Među brojnim talijanskim hodočasnicima u Međugorju protekli su vikend bili i roditelji talijanskog premijera Mattea Renzija. S gospođom Laurom i gospodinom Tizianom, ponosnim roditeljima najmlađeg premijera u povijesti Italije koji u Međugorje dolaze već dvadeset devet godina, razgovarali smo o svemu osim o – politici.
Hoće li i talijanski premijer, vaš Matteo, uskoro doći s vama u Međugorje?
Već je bio ovdje u Međugorju. Dolazio je kao mladić, 1993. godine. Volio bi on i sada da može doći, ali brojni poslovi i obveze mu to ne dopuštaju.
Koliko se viđate sa sinom premijerom?
Svojevrsna je obiteljska rutina da se obavezno susrećemo svaka tri tjedna, a zajednički smo proveli i godišnji odmor.
Sugerirate li sinu išta glede trenutačnog stanja i životnih prilika u Italiji?
Mi se i pogledima razumijemo, ali, ne, nema potrebe da mu mi išta sugeriramo. Sina smo dok je bio dijete dovoljno naučili, sada je odrastao i samostalno donosi sve svoje odluke.
Posjet ovisnicima
Koliko ste puta dosad bili u Međugoju?
Prvi puta 1986. godine, a od tada zaista mnogo puta. U posljednjih trinaest godina dolazimo čak dva puta godišnje.
Što vam Međugorje znači?
To je mjesto na kojem smo dobili jako puno toga u životu. Iako je Gospa svuda, na svakom mjestu u svijetu, naša je sreća bila što je naš župnik čuo sve o Međugorju odmah na početku međugorskih događanja. Prvo je ovamo u Međugorje došao naš župnik i sve vidio, a kad je nama župljanima ispričao sve o Međugorju odmah smo došli ovamo. Tada je ovdje bila samo crkva, a ono što nas je posebno dotaknulo bila je vjera ovih ljudi u župi Međugorje. Crkva je bila puna, ali ne stranaca, već župljana Međugorja. Stranaca je tada bilo zapravo jako malo. Mi smo tada Međugorje doživjeli i osjetili kao mjesto mira i molitve. Znamo da nam je Gospa most do Gospodina, dolazimo napuniti svoje baterije vjerom u Međugorju.
Što vas najviše impresionira u Međugorju, gdje najviše volite ići i što posjetiti tijekom boravka u medjugorskoj župi?
Ono što nas najviše dotakne, pravo u srce, u svakom je slučaju Podbrdo i brdo Križevac i Crkva. Ono što nas posebno impresionira kao živi svjedok čuda je, recimo, Zajednica Cenacolo s bivšim ovisnicima. Posjećujemo je svaki put kad dođemo.
Tijekom posjeta Cenacolu, razgovarate li s članovima Zajednice?
Uvijek poslušamo njihova svjedočanstva. Posebno nas dirne kad vidimo momke koji su tek ušli u Zajednicu, pa onda kad dođemo ponovno sljedećih godina vidimo na njima veliku promjenu, radost i svjetlost.
Dolazili i u ratu
Je li s vama i sada župnik koji vas je povezao s Međugorjem?
Sada je s nama novi župnik koji je naslijedio starog i sve njegove načine rada, pa tako i hodočašća u Međugorje. Mi smo u prethodnog župnika imali veliko povjerenje, ali nije nas on mogao zbližiti s Međugorjem koliko smo se mi otvorili kako bismo prihvatili to nešto novo što se ovdje dogodilo.
Vodila nas je radoznalost svojstvena čovjeku, želja za nečim novim, nečim drukčijim, želja da razumijemo nešto tamo sa te druge strane...
Dolazili ste i u vrijeme rata?
Da, željeli smo vidjeti trebaju li ljudi hranu i pomoć. Kad smo došli 1993. rekli su nam da smo pravi ambasadori u donošenju i vijesti i hrane koju smo tada dovezli.
Je li netko iz vaše obitelji sudjelovao na hodnji mira od Humca do Međugorja?
Da. Naš drugi sin, liječnik. Kao i mi, i on je u Međugorju našao sreću, radost i mir.
U koje doba godine najradije dolazite u Međugorje?
Voljeli bismo doći svaki dan, ali uglavnom dolazimo u vrijeme kad nema mnogo hodočasnika, obično u ožujku ili travnju, pa opet potkraj listopada ili početkom studenoga, svake godine.
Kad ste ovdje u Međugorju, sudjelujete li u molitvenom programu i klanjanju svaki dan?
To svakako.
Imate li prijatelje koji su također vezani uz Međugorje?
Da. Imamo ljude koji su nam bliski i redovito s nama dolaze u Međugorje.
Kad dođete u Međugorje susretnete li se s vidiocima?
Ne idemo ih tražiti, no bili smo prijašnjih godina i na susretima s vidiocima. Za nas su vidioci instrumenti preko kojih Gospa prenosi poruke.
Želite li još nešto dodati o Međugorju, što vas nismo pitali?
Klanjanje je trenutak koji nas u Međugorju najviše dirne u srce i ima za nas veliki značaj. Bilo bi dobro da se donese odluka da svi hodočasnici budu na klanjanju i sudjeluju u njemu... Osim klanjanja, onima koji dolaze potrebna je i ispovijed. Viđamo mnoge ljude koji se ovdje pomire s Gospodinom. Nije važno samo da se u Međjugorje uđe i iz njega iziđe, ono ima smisla ako čovjeku koji ovamo dođe ono postane i stil življenja. Cilj je, dakle, da Međugorje bude stil života. Rekli bismo, nije problem doći u Medjugorje, već je problem ponijeti Međugorje kući i živjeti ga tamo. Mogli bismo reći da je nama to i uspjelo.
>> Odustaje li Europa od temelja na kojima je uzdignuta
>> Matteo Renzi sastavlja momčad, kod Napolitana ide u ponedjeljak!
Lipo je ovo pročitati