Višegodišnja recesija dovela nas je do posvemašnje zbunjenosti i brkanja osnovnih pojmova. Uzmimo često spominjanu podjelu na „gospodarstvo" i „sve ostalo". Kaže se tako – „najvažniji je gospodarski program". Ili – „ljudima je dosta svjetonazorskih i političkih pitanja, najvažnije su teme proizvodnje, zapošljavanja, izvoza...". Slično – „kada se pokrene gospodarstvo, bit će novca za sve". Bezbroj je inačica te duboko pogrešne podjele koje svakodnevno čujemo. Postoji tobože gospodarstvo, a na drugoj strani sve ostalo što ovisi o njemu – zdravstvo, mirovine, pravosuđe, obrazovanje, znanost, kultura, socijalna skrb, nacionalna sigurnost, obrana, javna uprava, vanjska politika itd. Ako je gospodarstvo uspješno, kaže se, ima novca za sve, a ako je kriza, mora se u ovom ostalom dijelu trpjeti i čekati da prođe.
Slijedi logičan nastavak. Ako je gospodarstvo najvažnije, iz opće krize nas mogu izvući jedino programi koji radikalno mijenjaju najprije gospodarstvo. Tek onda sve ostalo, automatizmom obilja novca koje generira gospodarstvo. „Sveobuhvatni, hrabri, odlučni, brzodjelujući" gospodarski programi su u modi. I, doista, ideja ne nedostaje.
Problem je što njihov najveći dio nema baš nikakve veze sa stvarnošću. Ili s pameću, svejedno. Dobar dio počinje i završava s uništenjem nacionalne valute i financijskih tržišta, bez obzira u koliko različitih „strategija" sva ta ispraznost bila zakamuflirana.
Besmislena podjela na „gospodarstvo i ostalo" vjerojatno je samo nastavak marksističke utopije o bazi i nadgradnji. No, bez obzira na porijeklo, štetnost takve besmislene podjele je ogromna. Vodi nas u još dublju krizu. Stvari su, naime, upravo suprotne od opisanog. „Gospodarstvo" (BDP, proizvodnja, zaposlenost...) je rezultat, posljedica „svega ostalog". Da bi izašli iz krize koju mjerimo promjenama „bruto domaćeg proizvoda", morat ćemo najprije mijenjati sve njegove ostale komponente, pa tek onda „uobičajene sumnjivce" – industriju, poljoprivredu, promet, turizam... bazu. Prastarom retorikom – naš problem je prije svega u nadgradnji, baza je kolateralna žrtva.
Tko će isplaćivati mirovine u 2025. godini? Iz kojeg stupa? Koliko će tada biti prikupljano iz doprinosa?
Zato bilo koji ozbiljan politički program mora prije svega dati odgovore na najteža pitanja iz područja koje uopće ne klasificiramo kao gospodarstvo. Pa tako i na ova – što točno znači besplatna zdravstvena zaštita za sve? Koja je razlika između bolnica u državnom i privatnom vlasništvu? Jamči li država svim građanima određenu razinu zdravstvene zaštite ili tek plaće i sigurnost radnog mjesta određenom broju ljudi koji rade u zdravstvu? Stvara li kirurg domaći proizvod ili ga troši? A što je s izvozom zdravstvenih usluga? Vrijedi li išta euro ili dolar zarađen u bolnici, plaćen od njemačkog osiguranja? Ako da, što smo učinili da ga povećamo? I tako redom.
Obrazovanje. Koja je razlika u odnosu na zdravlje? Ima li je uopće? Za koga je i do kada „besplatno"? Ili ste mislili „obavezno"? Ako znanje stvara vrijednost, a stvara, što onda stvara neznanje? Čiji je „ljudski kapital" kao akumulirano znanje? Društveni ili pojedinca koji ga je akumulirao? Koji dio je platio sam, a koji je dobio od svih poreznih obveznika? Ne manje važno, kako stojimo na ljestvici međunarodne konkurentnosti u proizvodnji znanja? Koji smo na svijetu? Lošiji ili bolji od nogometaša?
Komu i čemu služe općine, gradovi i županije? Jesu li same sebi smisao ili su tek institucionalni okvir zadovoljavanja dijela javnih potreba? Koje im funkcije pripadaju? Moraju li nadležnosti državne uprave i lokalne samouprave biti upravo ovakve? Koliko su kompatibilne sa svijetom? Postoji li učinkovitija varijanta? Treba li ih 100, 300 ili 600? Kako se plaćaju usluge koje pružaju? Ne kako se „financiraju", već tko i kako plaća?
Tko će isplaćivati mirovine u 2025. godini? Iz kojeg stupa? Koliko će tada biti prikupljano iz doprinosa? Koliko „iz proračuna"? Ima li kakve veze drugi stup s nacionalnom štednjom? Ili možda s tržištem kapitala? S domaćim ulaganjima? Upravljanjem uloženim kapitalom? Dobivaju li danas dovoljno novca svaki mjesec da bi mogli u budućnosti isplaćivati pojedinačnu štednju dovoljnu za pristojne mirovine? Ako ne, kada će početi i u što će to ulagati?
Eto, to su samo neka pitanja na koja treba odgovoriti ozbiljan gospodarski program. Stolari i konobari „u bazi" to trebaju, svoj posao znaju.
Naš osnovni problem su političari, svi drugi problemi počinju od njih od zapošljavanja preko političke podobnosti, nejasnih propisa koji se često mijenjaju do enorminih povlaštenih i predsjedničkih mirovina....