Nema više nikakve sumnje da ćemo iz ove krize prouzročene pandemijom koronavirusa izaći jači, bolji i duhovniji. Upravo tako - duhovniji. Ako stavimo na stranu sve nelogičnosti i teorije zavjere ovoga fenomena, već sada jasno možemo vidjeti kako su redefinirane granice naših osobnih svjetova, ustaljenosti, navika, načina rada, ophođenja, religioznosti, poslovanja, kupnje... Ma baš svega. Ograničeno kretanje odvelo nas je, ne našom voljom, u svojevrsne minipustinje naših života za koje do jučer nismo imali ni vremena ni interesa. Stanje izoliranosti i nametnuta "socijalnog distanciranja" okrenulo nas je prema samima sebi na način i u vrijeme kada smo to najmanje očekivali.
No pritom smo se vrlo brzo uvjerili da presijecanje i zaustavljanje svakodnevnih životnih tijekova ne znači nužno smrt od gladi, a još manje duhovnu smrt. Svi koji su nagomilali zalihe hrane i toaletnog papira vrlo su se brzo u to uvjerili s jedne strane, a s druge i svi oni koji su zavapili da će im zatvaranjem crkava ishlapjeti duše.
Dogodilo se upravo suprotno, nikad kao dosad duhovnost nije bila dostupnija u svim svojim oblicima, ušavši preko interneta, elektroničkih medija i suvremena načina komunikacije praktički u sve domove i obitelji. Ili na ulice, svejedno. Kao u primjerima izvanrednih "tijelovskih procesija", koje su pokrenuli župnici koji u skučenim okolnostima vide priliku kako bi živoga i utjelovljena Isusa iznijeli iz svetohraništa i donijeli izravno među ljude, na gradske ulice, u sela i zaseoke, svejedno. Da je to netko predlagao i činio prije nekoliko mjeseci, zacijelo bi ga čudno gledali.
No, kao što po onoj evanđeoskoj sunce sja i kiša pada dobrima i zlima, tako je i ova nevolja zahvatila sve bez obzira na njihov socijalni status, obrazovanje, tjelesni izgled, bogatstvo ili siromaštvo. Pa su oni bogatiji i dobrostojeći začas spoznali da se može živjeti bez svih blagodati na koje su naučili, a siromašni su vidjeli da se i bogatima oskudica može dogoditi preko noći pa ih nimalo ne štiti dobar status na socijalnoj ljestvici.
Poruku je, naime, svatko dobio na svoj način. A nju su posebno multiplicirali svi oni koji su "višak sebe" uložili u ovu krizu. Od onih kojima je to poziv, poput liječnika, policajaca i vatrogasaca, do onih koje je koronavirus zatekao na radnim mjestima kao što su prodavačice i blagajnice u prodavaonicama ili pak onih koji zbog dobra srca nisu mogli sjediti sklopljenih ruku pa su se odazvali volontiranju.
Mnogi već sada govore da će se vrijeme mjeriti na ono prije korone i na ono poslije korone. Zašto? Jednostavno zato što je ova kriza došla do svakoga i nitko neće ostati nepromijenjen. Svatko je imao priliku doći upravo u svoju minipustinju i, ogoljen od svega dojučerašnjega, sresti samoga sebe sa svim svojim strahovima, nadanjima, prioritetima, planovima... U mističnoj duhovnosti ti su trenuci najdragocjeniji pa Thomas Merton kaže da "pustinja nije nužno zemljopisna. Ona je samoća srca u kojoj stvorene radosti bivaju potrošene i preporođene u Bogu". Iz aktualne pustinje, dakle, ne smijemo izaći nepromijenjeni.
Čak ni u vrijeme kada našu svakodnevicu neće određivati mjere kriznih stožera. Jer, ostanemo li isti kao što smo bili prije, sljedeći zov pustinje mogao bi biti ispunjen još snažnijom čežnjom, kojom Bog čisti čovjeka od svega suvišnoga što je nagomilao u svome životu. Zato i dane obilježene koronom koji su pred nama moramo iskoristiti do kraja, radujući se vremenu koje dolazi nakon krize, jer ćemo u njemu sigurno biti bolji, snažniji i duhovniji nego što smo to bili jučer.
