Malo je tko vjerovao, ruku na srce, da će se hrvatski nogometaši popeti korak do svjetskoga vrha. U pothvat su, čini se, vjerovali oni sami i njihov strateg Zlatko Dalić; zato su ga i mogli ostvariti. Ushićenoj naciji i usrećenom narodu veličanstveni uspjeh, poslije poduljeg razdoblja sumnji, došao je kao melem na ranu; zato su ga toliko slavili. Bio je čas za dizanje morala, 5 poslije 12, ako ne i kasnije: depresija je kod Hrvata stala gušiti kreaciju, pesimizam je počeo ubijati nadu, a dugogodišnja serija loših rezultata u zemlji počela je stvarati raspoloženje da je bolje izvan zemlje.
Nisu vatreni patentirali lijek za čudesno ozdravljenje nacije; pokazali su – i to je pozitivni utjecaj njihova izvanserijskoga uspjeha – da se i naši ljudi mogu penjati na Himalaju kad ih se na to pripremi. U Rusiji su bili nagrađivani za svoj talent, prije svega, i za moral, kojim su oplemenili talent. Vjerovali su, do zadnjega trena, u svoju snagu, u vlastite mogućnosti i to im je, na kraju, donijelo zasluženo drugo mjesto u najpopularnijem sportu na kugli zemaljskoj.
10 Top hitova Vatrenih: Evo zašto ih volimo još više:
Kad se pola milijuna ljudi, poslije svega, okupi u glavnome gradu, i kad se masovni zanos ponovi i u drugim krajevima zemlje, i sve u čast jednoga planetarnog hrvatskog uspjeha, onda nogomet – koji je bio magnet za privlačenje tolike mase – prestaje biti sporedna stvar u zemlji. Postaje fenomen društva i činjenica politike, s kojom treba računati više nego da neki nadobudni političar slavodobitno najavljuje investicijsku poplavu u Hrvatskoj. Poslije Moskve, Hrvatska nije ono što je bila prije toga; sportska slava probija nove putove o svijetu. Nije Hrvatska sama: i pobjednici, Francuzi, slavili su svoje zlato, ali bez atmosfere na hrvatski način: njihovi su se igrači od zračne luke do Pariza dovezli kao da dolaze s treninga, bez publike.
A u Parizu, proslava svjetskog naslova počela je (tek) na Étoileu, nastavila duž Champs-Élyséesa, i završila u predsjedničkoj palači. Sigurnosni razlozi nisu dopuštali da se igrači izmiješaju s narodom: zaštićeni koridor dijelio je igrače od navijača duž „najljepše avenije na svijetu“, i ostavljao dojam pokazne vježbe iz sigurnosti, koliko i spontanog narodnog slavlja, kakvo je bilo u Hrvatskoj. U uređenoj Francuskoj bilo je nereda i sukoba; to je njen današnji reljef. U Hrvatskoj, iako nije uvijek na dobrom glasu po svojim navijačima, nije bilo incidenta: milijun ljudi, možda nešto manje, ali nije bitno, na otvorenom, izloženi emocijama i ponašanju „mase“, ni lošeg glasa nisu pustili. Znači da su bili zadovoljni, i da nisu htjeli kvariti zadovoljstvo; raniji neredi, a nekoliko stotina (najviše) izgrednika, na stadionima i oko njih, nastajali su iz nezadovoljstva. Njih je zadovoljna Hrvatska stavila u „kućni pritvor“.
Koliko se na terenima u Rusiji isticala tehnička moć hrvatske momčadi, toliko se izvan terena u Hrvatskoj mogla vidjeti moralna snaga naroda i, s jednom jedinom iznimkom, u cjelini, ipak, zanemarivom, građanska odgovornost i zrelost društva. Tko će zlobno tražiti dlaku u jajetu, može je naći. Ali, ona niti išta sakriva niti bitno išta otkriva. Bolje bi bilo da ni toga nije bilo, ali ne može poremetiti sliku dorasloga društva i zreloga naroda. Od svoga osnutka, osim kod samog proglašenja nacionalne države i njene konačne pobjede, današnja Hrvatska nije izražavala toliku količinu sreće. Moglo se vidjeti koliko su Hrvati gladni uspjeha i žedni afirmacije! Koliko očekuju više od onoga što imaju (malo ili nedovoljno)! Narod se ujedinio na osjećaju sreće; valjda to sretno mnoštvo opet nitko neće žedne i gladne prevoditi preko vode.
Da i navijači bolje žive
Puku je to utjeha za sve što su dosad (iz)gubili, nada da ovaj narod nije osuđen da ostane prikovan uz začelje Europe; vladarima opomena da je uspjeh nogometaša probudio očekivanja kod njihovih birača i da ih je time obvezao da se i oni prometnu u u ljude poput Zlatka Dalića koji će pokazati put uspješnosti, koji će mobilizirati svoje „igrače“ i krenuti u druge, još važnije pobjede. Hrvatska je umorna od neuspjeha, od predugog tapkanja na mjestu i od neispunjenih obećanja; neviđena mobilizacija ljudi mogla bi biti – ako se dobro kanalizira – početni udarac za novi ambiciozni početak izvan nogometa. U svakom slučaju, porasla su očekivanja kad se vidjelo da se može kad se hoće. Silna se, nezapamćena energija, valjala ulicama i trgovima, rivama i šorovima: bilo je u njoj i ljubavi i razočaranja, u isto vrijeme: ljubavi prema jednoj superuspješnoj momčadi, koja je obnovila nadu da Hrvati znadu i mogu pobjeđivati; razočarenja što moraju toliko dugo čekati da se i na drugim sektorima pokrene zemlje. Da i navijači počnu bolje živjeti!
Građani pozivaju: Morate zadržati Dalića:
Igračima stvarno „nije u šoldima sve“; navijačima je u šoldima mnogo više. „Model Dalić“ zaslužuje dublju analizu i istraživanje, da bi mogao biti upotrebljiv, zašto ne, i izvan nogometa (ako je Hrvatima išta važnije od igre), gdje stvari već dugo ne idu tako dobro. Čovjek je s neke periferije uletio preko noći u grotlo nogometnog vulkana dok je iz užarenog grotla ključala lava sveopćeg nezadovoljstva poslije (ne)očekivanog sloma Čačićeve nemušte vladavine. Pozitivni efekt „novoga čovjeka“ psiholozi su već objasnili: nije Zlatko Dalić došao kao nova metla koja bolje čisti, on je odbacio metlu koju bi mu Šukerova vlast bez razmišljanja dala u ruku, samo da očisti put do Rusije, da se bankrotirani Savez ne bi morao seliti iz raskošnoga „Hiltona“.
Novi strateg znao je da dobiva na privremeno upravljanje dijamante od igrača, i da se dijamanti ne bruse s metlom. Livnjaku sa splitskim i varaždinskim iskustvom (igračkim i trenerskim), nije bila bliska ni njemačka krutost Nike Kovača u odnosu prema igračima ni autizam Ante Čačića u odnosu prema javnosti. Odlučio se za promjenu paradigme – bliskost s igračima, i na tome je (iz)gradio njihovo povjerenje, i na sudioništvo s navijačima, i na tome je dobio njihovu podršku. Imao je Dalić pred sobom dva velika hrvatska trenerska izvora, Tomislava Ivića i Miroslava Blaževića, kad je gradio svoj pobjednički plan. Za „trenera nad trenerima“ nije se mogao odlučiti jer niti je bilo potrebe da počinje od početka, kao legendarni trener „Hajduka“ (i drugih, većih europskih klubova) niti je imao vremena da uvježbava nove igrače.
Od „trenera svih trenera“ mogao je posuditi njegovu komunikacijsku inteligenciju kojom je majstorski mobilizirao igrače i stvarao pobjednički duh. Kad je početkom 80-ih preuzimao trenerstvo Dinama, legendarni Ćiro znao je instinktivno i racionalno da poslije toliko sušnih godina mora i zagrebačkom klubu granuti sunce. Od sustavnih i serijskih neuspjeha izgradio je pobjednički plan s momčadi koja je imala Zajeca, Kranjčara, Cerina, sve asa do asa, ali bez ikakve momčadske pozlate. Mudri Blažević savršeno je u (malo)građanskom Zagrebu kapitalizirao činjenicu da Dinamo dugo nije bio prvak, u njegovoj interpretaciji: nije mogao biti jer nije bio miljenik izvan Zagreba, osobito u Beogradu. Iz toga je svoje mobilizacijske teme: hrvatstvo, što se u tadašnjim prilikama odmah politički prevodilo kao nacionalizam, i vjeru, što se tumačilo kao klerikalizam.
I kad je u glavni grad vratio pobjedničku slavu s osvojenim prvenstvom, poslije četvrt stoljeća apstinencije, Ćiri je glava bila na panju. Imao je protivnika u različitim komitetima, ali i mnoge saveznike, poput lucidnoga Veselka Tenžere, koji su njegove ideje znali bolje formulirati od njega samoga. Dinamo je prvi dokaz da se velike momčadi stvaraju od velikih pojedinaca, ali da veliki pojedinci nisu dovoljni za veliku momčad; netko ih mora ujediniti na pobjedničkoj platformi: to je uloga velikoga trenera da bude igračima i šef i brižni otac. Nije ih Ćiro slučajno zvao sinovima, a Dalić pred kamerom držao Vidu za dres da ne bi pao s krova autobusa. U svijetu ljudskih prava prošlo je vrijeme trenera diktatora.
Tržište nogometnih nogu
Iz trenerske ostavštine Miroslava Blaževića mogao je Zlatko Dalić koristiti i njegovo iskustvo s vatrenima. Opet je Ćiro imao „nos“ da osjeti da je Franjo Tuđman spreman dati i kraljevstvo za promociju hrvatskoga nogometa u svijetu, i oči da vidi da Hrvatska ima dobru desetinu igrača koji su bili prvaci svijeta, dok su, kao juniori, igrali za bivšu državu. Može se za njega, poslije svega, reći da je bio svojevrsni kockar, ali je znao na koje brojeve treba igrati, i nikad nije stavljao sve na jedan broj. Njegov je ulog bio u tome što je imao Bobana, Jarnija, Šukera…, a njegova uloga da ih uvjeri da su najbolji u svijetu (kao dinamovce prije toga, da su najbolji u Jugoslaviji). Kad je odlazio u Francusku, Ćiri su u zemlji vjerovali koliko i Daliću kad je odlazio u Moskvu; jedan i drugi su padali zato što su nesretno poklanjali Francuzima po dva gola.
U nogometu se „faktor sreće“ uvijek veže uz pobjednike; vatreni je u moskovskome finalu stvarno nisu imali na svojoj strani, da kapitaliziraju očitu nadmoć kvalitete. Nije im argentinski sudac pomagao; odmagao im je očitim propustima na štetu hrvatskih igrača. Čovjek je htio biti glumac, pa je dočekao igrati glavnu ulogu pred milijardu ljudi, i to grubijana koji se u igri (boljeg) Davida i (lošijeg) Golijata svrstao na stranu jačega. Kod prekršaja iz kojeg je pao prvi francuski gol mogao je i pogriješiti; ali kod druge greške mogao je, čak i morao u utakmici takvoga ranga, vidjeti – jer je snimku pregledavao nekoliko puta – da Perišićeva ruka nije bila ni namjerna niti je utjecala na igru. Toliki su autoriteti ocijenili da je to ključni, a nepravedni trenutak odluke: vatreni poslije toga nisu više mogli i drugi put loviti zaostatak.
Pogledajte video Vatreni blockbuster:
Na tržištu nogometnih nogu, Francuzi su imali trostruko višu cijenu; na terenu, to se nije dalo primijetiti. Štoviše, Luka Modrić je imao više ideja nego cijela francuska momčad; suprotno slavnoj tradiciji duha i kreacije, kakvu su u nogometu gradili Michel Platini i Zinedine Zidane u svoje vrijeme, igrači Didiera Deschampsa djelovali su fizički moćno a idejno siromašno. Da nemaju čudo od igrača, jedva punoljetnog Mbappéa, jedva bi opravdavali mjesto na nogometnom Olimpu. Taj mladac već drži prevagu, on u sebi ujedinjuje brzinu Husaina Bolta i snagu Cassiusa Claya: nema toga čuvara kojeg ne može pretrčati, ni protivnika kojeg nije u stanju nokautirati. Francuzi su, bez njegove ingenioznosti, igrali nedopadljiv industrijski nogomet, a Hrvati su uživali u igri, sve dok su imali snage za to, i dok nisu zaustavili sportske nesreće i nepravda suca.
Za momčad se gine i na klupi
Zlatko Dalić tražio je svoje zlato na istome rudniku na kome je kopao Ćiro Blažević, igrače europske klase, i došao sloj dublje, do srebra. Je li mogao i dalje? Koristio je istu motivacijsku matricu, psihologiju zapostavljenosti, i istu političku strukturu, red domoljublja i red vjere. Pod rukom je imao kvalitetni igrački materijal, koji se potvrđivao po najvećim klupskim momčadima na kontinentu. Njih nije imao čemu učiti, oni su svi s pohvalama završili svoje škole; oslobodio ih je stege, koju obično forsiraju treneri inferiorni učenicima, izgradio igru prilagođenu igračima i prepustio njima glavne uloge. Sebi je ostavio (naj)teži zadatak – da iz pozadine usmjerava igru i da što neprimjetnije kontrolira emocije. Nije umislio da je čudotvorac, pa da je dovoljno da se pojavi, niti se ponašao kao naivac, da kruh dolazi bez motike. Nije krojio svojim igračima kapu prema svojoj glavi. A igrači su se uklopili u njegovu pobjedničku paradigmu: raditi i vjerovati u rad; ići na prvo mjesto, i (ne) biti zadovoljan i s drugim!
Dalić je proklamirao poniznost, kao etičku norma ponašanja, zato što je vjerovao u sportsku superiornost svojih igrača. Nije strateg vatrenih mogao tražiti asketizam od svojih igrača: u hrvatskim (ne)prilikama svi igrači su rockefelleri; tražio je solidarnost grupe, i kad je prvi iskočio, poslao ga je kući. Njegova je praktična etika da se za momčad gine i na klupi, i tko to nije mogao podnositi, odstranio ga je s klupe. Nisu to metode tiranina; i u sportu je tako: tko ne sije odgovornost, taj žanje nered ili kaos. Svi uspjesi, osobito u sportu gdje se egzaktno mjere, počinju od povjerenja u sebe i svoje sposobnosti; prestaju kad se useli sumnja, kad se sportaši stanu kolebati ili kad podcjenjuju protivnika. Strah blokira, sigurnost motivira.
Kad je, poslije jadnog izdanja vatrenih s Rujevice odijevao radno odijelo spasitelja hrvatskoga nogometa, Zlatko Dalić je morao prvo misliti na to da ima na raspolaganju vrhunske igrače, i da majstori lopte, koji nose igru Reala, Barcelone, Juventusa, Intera, Liverpoola, Atletica, Monaca, Milana…, znadu svoj zanat. Morao im je samo prenijeti vlastiti optimizam, da svaki igrač i svi zajedno počnu vjerovati u svoje mogućnosti, da prakticiraju – što je govorio Umberto Eco – „optimizam volje“ i „pesimizam razuma“. Nevjerojatni je optimist taj Zlatko Dalić: u svakoj situaciji vidi izlaz, a u najtežoj dva izlaza. Sociolog Alain Braconnier razlikuje dvije vrste optimizma: „trenutni optimizam“, vezan za raspoloženje, i „optimizam karaktera“, vezan za sposobnost da se misli pozitivno. Strateg vatrenih posjeduje drugu vrijednost optimizma: u kritičnome, a kratkom vremenu, on je morao igrače (iz)liječiti od depresije i nevjerice, koja se mogla vidjeti iz aviona, možda i nesloge i razilaženja, s kojima kolektivni sport često ima problema, zbog vanjskih utjecaja ili različitih karaktera. On je udaljio od momčadi sve koji su mogli štetno djelovati na igru i na igrače. Bio je sam pred sudbinom.
Pobjede su šansa i opasnost
Izgubljene Čačićeve pojedince Dalić je ujedinio u momčad, s kojom je kretao u velike nogometne bitke, kao da igrače vodi na izlete. Trebalo je prvo pobijediti jaku Ukrajinu, i to na njenu terenu, da se ne izgubi posljednji vlak koji je vozio u Rusiju; Luka Modrić i društvo lako su pobijedili, a novi izbornik razoružavao Nevjerne Tome koji redovno prate svake takve kadrovske promjene. Trebalo je zatim pobijediti neugodne Grke, u dodatnim kvalifikacijama; opet su Modrić i njegova škvadra bili bolji, i opet uvjerljivo, i svome novom izborniku ovjerili mandat. Trebalo je u Rusiji prijeći eliminacijski krug; i to su „vatreni“ trijumfalno prošli (a Nijemci nisu!), i skinuli i posljednji upitnik o trenerskim i mobilizatorskim vrijednostima Zlatka Dalića.
Što je htio, to je i imao: jedan duh, momčadski, i zdravo tijelo, atletski spremno, koje je u hičkokovski napetim okolnostima pobjeđivalo Skandinavce njihovim oružjem, hladnokrvnošću, Ruse njihovim adutima, trkom i snagom, a momčad iz kolijevke nogometa podučavalo 120 minuta da je nogomet i dalje igra koju Englezi, s previše stranaca u svojim momčadima, zaboravljaju igrati. Nije Dalić čudotvorac, niti ima čarobni štapić, da može preko noći stvoriti pobjednike od gubitnika. U svom pobjedničkom planu on je uveo u momčad robusnog Antu Rebića, vratio iskusnog Ivana Strinića, preraspodijelio uloge Ivana Rakitića i Luke Madrića, da oba dođu više do izražaja, razradio novu poziciju Marcela Brozoviću, da više koristi njegova pluća. To što komunikativnošću i smislom za mobilizaciju podsjeća na Blaževića, ne prikriva da u svom trenerskom kartonu ima i Ivićeve strasti za strategiju i učenosti Stanka Poklepovića. Nije Dalićev nogomet opterećen strateškom dosadom ni suvišnom učenošću. Hrvatska je bila, više ili manje, bolja od svih svojih protivnika; nije bila lošija ni od razvikane francuske momčadi, konačnoga pobjednika.
Da se birala najbolja momčad, vatreni su mogli imati konkurenciju u impresivnim crvenim vragovima iz Belgije. Obje su momčadi pale pred realizmom velike nacije koja pušta protivnike da igraju, a ona pobjeđuje i kad nije (naj)bolja. Francuzi su usvojili njemačku definiciju nogometa; potvrđuju to Belgijci i Hrvati, poraženi u igri u kojoj nisu bili slabiji.
Svaka velika pobjeda je i šansa i opasnost. Šansa, u našem slučaju, da Hrvatska digne svoj nogomet, da ga uskladi sa statusom druge zemlje u svijetu. Nije dovoljno izgraditi nacionalni stadion: to su „vatreni“ i njihovi navijači zaslužili i poslije 1998., i tadašnje pariške „bronce“. Hrvatskom nogometu treba čistoća u odnosima, zdrava i ravnopravna konkurencija među klubovima, navijanje bez nasilja i mržnje, suradnja bez podjela i ljubomore, nogometne škole koje će odgajati i buduće igrače i ljude, stadioni na kojima će se uživati u igri i u ponašanju. Trebaju mu novi ljudi koji će mu to osigurati i koji, radi vjerodostojnosti, ne dolaze iz politike, neće služiti politici niti će se politikom služiti. A opasnost je da ostane sve po starom, da srebrna medalja (po)služi kao novo Potemkinovo selo koje će pokriti sve slabosti hrvatskoga nogometa i nogometne organizacije.
Usrao se boljševik Galić. Boji se lomače kao i svi drugi drugovi.