dug naša su nova brodogradnja – rupa bez dna.Što plaćamo ovim astronomskim iznosima samo na kamatama? Stvara li se kao protuvrijednost neki kapital, neka imovina koja će odbaciti dobar prinos, možda veći od tih 5,625%? Naravno da ne. Jedina protuvrijednost koju na ovaj način financiramo je taj fini politički balans za koji političari misle da je samo njima dokučiv. To je fini balans populizma, političkog kukavičluka, političke kvazimudrosti i samozavaravanja, ne bi li se pred samim sobom i narodom opravdala vožnja sto na sat ravno u zid. Riječ je o političkoj borbi do zadnje tuđe kune.

I sada će na to uslijediti ona standardna: ali za sve je kriv HDZ.

HDZ je zaista Hrvatsku doveo do samoga ruba. No, pustimo HDZ. Važniji su sadašnji dužnosnici. A tu neke osobite nade nema. Unatoč sramežljivoj fiskalnoj prilagodbi koja bi se izvrsno uklopila u okolnosti u Finskoj, ovo je Hrvatska. Stoga izgleda da prošli i sljedeći izbori nisu ništa drugo do javni natječaj za ekipu koja će zemlju koja se opasno ljulja gurnuti preko ruba.Na sreću, našu djecu-dužnike kojima je ova generacija kreatora politike namijenila dužničko ropstvo, pokušat će spasiti Europa. Ulaskom u EU ući ćemo u proceduru prekomjernog deficita (engl. EDP – excessive deficit procedure).

Fiskalno neuredne zemlje u sklopu tog mehanizma bivaju podvrgnute posebnim ograničenjima i ekonomskim programima koji se usuglašavaju s Europskom komisijom. Utješno zvuči činjenica da se trenutačno čak od 20 od 27 članica EU nalazi u EDP-u. Manje utješno zvuči činjenica da će Hrvatska biti druga članica u povijesti koja će odmah nakon ulaska u EU ući u taj mehanizam. Prva je bila Mađarska 2004. Dakle jasno je čijim utabanim stazama kročimo. Jednako je jasno da EDP nije čarobni štapić koji nas može spasiti od nas samih.

POSLOVNA RJEŠENJA
Pogledajte kako je karlovački slatkovodni akvarij postao primjer uspješnog poslovanja

A1 izdvaja za Vas

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.