Rođen sam 1990. godine. Po završetku rata krenuo sam u školu. I dobro se sjećam tog uzbuđenja. Nešto ružno je završilo. Nova budućnost samo što nije došla. Bake, susjede, roditelji, učitelji, svi su nam govorili da smo djeca budućnosti. Trebalo je izdržati još samo četiri godine i dočekati novi milenij. Prvašići, nas nekoliko, trebali smo biti astronauti te nove budućnosti.
Već tada su se slali mailovi, kompjuteri su postajali manji, a optimizam se nekontrolirano širio svijetom. Trebao je to biti novi globalni svijet, bez ratova, s magičnom ekonomijom, dobrim kapitalizmom koji će se pobrinuti za svaku našu potrebu i ostvarenje svakog sna. Trebalo je još samo malo pričekati tu novu budućnost. Dobro se sjećam koliko je brojka 2000 imala čarobna i omnipotentna svojstva. I zaista, svijet nakon 2000. postao je globalniji nego što smo mogli zamisliti. Prvo nas je dočekao novi globalni rat 2001. čiji smo početak mama i ja gledali na TV-u dok smo umotavali knjige za 6. razred.
Ni deset godina kasnije, taman kad sam završavao srednju školu, svijetom se razlila globalna ekonomska kriza i mojoj generaciji potpuno zatvorila pošten ulazak u tržište rada. Snašli smo se, izmislili poslove, naučili živjeti s manje. Optimizam se smanjivao usporedo s nekontroliranim rastom cijena stanarina. I sada, nešto više od deset godina nakon globalne ekonomske krize, našu je budućnost još samo malo odgodila globalna pandemija. Ovogodišnji 35. salon mladih održava se u HDLU od 21.10.–6.12. Temu izložbe koncipirala je kustosica Nika Šimičić. Tema je “Millenial”, a odnosi se na osobe rođene negdje oko 1990., ne više tako mlade, biografija izbrazdanih svakom od gore navedenih kriza.
Na izložbi nailazim na bijeli stolac Rex slovenskog dizajnera Nike Kralja. Ostavljen u sredini prostora, gotovo kao greška, prepoznatljiv funkcionalni predmet iz vremena prije nego što se većina umjetnika (i posjetitelja) rodila. Pokraj stolca nailazim na tekstualni opis projekta i uviđam da je ovaj ready made rad umjetnika Filipa Pilja pod naslovom “Nisam ja Niko”. Na komadu papira kraj stolca stoji autorov tekst: “Iz gomile trulih stvari izbačenih iz Iličkog tavana virio je bijeli sklopivi stolac. Val uzbuđenja prostrijelio je kroz mene. Stolac Rex Nike Kralja. Prljav i napukao. I tako neugledan, bio je jedan od ljepših prizora u dugo vremena. Djelo vrhunskog dizajna, iznimno lijep objekt.
I eto mene studenta, sa smiješkom i klasikom pod rukom. S istim smiješkom predstavljam ga tati, spominjem mu arhitekta, revolucionaran dizajn, MoMA-u... Govorim to, a pred nama stoji prljavi stolac. Stari malo gleda mene, pa njega. On je u mojim godinama imao obitelj, kuću i siguran posao, a ja dolazim doma sretan sa strganim stolcem. No s druge strane, jedini sam u obitelji koji će po svemu sudeći imati diplomu u džepu. O tome sam stolcu učio u školi, i sada ga donosim doma. I to nekaj vrijedi. Ovaj, za razliku od drugih, može otvoriti teme o kojima inače ne bismo. Tako je i bilo. Krasan razgovor imajući stolac kao metaforu za čitav svijet. I razumjeli smo se.” Stolac je zaista izvrsna metafora za čitav ljudski život. Krevet možda može podnijeti više metafizike jer se u krevetu rađamo, umiremo, ševimo i spavamo.
No u krevetu kapituliramo pred svijetom i životom, povlačimo se, prekrijemo dekicom, odlazimo onkraj traume, grijemo se uz tijelo koje (povremeno) volimo. Stolac je naše uporište, čvrsta točka, oslonac kada se svijet raspada. Stolac moramo zagrijati kada treba uprijeti snage za učiniti nešto teško, naučiti matematiku prije popravnog, izdržati još jedan Zoom sastanak, prekinuti ljubavnu vezu. Stolac je tu da nas zaštiti, održi na životu. Prije loših vijesti, doktor će vas zamoliti da sjednete. Za mene, stolac je metafora moga rada. I dok sjedim ovdje, stolac mi daje potporu, sigurnost i siguran odmak od svijeta. Stolac Nike Kralja najpreciznija je metafora moje generacije. Taj predmet žudnje lako nalazimo u glomaznom otpadu. Predmet koji prošla generacija više i ne primjećuje jer ga je imala gotovo svaka škola, (sada već propalo) poduzeće, odbori mjesne uprave.
Mi generalno imamo naviku kopati po glomaznom otpadu generacije prije nas. Ponekad nađemo stolac Rex, a ponekad, u puno raspadnutijem stanju, kakvo radno mjesto, koncept mirovine ili pohabano stanarsko pravo koje ćemo previše platiti. Stolac Nike Kralja za moju generaciju je artefakt da je nekada (barem eto u industrijskom dizajnu) postojala vizija budućnosti u kojoj su stvari bile manje potrošne i dizajn je bio dostupan većem broju ljudi, a ne samo ultraprivilegiranima. Budućnost je generaciji mojih roditelja bila konkretna kao taj Rex stolac, stabilan, dugotrajan, moderan i jednostavan. Moja budućnost je dekonstruiran predmet iz Ikee, koji moram složiti sam i za kojeg znam da će biti klimav.
I baš kao što tako točno navodi Pilj, to može biti uzrok nerazumijevanja između nas i naših roditelja, ali i povod da razgovaramo o tome kako se budućnost zatvorila nama, a kako njima. I ako kojim slučajem zamislite da sjednete u taj stolac kako biste predahnuli od izložbe, pandemije i generalne egzistencijalne krize, iza vas je prepoznatljiva slika umjetnika Stipana Tadića Super Andrija iz njegova ciklusa o zagrebačkom kvartu Siget. Njegova slika razlistat će se kao topografija jednog djetinjstva i mapa uspomena.
Lijevo od vas umjetnik Miran Šabić u radu Vremenska kapsula precizno, enciklopedijski slika, bilježi i popisuje svoje igračke iz djetinjstva (Pokemon karte, autići, šalica s Bartom Simpsonom…) te ih znanstvenom metodom stavlja u naftalin. Zamišljajući se kako sjedim na Rexu, okružen radovima svojih vršnjaka, u svijetu i (još jednoj) krizi bez presedana, osjetio sam se kao Lajka. Svjestan sam da je moja misija slijetanja u budućnost unaprijed propala, ali sam ipak uzbuđen i ispunjen nadom. Jer nada je osjećaj utemeljen u sadašnjosti, ona je zalog budućnosti, njezin preduvjet i prijemni ispit. Ova izložba je zalog jedne budućnosti i nada da ćemo preživjeti još jednu njezinu malu odgodu.
