Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Analize i intervjui

Nakon atentata u Sarajevu uhićen je zbog suradnje s nacionalističkim pokretom

Specijalni magazin “Ivo Andrić” u izdanju Večernjeg lista, bogato opremljenu i sadržajnu priču na 132 stranice o hrvatskom nobelovcu, potražite na kioscima po cijeni od 25 kuna
01. siječnja 2020. u 14:21 31 komentara 5909 prikaza
Ivo Andrić
Foto: Akšamija/fototeka zavičajnog muzeja travnik
Pogledajte galeriju 1/4

Studentski život Ive Andrića otpočeo je u listopadu 1912. godine zahvaljujući stipendiji od 600 kruna koju je dobio od Napretka, društva za potpomaganje naučnika i đaka Hrvata – katolika za Bosnu i Hercegovinu. Stipendija mu je odobrena 25. rujna, a Andrić je studij na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu otpočeo u listopadu. U upisnici na fakultet Andrić je napisao da je po vjeroispovijesti katolik te da mu je materinski jezik hrvatski. U tom dokumentu stoji i da mu majka udovica Kata Andrić ima prebivalište u Srebrenici, da mu je skrbnik Ivan Matkovšik iz Višegrada, te da student Ivo stanuje u Kačićevoj ulici 21 u Zagrebu.

Hrvatski institut za financije Put do poslovnog uspjeha Usavršite svoje znanje u upravljanju projektima

U Zagrebu mu je skučeno

Andrić je na Mudroslovnom fakultetu u prvom semestru slušao predavanja na prirodoslovno-matematičkom odjelu, gdje sluša kolegije koji su mu bili potpuno strani, poput mehanike, akustike, anatomije, fizikalne optike... Ipak, upisuje i fakultativni kolegij Hrvatska književnost od zabrane ilirstva do apsolutizma kod Đure Šurmina u trajanju dva sata tjedno. I dok je prvi semestar kao podstanar stanovao u Kačićevoj ulici, drugi se seli u Medulićevu 16. U Zagrebu je Andrić naišao na topli doček, zahvaljujući i svojim političkim, antiaustrijskim stavovima.

Prijateljuje s piscima Vladimirom Čerinom, Ljubom Wiesnerom, Krešimirom Kovačićem, karikaturistom Pjerom Križanićem, kiparom Ferdom Ćusom, slikarom Duškom Kokotovićem, glumcem Josipom Pavićem... Upoznaje i Antuna Gustava Matoša koji je neupitni središnji lik tadašnjeg zagrebačkog književnog života. Lokacija druženja je najčešće kavana Bauer. Ljubo Wiesner Andrića je uveo u dom Fanike Gojmerac u otmjenoj Jurjevskoj ulici u kojemu su se okupljali umjetnici i boemi. Tu Andrić upoznaje Fanikinu mlađu kćer Evgeniju, pijanisticu i učenicu Glazbenoga zavoda. Mladi Andrić s Evgenijom gradi poseban odnos, često razmjenjuju pisma koja su u većem broju sačuvana do danas, a u kojima Evgeniju naziva “dragom malom Evgenijom” i “mojom dragom prijateljicom”.

Ivo Andrić Sto godina od "Ex ponta" Mladi Andrić bio je loš đak i sumnjao je u svoje knjige

Ipak, Andrić se u Zagrebu osjeća skučeno, o čemu vrlo otvoreno i ne baš diplomatski piše i prijatelju Vojmiru Durbešiću krajem 1912. i početkom 1913. godine. U tim pismima su i ove rečenice: “Ko zna je li Hrvatska najmizernija zemlja u Evropi, ali ja znam, da je Zagreb najbednije mesto u Hrvatskoj, jermi, mrki i ozbiljni sinovi s juga, ne može da nadjemo smisla ovom crvotočnom i alkoholičnom gradu gde masna jela uspavljuju duh i gde vino oči vara. Ovde se za godinu dana postaje životinja, bestia zagrabiensis, a za dvije špijun. Ovo moje kristkindlsko raspoloženje ne ima se tumačiti‘onamo’ da sam ljut jer sam gladan. O ne! I nakon tri para kranjskih kobasica i hrvatskog vina ja ostajem istog mišljenja”, piše Andrić Durbešiću kojeg ipak duhovito poučava da nakon njegove smrti nikako ne smije tiskati ovo pismo, jer mu onda Zagrepčani neće nikada podići spomenik. Andrić je bio dobar proricatelj. Pismo je tiskano i Zagrepčani mu doista nikada nisu podigli spomenik.

Nakon prve studentske godine u Zagrebu, tijekom koje Andrić ima i problema sa zdravljem (tuberkuloza, anemija, nesanica, glavobolja) ljeto provodi u Višegradu kod gostoljubive obitelji Matkovšik. U Višegradu, pomalo zdvojno, čeka Napretkovu stipendiju za nastavak studija u Beču gdje je slušao predavanja iz povijesti, filozofije i književnosti na slavistici. Stipendija od 1200 kruna stiže u listopadu i Andrić može na put. Stanuje s Vojmirom Durbešićem na adresi Severingasse. Aktivan je i u studentskim udruženjima i to hrvatskom Zvonimiru i srpskoj Zori. No, zbog zdravstvenog stanja, mora napustiti Beču kojem su zime jako hladne i vjetrovite te traži savjet od svojeg sarajevskog gimnazijskog profesora Alaupovića gdje bi mogao nastaviti studije, pa se vraća u Zagreb, gdje početkom 1914. godine završava na operaciji u Bolnici milosrdnih sestara i to 10. siječnja. Istoga dana je u toj bolnici operiran i Antun Gustav Matoš koji je od posljedica te operacije i umro 17. ožujka. Nakon oporavka od operacije Andrić se vraća u Beč gdje u Zvonimiru drži poznati govor na komemoraciji Antunu Gustavu Matošu. Početkom travnja s Durbešićem dolazi u Krakov gdje se upisuje na filološki odjel Filozofskog fakulteta. I ovdje se u upisnici deklarira kao katolik i Hrvat.

Ivo Andrić | Autor : Akšamija/fototeka zavičajnog muzeja travnik Foto: Akšamija/fototeka zavičajnog muzeja travnik

Piše za Hrvatsku riječ

Oduševljenje Poljskom, uči poljski jezik, pleše mazurku,intenzivno živi studentskim boemskim životom. Za sve to vrijeme piše pjesme u prozi, a u lipnju 1914. Društvo hrvatskih književnika objavljuje mu šest pjesama u čuvenoj zbirci “Hrvatska mlada lirika”. Tijekom te 1914. godine Andrić objavljuje i prikaze i članke te pjesme u zagrebačkim listovima Hrvatski pokret, Hrvatska riječ, Savremenik i Vihor. Na vijest o sarajevskom atentatu i ubojstvu nadvojvode Franje Ferdinanda, Andrić napušta Krakov i putuje u Zagreb. S Čerinom preko Rijeke kreće u Split gdje ga austrijska policija uhićuje i odvodi prvo u Šibenik, a onda preko Rijeke i Pešte u Maribor, gdje kao politički zatvorenik ostaje sve do ožujka 1915. godine. Za vrijeme tamnovanja intenzivno se dopisuje s Evgenijom Gojmerac. Bilo je uobičajeno mišljenje daje Andriću najveći krimen bila “Prva proljetna pjesma” u kojoj pjesnik zaziva kraljevu vojsku, što se smatralo pozivom na srpsko osvajanje austrijskih pokrajina. No, pjesma nije bila povod za zatvaranje, pa zbog nedostatka dokaza Andrić 20. ožujka napušta mariborski zatvor te mora otići u internaciju u franjevačku župu sv. Mihovila u Ovčarevu, selu desetak kilometara udaljenom od Travnika.

U Ovčarevu se susreće s majkom koja je u to doba domaćica župniku fra Alojziju Perčinliću za kojeg se nagađalo da je Andrićev biološki otac. U Ovčarevu intenzivno čita, obilazi obližnje samostane, a pogotovo onaj u Gučoj Gori, piše pjesme i pisma Evgeniji Gojmerac koja mu nabavlja i šalje knjige iz Zagreba, uči engleski jezik. A kada župnik Perčinlić dekretom biva premješten u župu sv. Ilije u Zenici, s njim odlaze i Andrićeva majka i Andrić. U rujnu 1915. umire i Evgenia Gojmerac od leukemije, što je kosnulo čak i Miroslava Krležu. U Zenici Andrić ostaje do 1917. godine, a povremeno je smješten u vojnu bolnicu. Na regrutaciji je proglašen nesposobnim, a 2. srpnja oslobođen je kazne zbog amnestije cara Karla.

Ilustracija Jozo Pavković Bitka za književnike iz Travnika i Mostara: čiji su Andrić i Šantić?!

Zbog lošeg zdravstvenog stanja liječi se u nekoliko bolnica, da bi u studenom ponovno dospio u Bolnicu milosrdnih sestara u Zagrebu, gdje upoznaje Ivu Vojnovića na kojeg ostavlja duboki dojam. U bolnici piše i dramsku jednočinku “Konac komedije” te priprema pokretanje časopisa Književni jug u kojem poslije i surađuje.

U ateljeu slikara Ljube Babića upoznaje i Miroslava Krležu. I početak 1918. godine započinje boravkom u bolnici, a te godine počinje i dugogodišnja bogata prepiska sa Zdenkom Marković, polonisticom i književnom kritičarkom te Andrićevom pouzdanicom koja je bila i prva čitateljica njegovih djela. Andrić se ponovno upisuje na Sveučilište u Zagrebu, uređuje Književni jug u kojem je objavio čak dvadeset i pet priloga. Povremeno boravi na oporavku u Krapini, Crikvenici... Konačno mu izlazi i prva knjiga, zbirka pjesama “Ex ponto” u izdanju Književnog juga i s predgovorom Nike Bartulovića. Zbirka je naišla na pohvale, jednu je u Hrvatskoj riječi sročio i Miroslav Krleža. U Zagrebu Andrić dočekuje slom Austro-Ugarske Monarhije i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U stalnom je kontaktu s Tugomirom Alaupovićem. Kada ovaj postaje ministar za vjere u prvoj jugoslavenskoj vladi, Andrić ga moli za pomoć pri nalaženju posla i to na nagovor Vojnovića. Sugerira neki posao pri jugoslavenskoj ambasadi u Poljskoj jer zna poljski jezik, ali ne postavlja nikakve uvjete.

Ivo Andrić | Autor : Akšamija/fototeka zavičajnog muzeja travnik Foto: Akšamija/fototeka zavičajnog muzeja travnik

Proljeće provodi u Dubrovniku i Splitu gdje završava svoju drugu knjigu, “Nemire”, a onda dobiva pozitivan Alaupovićev odgovor koji mu nalazi mjesto u Beogradu, pa Andrić početkom listopada zauvijek napušta Zagreb, grad s kojim je imao kompleksan odnos, ali i grad koji ga je, bez obzira na Andrićeve trpke riječi, zadužio. U Beogradu stanuje u unajmljenoj sobi u Svetosavskoj ulici, radi kao sekretar III. klase u Ministarstvu za vjere s plaćom od tri tisuće dinara. Upoznaje Izidoru Sekulić i Boru Stankovića, druži se s Crnjanskim, Vinaverom, Pandurovićem, Kosorom, Sibom Miličićem, dakle beogradskom umjetničkom kremom.

Najčešća lokacija beogradskih druženja je hotel Moskva. I dalje se redovito dopisuje sa Zdenkom Marković s kojom provodi božićne blagdane u Zagrebu. Godine 1920. počinje Andrićeva diplomatska karijera i to zahvaljujući ministru vanjskih poslova Anti Trumbiću, Splićaninu kojeg je mladi pisac zamolio za posao u tom Ministarstvu kako bi pomogao “našoj stvari”.

I tako Andrić postaje sekretar jugoslavenske ambasade u Vatikanu gdje dočekuje izlazak svoje druge knjige,“Nemira”, koja također izlazi u Zagrebu, u nakladi Stjepana Kuglija, dok mu u Beogradu Cvijanović objavljuje pripovijetku “Put Alije Đerzeleza”. Boravak u Italiji koristi za česta putovanja po talijanskim gradovima i za druženje s umjetnicima iz domovine koji su u Italiju dolazili na obrazovanje. U Vatikanu Andrić ostaje nešto dulje od godinu dana, u listopadu 1921. imenovan je vicekonzulom II. klase u generalnom konzulatu u Bukureštu. Rumunjska ga oduševljava.

Pisma Ive Andrića Pisma Ive Andrića Što je pisao prijateljici Eugeniji o internaciji u župnom dvoru

Susret s kraljem

U veljači 1922.godine Andrić i osobno upoznaje kralja Aleksandra koji je u službenom posjetu Rumunjskoj. Te je godine premješten u Trst, gdje ostaje vrlo kratko, samo dva mjeseca. U siječnju 1923. godine postaje vicekonzul u Grazu. U lipnju te godine polaže diplomatsko-konzularni ispit u Beogradu, a kako na snagu stupa propis po kojem diplomati moraju imati visoko obrazovanje, Andrić u studenome te godine upisuje nastavak studija na Filozofskom fakultetu u Grazu. Tu sluša predavanja iz slavenske filologije, povijesti i filozofije. Kako nema fakultetsku diplomu, privremeno ostaje bez posla te radi u konzulatu kao dnevničar. Redovito objavljuje pripovijetke, književne prikaze, ali i novinske tekstove.

Tako 1923. godine u zagrebačkoj Jugoslavenskoj njivi pod pseudonimom Res piše tekst “Fašistička revolucija”, prvi u seriji tekstova o usponu fašizma u Italiji koji je jedno vrijeme pratio izbliza. “Ko je u novembru 1921. za fašističkog kongresa u Rimu vidio njihove povorke kako, u crnim košuljama sa mrtvačkim glavama, razbarušene kose i paradna koraka, prolaze mirnim rimskim ulicama, taj je u njima mogao da čita poreklo i put fašizma. ”Godine 1924. u svibnju konačno u Grazu predaje disertaciju pod nazivom “Razvoj duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine”. Mentori su mu profesori Heinrich Felix Schmidt i Raimund Friedrich Kaindl. Usmeni ispit iz slavenske filologije polaže u lipnju, kao i završni ispit iz povijesti i filozofije pa tako postaje doktor znanosti. Zdenki Marković piše daje mnogo vremena i energije uložio u završetak fakulteta koji mu je bio neophodan.

Ivo Andrić | Autor : Akšamija/fototeka zavičajnog muzeja travnik Foto: Akšamija/fototeka zavičajnog muzeja travnik

S diplomom su mu vrata diplomatske i državne službe širom otvorena. U kolovozu u Višegradu umire Ivan Matkovšik, Andrićev tetak i poočim. Andrić ne propušta sprovod u Višegradu u kojem je godinama provodio ljetne praznike te intenzivno tješi tetu i majku. Zdenki Marković piše da ga teži udarac nije mogao zadesiti. S tetom podiže i spomenik voljenom skrbniku na kojem piše “On bijaše dobar, plemenit i voljen. Sad se raduje u vječitom miru. I živi svjetal u uspomeni. Svome drugu i poočimu Ana i Ivan. ”U listopadu 1924. se iz Graza vraća u Beograd gdje radi u Ministarstvu vanjskih poslova, prvo u arhivu, a onda u Drugom političkom odjelu. Srpska književna zadruga objavljuje mu zbirku novela “Pripovetke” za koje će dobiti nagradu iz fonda Ljubomira Mihailovića od 5500 dinara. Sada počinje nova Andrićeva faza i kao pisca i kao diplomata. Njegovo zrelo doba i doba jačeg potvrđivanja i javnog uvažavanja. Andrić više nije siromašni bosanski student koji na plećima nosi teret antidržavnog djelovanja, nego uglađeni intelektualac s diplomom, koji govori nekoliko stranih jezika i s lakoćom ulazi u elitna društva, ali i pisac s nekoliko zapaženih knjiga poezije i proze.

Indira Levak
dodjela MAC nagrade
Srpski mediji raspisali se o Indiri: 'Pojavila se gotovo gola, sve oči su bile na njoj'
HS kožnu bolest
Hidradenitis suppurativa
Bolesnici koji imaju HS kožnu bolest često pate od depresije i anksioznosti, a najbitnije je bolest prepoznati na vrijeme
  • Avatar guten_tag
    guten_tag:

    Ako niste znali Ivo Andrić, po rođenju Hrvat, je bio jugoslavenski diplomat kraljevine svinjara Karađorđevića. sudjelovao je u potpisivanju Trojnog pakta Jugoslavije s Njemačkom. inače dobitnik je Nobelove nagrade za književnost a "nobela" , kako mnogi tvrde, dobiju masoni ili ... prikaži još!i Židovi. slično kao što je Pusićkin otac bio sudac u NDH što su krili kao zmija noge dok nije ugledni novinar i izdavač Zvonimir Despot objavio dokumente iz arhiva o karijeri E. Pusića u NDH, odlikovanog Pavelićevog suca. ovo je važno nabiti na nos jugo komunističkim lešinarima, lašcima, povijesnim falsifikatorima i manipulatorima koji stalno ponavljaju laži od Jasenovca do praznih jama oko kojih arlauču četnici.

  • ronyday:

    Andrić je zbog politikantstva i izdajničke uloge prem hrvatskom narodu dobio Nobelovu nagradu. Ni Krleža nije bio puno bolji, sebičnjaci nis uvidjeli patnje, pljačku hrvatskog naroda i teror već samo svoje interese.

  • angeorafael123:

    Nobelovu nagradu dijele crne eminencije samo zašlužnima za patnju,laž i smrt nevinih.