Naslovnica Premium Kolumne

Najpravedniji porez na zimmer frei bio bi prema visini prihoda

O turizmu bi moralo odlučivati Ministarstvo turizma, no čine to i ministarstva prometa, uprave, graditeljstva, financija, zdravstva...
04. veljače 2019. u 21:13 0 komentara 196 prikaza
Apartman
Foto: Grgo Jelavic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/2

Privatni smještaj razapinju jer Jadran ima previše soba i apartmana, a premalo hotela, jer sezona ne traje dulje, a turizam, budući da hoteli privlače goste bolje platežne moći, ne zarađuje više. Antipatičan je i zato što već desetljeće i pol po krevetu plaća isti paušalni porez od samo 150 do 300 kuna godišnje. Na dušu mu se stavlja i to što su jedinice lokalne samouprave, koje se nisu usudile iskoristiti priliku pa napokon same realnije odrezati iznose paušala, uglavnom zadržale iste svote ili ih tek tu i tamo uvećale za mršave desetke kuna. Kad je već na stupu srama, zašto do kraja ne iskriviti naopako postavljenu tezu pa ga okriviti i za to što proteklih tjedana, u samoj završnici burnih dogovora oko paušala za 2019., nijedan iznajmljivač nije istupio i zatražio povećanje poreza?

TRAVVY AWARDS 2019. U NEW YORKU TRAVVY AWARDS 2019. U NEW YORKU Dva srebra i jedna bronca hrvatskom turizmu

Brojke svjedoče da je privatnih soba i apartmana na Jadranu previše. I to ne samo u odnosu na hotele nego općenito. Omjeri govore da na privatni smještaj otpada 61 posto kapaciteta, na kampove 22, a na hotele skromnih 15 posto. U Austriji, Italiji, Francuskoj, Grčkoj ili Španjolskoj, zemljama s kojima je Hrvatska uspoređena u studiji ‘Ključna pitanja održivosti hrvatskog turizma’, hoteli čine 45 do 55 posto svih smještajnih kapaciteta. Preciznije, Hrvatska u obiteljskom smještaju ima 600.000 osnovnih ležajeva, ali s pomoćnim ležajevima procjene govore da ih je i 800.000. U hotelima je svega 170.000 kreveta, a kad se pribroje kamp-mjesta suočavamo se s činjenicom da čak 82 posto kapaciteta čini visokosezonalni smještaj. S takvim omjerima nemoguće je očekivati bitno drukčije rezultate od 86 posto prometa u razdoblju lipanj-rujan ili približavanje primitaka po noćenju onima koje ubiru konkurenti u spomenutim zemljama. Sada su oni kod njih čak 67 posto obilniji nego kod nas.

Dakako da obiteljski smještaj, koji kao da je ostao s druge strane barikade, suprotstavljen većini analitičara i javnosti općenito, ni za što od toga nije kriv. Ne pomaže ni to što ga gosti vole, za dio analitičara zimmer frei ostaje neželjeno čedo bivšeg sistema, relikt prošlosti, koji bi, kad bi se ikako dalo, trebalo ugurati pod hotelske krovove i utopiti u brendirane resorte zvučnih imena. Oko toga da je svaki novi apartman korak bliže ambisu jeftinog, masovnog turizma ne griješe puno. Istina je da, kako se redaju dobre sezone, niču tisuće novih iznajmljivača s desecima tisuća kreveta, ali i dalje se Juri, Frani i Šimi ne može zamjeriti što se laćaju iznajmljivanja. Tko ne bi kad bi mu se pružila prilika zaraditi od svoje imovine? I to legalno, bez velikih ulaganja i uz više nego povoljan porezni tretman.

Gari Cappelli ministar turizma Satelitski račun turizma Turizam s 16,9 posto u BDV-u Cappellijev je as u rukavu

Ako se već traže krivci za neuravnotežen razvoj turizma, prava adresa su vlade, od prve do zadnje. Bilo je pokušaja da se iznajmljivače stimulira kako bi objekte preveli na višu razinu, u male obiteljske hotele, ili da se iznajmljivanje profesionalizira povezivanjem više vlasnika i susjednih objekata u tzv. integralne hotele. No nijedna vlast nije posložila sve instrumente da se to uistinu i dogodi. Nisu uspjele isplesti niti čvršću mrežu u koju bi se uhvatilo više investitora, pa u turizmu svjedočimo praktički isključivo brown-field hotelskim investicijama. Doguralo se stoga do gotovo sto tisuća iznajmljivača i do toga da se najveći problem hrvatskog turizma olako (na)zove privatni smještaj. Kao da iza table ‘zimmer frei’ ne stoje hrvatski građani, kao da od toga ne žive cijele obitelji, školuju se djeca i općenito živi bolje.

Ne priznaje se ni da je zimmer frei bio pouzdan kotačić svih proteklih uspješnih sezona, a zaboravlja se da u Europi ima puno onih koji pred hotelskim hodnicima sa stotinama soba biraju domaćinsku atmosferu i možda manje profesionalan, ali intimniji ambijent obiteljskog smještaja. To, dakako, vrijedi sve dok govorimo o istinskom obiteljskom smještaju, kada domaćin i njegova obitelji i žive na istoj adresi. Danas su, međutim, tzv. obiteljski iznajmljivači i oni koji su stotinama kilometara daleko, a u tom su biznisu, legalno ili ilegalno, i stranci. Godišnje kod nas kupe pet tisuća nekretnina i nema sumnje da dio završi na turističkom tržištu. Obiteljski smještaj, nažalost, definitivno više nisu samo sobe i apartmani pod krovom ili u dvorištu iznajmljivača nego i kuće za odmor, vile, stanovi u stambenim objektima i slično. Reda, pa ni porezne pravde neće biti dok se to ne razdijeli i raščisti.

Na vodećim pozicijama 5 žena koje su pokrenule nove trendove u hrvatskom turizmu

Ne mogu ista porezna pravila vrijediti za iznajmljivača s dvije, tri sobe ili apartmana i primjerice vlasnika građevinske tvrtke koji iznajmljuje dva, tri stana. Kombinacije su razne, a najpravednije bi bilo da se ta djelatnost oporezuje prema visini prihoda. Vlasnika luksuznih objekata koji na noć zarađuje stotine eura godišnje po krevetu oporezivati sa 750 kuna, što je maksimum koji su se neka mjesta usudila propisati za 2019., bezobrazno je malo. I nepravedno prema hotelijerima, ali i svima koji plaćaju poreze. Iznajmljivač s maksimalnih 20 kreveta dosad je plaćao 6000 kuna godišnje, za većinu neće biti promjena ni 2019., a zaposlenom u Zagrebu istodobno mjesečno na davanja državi odlazi čak 4338 kuna.

>>Pogledajte video: Poslovi u turizmu

VISERA
EU FONDOVI
Inovacije: Radimo na razvoju robota koji će mnoge poštedjeti zamornog pretipkavanja podataka
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.